Usporeni film kubanske raketne krize

Eksperti kažu da se SAD danas suočava s krizom s kakvom se morao boriti John Kennedy kad je SSSR instalirao nuklearne rakete na Kubi (Reuters)

Svaki novi predsednik mora da prođe rani ispit iz američke spoljne politike, pa je tako i sa Donaldom Trampom. Prošlo je tek tri meseca otkako se biznismen uselio u Belu kuću, a već je morao da izađe na taj ispit iako je politički nespreman, a prethodno je sa gnušanjem odbio da uči od “odlikaša” iz Stejt Dipartmenta koji spoljnu politiku SAD-a znaju napamet.  

U novoj kolumni u Njujork tajmsu trostruki dobitnik Pulicerove nagrade Tomas Fridman slaže se s pojedinim tamošnjim ekspertima kad govore da se SAD danas suočava sa sličnom raketnom krizom s kakvom je morao da se bori mladi Džon Kenedi (1962.) kada je SSSR instalirao nuklearne rakete na Kubi, što je SAD proglasio pretnjom svojoj bezbednosti i povredom interesne sfere. Po opštem saglasju, bio je to jedan od najkritičnijih momenata Hladnog rata, a svet je bio nadomak nuklearnog uništenja.

Nakon višednevne igre živaca, u kojoj su glavni akteri bili Džon Kenedi, Nikita Hruščov i nedavno preminuli Fidel Kastro, Sovjetski Savez povukao je oružje, a Vašington je zauzvrat garantovao da neće napasti Kubu. Jedanaest meseci nakon dogovora između Hruščova i Kenedija deaktivirano je američko atomsko oružje u Turskoj i postignut dogovor o uspostavljanju vruće telefonske linije između Moskve i Vašingtona.

Castro ne liči na Kima

U današnjoj korejskoj krizi, “usporenom filmu kubanske raketne krize” glavni akteri, ipak, potpuno su različiti. S jedne strane je “nikad ispitani mačo tviteraški američki predsednik”, kako ga Fridman definiše. Na drugoj strani je lider severnokorejskog dinastičkog političkog kulta koji uporno gradi nuklearne rakete dalekog dometa kako bi mogle da dosegnu čak do Los Anđelesa.

Inače, Kim Džong-un nedavno je, kako ga optužuju, uspeo da usmrti svog polubrata, Kim Džong-nama, tako što su mu dve žene protrljale lice otrovnim gasom dok je ovaj bezbrižno hodao po tranzitnoj zoni na malezijskom aerodromu. Niz drugih bizarnosti, medijski preuveličanih, učvršćuju javnost u ubeđenju da je Kim Džong-un monstrum-diktator.

Još od završnice Drugog svetskog rata traju strateška prepucavanja u vezi s Korejskim poluostrvom. Za rešavanje nesređenog stanja isprobano je sijaset metoda, ali rešenja nema na vidiku ni 64 godine po završetku sukoba.

Ma kakve kritike da je zasluživao, vođa kubanske revolucije Fidel Kastro nimalo ne liči na Kima, a dvojica komunističkih lidera razlikuju se i po tome što se Kastru decenijama divila levičarska intelektualna elita u svetu.

Sve u svemu, američkom narodu sugeriše se da bi morao da bude zabrinut, bar onoliko koliko je bio napet u jeku Hladnog rata, kada je malo falilo da u nuklearnom ratu strada čovečanstvo. Poređenje sadašnje nuklearne krize s onom koja se desila daleke 1962. godine, kada su, Americi pred nosom, instalirane sovjetske rakete, podstaknuto je nedavnom diskusijom u vašingtonskom Naučnoistraživačkom centru “Vudro Vilson” o knjizi Roberta Litvaka Kako sprečiti nuklearni prodor Severne Koreje (Preventing North Korea’s Nuclear Breakout). Litvak je, inače, vrsni ekspert za tzv. “problematične” ili odmetničke države i on tvrdi da je “Severna Koreja na samoj liniji strateškog preokreta” koji će njenom vodstvu omogućiti da gađa Sjedinjene Države interkontinentalnom balističkom raketom”. Smatra da Vašington mora odmah da osmisli svoju reakciju, ma kako da je teško poverovati da je jedna izolovana “kraljevina” (tako naziva komunističku državu u kojoj se mesto predsednika nasleđuje od dede na oca, pa na sina) s ekonomijom koja je otprilike veličine američkog Dejtona, na putu da do 2020. poseduje nuklearni potencijal čija će veličina biti polovina arsenala Velike Britanije”.

Šta Tramp može da učini, pitaju se američki komentatori i podsećaju da sadašnji predsednik nije stvorio ovaj problem već ga je nasledio još od Bila Klintona, preko Džordža Buša i Baraka Obame.

Ako bombarduje nuklearna i raketna skladišta Severne Koreje, rizikuje da dođe do drugog Korejskog rata (moguće i nuklearnog), u kojem bi stradalo i više od milion ljudi. Zna se da bi bombardovanje atomskih postrojenja prouzrokovalo nesagledivu tragediju zbog radioaktivnosti. Ali, “ostaviti Pjongjang da na miru nastavi s razvojem svog nuklearnog arsenala značilo bi da će ova ‘otpadnička’ država postati jedna od najvećih nuklearnih sila. Ostaje jedino da se otpočnu pregovori”, savetuje nevoljno Litvak.

Jedan je od retkih koji se otvoreno  zalaže za “meku moć”. Iako američki mediji pogađaju da bi “takav rat” mogao da bude jako sumoran, možda i s “avetinjskim posledicama”, najveći deo američkih priloga o korejskoj krizi naklonjen je konfrontaciji. Pritom, kako primećuje izveštač Nejšena (nedeljnika s progresivno liberalnim sadržajem), mediji ne mare za istorijski kontekst u ovom regionu i vrlo retko citiraju južnokorejske eksperte i njihovo viđenje potencijalnog sukoba.

Američki užasi u Korejskom ratu

U skladu sa starim običajima, novinari izbegavaju da pomenu užase koje su prouzrokovali američki bombarderi u Severnoj Koreji za vreme Korejskog rata (1950-53). Nisu mnogo zainteresovani ni da razmotre dugu istoriju američkih militarističkih provokacija na Korejskom poluostrvu. Ako bi se ovaj istorijski kontekst uzeo u obzir, onda bi se bolje razumeli ne samo Kimovi motivi za ubrzano unapređenje nuklearnih kapaciteta, već i narodna podrška severnokorejskom vođi.

Dok se u Južnoj Koreji, prema izveštajima mnogih zapadnih novinara, ne primećuje nikakav strah od izbijanja novog rata, izjava potpredsednika SAD-a Majkla Pensa da je “era strateškog strpljenja s Pjongjangom”, koju je zagovarao Obama, “gotova” zlokobno se tumači širom sveta. Premijer Šinzo Abe, na primer, obelodanio je da Vlada Japana radi na planovima za evaukaciju oko 60.000 Japanaca iz Južne Koreje u slučaju izbijanja rata. Roditelji vape na društvenim mrežama da se njihova deca koja su se kao turisti, avanturisti ili zaposleni ljudi našli u Južnoj Koreji, Japanu ili “tu negde u Aziji”, hitno vrate kući, u zapadnu Evropu ili SAD. Što dalje od Koreje, jer rat, možda i nuklearni, samo što nije izbio.

Jasno je da je ovo vreme tenzija visokog napona slično onome hladnoratovskom momentu kada se čovečanstvo našlo nadomak totalnom uništenju.

Još od završnice Drugog svetskog rata traju strateška prepucavanja u vezi s Korejskim poluostrvom. Za rešavanje nesređenog stanja dosada je isprobano sijaset metoda, ali rešenja nema na vidiku ni 64 godine po završetku sukoba (1950-53) nakon kojeg su nastale dve Koreje, južna prozapadna i severna komunistička. U Korejskom ratu jedini put nakon 1945. godine u direktnom sukobu bile su velike sile: SAD i zapadni saveznici na jednoj strani, SSSR i Kina na drugoj. Današnja podela između korejskih srodnika na dve međusobno oštro suprotstavljene države najupečatljivije govori o dugotrajnom i nikad dovršenom svetskom razvrstavanju.

Kako li će sada nepredvidljivi Donald Tramp da postupi? Kao većina američkih predsednika koji više vole da bombarduju nego da razmišljaju ili će se prikloniti diplomatiji, poput Džona Kenedija daleke 1962.?

Po jednoj teoriji zavere, atentat na Kenedija u Dalasu 1963. naručili su kubanski emigranti, nezadovoljni što nije upotrebio silu, stupio u rat sa SSSR-om i slomio Kastrov komunistički režim. Samo godinu nakon Kenedijeve pogibije Hruščova su ražalovali njegovi partijski rivali. Umro je u svom domu nakon sedam godina kućnog pritvora. Komunistička partija do smrti ga je optuživala zbog svakojakih političkih grešaka. Pominjano je da je naprečac hteo da razori kult Staljina, a zamerano mu je i da je isprovocirao kubansku raketnu krizu, a potom se povukao i pokazao slabost.

Tramp i Putin drugačiji su igrači. Ruski predsednik važi za čoveka koji bi da povrati deo stare moći SSSR-a, dok je Tramp, uprkos suprotnim obećanjima u kampanji, počeo da baca bombe po Siriji i Avganistanu.

Tenzije visokog napona

Dočekao je da ga isti oni predstavnici establišmenta koji su ga mesecima optuživali kao nestabilnog i opasnog proglase razumnim i uračunljivim. Uprkos povicima na Stejt Dipartment, močvaru za koju se zakleo da će je isušiti, čini se da mu se mnogo dopao taj tradicionalni recept američke spoljne politike: lansiranjem raketa na omraženu stranu silu stiču se moćni prijatelji iz obe stranke. Treba raditi brzo i pozivati se na humanitarne razloge.

Trampu se omililo što je onog trenutka kada je bacio majku svih bombi” najzad “zaista postao predsednik SAD-a”, kako su to rekli i pojedini najugledniji analitičari, poput Farida Zakarije.

Jasno je da je ovo vreme tenzija visokog napona slično onome hladnoratovskom momentu kada se čovečanstvo našlo nadomak totalnom uništenju. Putin i Tramp međutim, kao aktuelni lideri međusobno suprotstavljenih velikih sila, sličniji su jedan drugome nego što svaki od njih liči na svog nacionalnog prethodnika iz vremena kubanske raketne krize. Možda će se baš zbog takvih karakternih srodnosti, bojeći se jedan drugoga, i samih sebe, složiti da ne potežu za radikalnim rešenjima kad je reč o korejskoj raketnoj krizi, tj. da taj problem stave u zamrzivač do daljnjeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera