Ustaše i četnici na braniku pravoslavlja

Juričevom prenemaganju pred kamerama posvećen je ozbiljan medijski i politički prostor, piše autor (Tomislav Mileti? / Pixsell)

„Postajemo sila!“, uskliknuo je pred dvadesetak okupljenih, čudnovato odjevenih, namrštenih i smrtno ozbiljnih redikula, stanoviti Marko Jurič. Potom je sočno opsovao i zatim predao mikrofon glavnoj zvijezdi ceremonije, još stanovitijem episkopu Aleksandru, a ovaj je potom mrmljajući i nerazumljivo pjevušeći, obavio obred nazvan „Veliko posvećivanje vode“.

Da velike televizijske kuće nisu izravno prenosile događaj i da ga potom nisu opširno analizirale uz pomoć stručnjaka, povjesničara i politologa – psihijatara se, začudo, nisu sjetile – rekli bismo da se radilo o još jednom performansu na samom društvenom rubu, u rangu onih čudnovatih sekti koje javno odbrojavaju minute do smaka svijeta ili fanatika koji smrtno ozbiljno najavljuju spuštanje na Zemlju vanzemaljaca utjelovljenih u gigantskoj četki za zahod.

Na prvi pogled, uz svu tu pompu i kvazipovijesni kič, izgledalo je kao da je vrijeme karnevala došlo punih mjesec dana ranije, i to u zagrebački centar centra – na najljepši gradski trg i tek pet metara ispred ulaza u glavnu pravoslavnu crkvu u gradu i državi.

Kako je, kažemo, Juričevom prenemaganju pred kamerama posvećen ozbiljan medijski i politički prostor i kako je cijeli taj cirkus prigodno organiziran na sam pravoslavni Badnjak – odnosno, u doba kada se oko pravoslavaca i Srba u Hrvatskoj motaju ama baš svi koji u ovoj državi žele nešto značiti – tako ipak vrijedi registrirati da je čovjek nastavio s pokušajima ostvarivanja mokrih snova ustaškog zločinca Ante Pavelića.

Osnovao je, naime, nešto što je nazvao „Hrvatskom pravoslavnom Crkvom“. Mašala.

Maskota desnice

Marko Jurič nije bilo tko: Već nekoliko godina on je jedna od maskota nove hrvatske redikulozne desnice, bizarnog neformalnog pokreta koji različitim kanalima sije histeriju i ustrajno pomiče granice civiliziranosti, političke korektnosti i dobrog ukusa.

Svi oko njih su jugokomunisti, masoni i mrzitelji Hrvatske, dok su oni, naravno, jedini ispravni i pravovjerni Hrvati, čuvari nacionalnog ponosa i tradicije, općenito prvoborci za duhovno i moralno oslobođenje nacije. Koje se, jel'te, mahom provodi kolektivnim naginjanjem prema „konačnom rješenju“.

Cijela ta sorta proklijala je u doba dok je HDZ vodio Tomislav Karamarko, koji je računao da će vlast najlakše osvojiti tako što državu radikalizira i podijeli popola. Sada, kad je nakon političkog fijaska  pospremljen u povijest, Hrvatskoj je preostalo pokušati počistiti svu tu nečistoću i donekle upristojiti svoj javni prostor.

I, ako je suditi po reakciji na luđačku demonstraciju na zagrebačkom Cvjetnom trgu koja se kreće od zgražanja do javnog ismijavanja, u tome se više-manje uspijeva. Malo – pomalo.

Sama ideja osnivanje Hrvatske pravoslavne Crkve, dakako, nije ništa drugo nego logičan nastavak nedavnih, dosta sumanutih pokušaja rehabilitacije ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ i pripadajuće crnokošuljaške ikonografije.

Istina, slična opcija spominjala se i u pretprošlom, devetnaestom stoljeću, no nakon ustaškog pogroma u Drugom svjetskom ratu sve je to skupa definitivno izgubilo smisao – premda, istina, u Hrvatskoj danas postoji oko 16.000 ljudi koji se u isto vrijeme izjašnjavaju i Hrvatima i pravoslavcima.

‘Džepne ustaše’

Za njih se, eto, silno zabrinuo taj stanoviti Marko Jurič – da, s tvrdim „č“ – pa tko zna iz kojeg šešira izvukao nekog starog prevaranta i nazvao ga „episkopom Aleksandrom“, baš poput svog uzora Ante Pavelića, zatim je na sva zvona oglasio i najavio svoj performans kvazipravoslavnog čaranja – baranja na Badnjak usred Zagreba, a onda još zaključio da „postaje sila“.

U cijeloj toj deluziji nesretnik se očito nije osvrnuo oko sebe i nije prebrojao ciglih dvadesetak srodnih duša, što je brojka koja u prosjeku prati novovjeke hrvatske „džepne ustaše“, barem otkako su izgubili političku logistiku.

Tu su, u rangu Družbe Svemirskih Jahača i tek nešto slabiji od Koalicije Kozmičkih Anđela. Ako se dobro potrude, možda dosegnu prosječnu brojku gledatelja na utakmicama zagrebačkog Dinama…

Vrijeme pravoslavnog Božića, već smo kazali, doba je kada se oko pravoslavaca i Srba u Hrvatskoj vrzmaju kojekakve kreature; samo dan ranije usred Zagreba paradirao je također stanoviti Vladimir Božović, osobni izaslanik srpskog premijera Aleksandra Vučića, koji je pompozno objavio da će ih Srbija „braniti svim raspoloživim sredstvima ako budu ugroženi“.

Opet, mašala: Već dan kasnije sa svih strana iz srpske zajednice u Hrvatskoj začule su se nervozne molbe da im se „konačno prestane pružati ruku na ovaj način“.

Po onoj iz legendarnog Malog Mista: Dosta ste pomogli, braćo, nemojte više…

Što je, naravno, jedino moguće logično zaključivanje – kad te se dovežu ustaše s jedne i četnici s druge strane, slutiš da nikako ne može završiti na dobro.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera