Ustrajni naum SDP-a da završi u opoziciji

Piše: Damir Petranović

“Dvadeset godina sve se sustavno uništavalo, ne možemo sve probleme riješiti preko noći.”

Ova rečenica, s manjim varijacijama na temu – ovisno o tome govori li se o ekonomiji, društvenom standardu ili civilizacijskim vrijednostima – klasična je mantra Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP). Najjača stranka u vladajućoj koaliciji u istom paketu obično prigodno naglasi da je od uvođenja demokracije imala stvarnu moć u samo jednom mandatu, u one burne četiri godine početkom dvijetisućitih, pa bi zbog toga valjda trebala biti pošteđena bilo kakve razumne kritike nakon svakog novog razočaranja i svake nove učinjene gluposti. Eto, buldožeri HDZ-a sravnili su Hrvatsku sa zemljom i gotovo uništili sve tragove života, pa zašto bismo se sad bunili protiv nevinašaca koja nastoje “uvesti red”?

I kad bi tron konačno nekako ugrabili, na krilima velikih riječi i šupljih planova, zbunjeno su se stali osvrtati oko sebe, k'o klinci u prvom razredu srednje škole: “Gdje sad? Kako dalje?”

I tako se stvar ciklički ponavlja u neobično pravilnim intervalima: nakon dva HDZ-ova mandata, dogodi se jedan SDP-ov, koji obilježe opće nesnalaženje i kuknjava zbog prethodnika i naslijeđenog kaosa, taman dovoljno da ih birači ponovno vrate u opoziciju. Gdje se, čini se, ipak mnogo bolje snalaze. U slučaju ekipe koja se voli kititi svojim socijaldemokratskim nazorima, povijest se na bizaran način ponavlja, pa u ušima još zvoni ona njihova mantra kada su preuzeli vlast nakon Tuđmanove smrti i nastojali je barem malo upristojiti. Pogađate, glasila je: “Deset godina sve se sustavno uništavalo, ne možemo probleme riješiti preko noći.”

Naravno da SDP-ovci nisu izmislili ovu priču, ideja im je vjerojatno došla s televizije. Nema dana a da na ekranima ne ugledamo kakvu grupu nesretnika koji su upravo stigli do svoje jubilarne stopedesete neisplaćene plaće, pa plaču da su političari/profiteri/kriminalci uništili sve što je do početka devedesetih valjalo. Samo što je, barem u slučaju hrvatskog SDP-a, ovaj argument u najmanju ruku bijedan: više-manje isti ljudi cijelih tih dvadesetak godina proveli su u udobnim saborskim foteljama, s mjesečnim plaćama od dvije-tri tisuće eura, za razliku od ojađenih radnika pred televizijskim kamerama, i cijelo to vrijeme imali su samo jedan zadatak – pripremiti se za preuzimanje vlasti. I kad bi tron konačno nekako ugrabili, na krilima velikih riječi i šupljih planova, zbunjeno su se stali osvrtati oko sebe, k'o klinci u prvom razredu srednje škole: “Gdje sad? Kako dalje?”

‘Glasa li se ovdje za Franju?’

I zbilja – što je u tih dva desetljeća radila Milanka Opačić, gdje je bio Branko Grčić, kakve snove su snivali Ranko i Rajko Ostojić, o čemu je maštao Gordan Maras? Sve su to današnji ministri koji su u opoziciji redovito zvučali više ili manje suvislo, da bismo – kad je stvarno trebalo početi raditi – shvatili kako ama baš ni o čemu nisu bili dovoljno informirani. Svoj mandat u Banskim dvorima oni provode u skladu s očekivanim hodogramom: u prvoj godini posvećeni su političkom kadroviranju i zbrinjavanju stranačkih kolega, u drugoj “snimaju stanje”, treća godina mahom prolazi u žalopojkama o amanetu koji su im ostavili nesposobni i korumpirani prethodnici, dok se u četvrtoj, naravno, pripremaju za nove izbore. Osim toga, nekakvi se izbori svako malo održavaju, pa sve četiri godine u pravilu proteknu u nekakvim kampanjama.

S HDZ-om je situacija barem jasnija: čim dođu na vlast, okrenu se raspodjeli plijena i krčmljenju države. Kad su u opoziciji, baš svaki trenutak provode u dostizanju cilja da se na vlast vrate što prije, a to za njih nije atomska fizika. Dosta je pokrenuti priču o “komunjarama” i malo zaigrati na nacionalističku kartu i eto ti glasova. Kvragu, pa postoje dijelovi Hrvatske u kojima stariji birači još izlaze na birališta i glasno pitaju: “Glasa li se ovdje za Franju?”

U javnost se konačno probijaju detalji o načinu vladavine županice u Sisku Marine Lovrić Merzel, koju bi se u najkraćem moglo opisati kao ‘mini Sanadera’.

Jedina bitna i vidljiva razlika između ovih dviju stranaka dosad se vidjela kad bi ih se stavilo pod moralno povećalo. U političkoj odgovornosti, odnosno, kako bismo to rekli po narodski – u njihovom poštenju. Iako u usporedbi s HDZ-om, kao jedinom strankom osuđenom zbog korupcije, to ne izgleda kao osobito težak zadatak, SDP-ov najveći kapital svejedno je bila njihova čestitost i nekorumpiranost. Kad već u ekonomskoj sferi podržavaju sustav predatorske balkanske verzije kapitalizma, čovjek bi rekao da su barem pristojni, ne sramote državu i neće ukrasti. Što je, eto, nužan, ali ne i dovoljan uvjet za obnašanje vlasti. Samo što su u nešto više od dvije godine mandata i to uspjeli uprskati.

Ovih dana u Hrvatskoj su aktualne dvije afere s viđenijim SDP-ovcima: njihov vukovarski gradonačelnik Željko Sabo optužen je za besramno uzimanje desetak tisuća eura od djece koju se slalo na odmor u ljetovališta na Jadranu, a u javnost se konačno probijaju detalji o načinu vladavine županice u Sisku Marine Lovrić Merzel, koju bi se u najkraćem moglo opisati kao “mini Sanadera”. Oboje političara dobro kotiraju u samoj stranci, a Merzel je čak i kuma ministra financija Slavka Linića, pa već tjednima traje razvlačenje njihovih slučajeva po medijima. Malo-pomalo sve jasnije otkriva se da je u milijunskim malverzacijama u Sisku na neki način bio uključen dio ljudi vezan upravo uz Linića, a to je dobro došlo svima: i HDZ-u, koji je dobio municiju za novo granatiranje, i Zoranu Milanoviću, koji bi nekako smanjio moć starog SDP-ovca i osigurao da ga on ne izbaci iz fotelje predsjednika SDP-a već na prvom zavoju.

Stranačka baba se češlja

I prolazi tako dani, tjedni i mjeseci, a Socijaldemokratska partija naočigled gubi na vjerodostojnosti i gazi sve one moralne principe o kojima su kreštali iz opozicijskih klupa. Merzel je završila u pritvoru na mjesec, a njena stranka na jedvite jade uspjela ju je natjerati tek na ostavku u Predsjedništvu, i to nakon nedvosmislenih javnih poruka da će se loše provesti ako to ne napravi. Nije im palo na pamet da je barem kurtoazno zamole i da odstupi s javne dužnosti, pa pokažu da razumiju kako šteta nije napravljena samo SDP-u, već cijelom društvu. Ne, vrijeme prolazi u beskrajnim frakcijskim nadmudrivanjima i paranoičnim tumačenjima svakog novinskog članka, a u poduzimanju konkretnih akcija dobro se pazi da se što manje našteti stranačkim interesima u Sisku i Vukovaru, ratom poharanim gradovima kojima, za divno čudo, ipak ne upravlja HDZ. Makar i po cijenu toga da visoka lokalna dužnosnica svoj posao obavlja direktno iz zatvora.

Iduće izbore će izgubiti, onda slijede dva mandata HDZ-a, a tamo nekad 2022. godine neka nova garnitura SDP-ovaca ponovno će kukati da nisu imali pojma što su naslijedili.

Stranačka baba se češlja, a SDP-ov teško stečeni politički kapital izgara u buktinji. Čovjeku nekad dođe milo tih nesposobnjakovića, ne znaju jadnici čak ni osnovne mehanizme osluškivanja pulsa javnosti i metode održavanja na vlasti. S druge strane, možda to ni ne žele? Možda je njihov ideal zbilja biti u opoziciji, pa s dobro plaćenih parlamentarnih pozicija vrištati o lošoj i korumpiranoj HDZ-ovoj vlasti, uz privilegiju da osim toga nemaju ama baš nikakvu odgovornost? Stranačka vojska koju su zbrinuli u javnoj upravi, nabujaloj zajedno s HDZ-ovim kadrovima na nevjerojatnih 250.000 ljudi, ionako se ne treba brinuti za budućnost. Nakon smjene vlasti odlazi se tek jednu stepenicu niže, ali otkaza nema. Vrana vrani oči ne kopa.

SDP već dobro zna kako ide onaj uhodani raspored: iduće izbore izgubit će jer čak ni simbolično nisu demantirali tvrdnju da su “svi političari isti”. Onda slijede dva mandata HDZ-a, a tamo nekad 2022. godine neka nova garnitura SDP-ovaca ponovno će kukati da nisu imali pojma što su naslijedili i objašnjavati da se “problemi stvarani tri desetljeća ne mogu riješiti u godinu ili dvije”. Gledali ste film Beskrajan dan, pretpostavljam, pa znate kako izgleda radni vijek jednog hrvatskog socijaldemokrata…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera