Utočište od gladi, studeni, maltretiranja

Korisnici prihvatilišta u Sarajevu zadovoljni radom uposlenika na čelu sa direktorom Skokom (desno) (Al Jazeera)

Piše: Ibrahim Sofić

„Moja životna situacija je jako teška. Nemam finansijskih sredstava za život, brat me kući maltretira, majka mi je ‘otišla’ na živcima i veoma bolesna. Ja sam nezbrinuta, svake godine sam i na ulici, teško mi je, niko se ne brine o meni.“

Ovo je kazala Mirsada, korisnica Centra za pomoć beskućnicima pri Gerontološkom centru u Sarajevu. Ona je jedna od brojnih stanovnika Bosne i Hercegovine koji su zatražili pomoć jedinog prihvatilišta za beskućnike u glavnom gradu BiH.

Od 1998. godine, kada je ovaj objekat obnovljen, kroz prihvatilište je prošlo više od 1.200 korisnika.

Inače, ova institucija uspostavljena je u februaru 1984. godine, godine kada je Sarajevo bilo domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara. Prihvatilište je napravljeno kako bi se, kako se navodi u statutu, sa ulica sklonile skitnice i prosjaci. Riječ je o montažnom objektu kapaciteta 25 ljudi, a tokom rata u BiH je bio devastiran.

Prema pravilniku, maksimalan boravak je sedam dana, ali nažalost neki ostaju duže, pa čak i dvije godine, govori Ismet Skoko, direktor Gerontološkog centra Sarajevo, te dodaje kako obično ljude u potrebi za ovom pomoći dovodi policija ili Centar za socijalni rad, kao i da ova institucija nije zatvorena za druge nevoljnike.

 „Mi nikoga nećemo ostaviti na ulici, odnosno vratiti ako nam se javi. Mi svima pružamo jednaku pomoć iako raspolažemo malim sredstvima, no mi razumijemo kako je teška situacija u državi i da su izdvajanja za socijalna pitanja niska“, dodaje on.

„Trenutno je u prihvatilištu najmanji broj korisnika do sada, njih šest, no taj će se broj povećavati kako budu nastupali hladniji dani.“

Nov TV aparat

Uprkos svemu, Mirsada i drugi korisnici ističu kako im je ovo prihvatilište pružilo mnogo.

„Ovdje mi je dobro, osjećam se kao da sam ponovo rođena. Često plačem jer sam ovdje sretna“, kazala je.

Tokom našeg boravka, u prihvatilištu smo upoznali i Vladimira, starijeg gospodina koji navodi kako ga je ova institucija vratila u život jer je bio „kao na samrti“.

„Ovdje sam sedmi mjesec, meni je odlično ovdje. Hrana je dobra, dobijamo je u dobrim količinama. Čistoća je na prvom mjestu, svi se, počevši od direktora, odlično odnose prema nama, dobro rade svoj posao“, kaže Vladimir.

„Doktorica i bolničarke su uz nas koliko mogu, slomiše se od posla, no časno i pošteno urade svoj zaista humani posao.“

Spavaće sobe su uredne, prozračne, kao i sve druge prostorije. U prostoriji za zajednički boravak zatekli smo nekoliko korisnika kako gledaju televizijsku seriju. Direktor Skoko nam je kazao kako će uskoro dobiti i moderniji televizor, kao i kablovsku televiziju.

Skoko kaže kako je u toku prikupljanje statističkih podataka o ovoj veoma osjetljivoj kategoriji ljudi na području Kantona Sarajevo. Brojni pripadnici ove kategorije utočište su našli u napuštenim stanovima i kućama, gdje nemaju vode, struje, ali su našli zaklon od vremena i od drugih ljudi.

„Ti podaci će nam koristiti za buduće naše projekte gdje ćemo aplicirati prema Evropskoj uniji. Svjesni smo da imamo manje šanse jer smo javna ustanova, ali smo ipak nezavisni u svom radu i nadamo se da će i to uzeti kad budu razmatrali naše aplikacije.“

Bolja saradnja sa NVO

Ukoliko beskućnik sam dođe u prihvatilište, on će odmah dobiti ljekarski pregled, potom kupanje i obroke koji ga sljeduju, kao i odjeću ukoliko je nema, a već narednog dana bit će obaviješten Centar za socijalni rad kako bi se riješio njegov status.

„Potom čekamo instrukcije Centra za socijalni rad koji će se baviti statusom te osobe, a ona će ovdje imati sve osigurano kao i svi drugi“, govori direktor.

„Ograničenost boravka ne zavisi od nas već od rješavanja njegovih statusa. Ima beskućnika koji dođu bez papira, tada Centar za socijalni rad svu brigu oko papirologije, a mi sve ostalo. Na centru je da utvrdi odakle dolazi, otkud na ulici, da nije protjeran od porodice…“

Iz uprave Gerontološkog centra ističu kako priželjkuju bolju saradnju sa nevladinim sektorom kojem su uputili dosta poziva za donacije pri obnovi objekta prihvatilišta.

„Svaka donacija ide transparentno u poboljšanje uslova korisnicima. Oni su uvijek zadovoljni i zahvalni, ali im se može više pomoći“, dodaje direktor Skoko.

Proširenje kapaciteta

Drago Lelas, predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike i voditelj centra za beskućnice/ke pri udruzi MoSt u Splitu, govori kako u Hrvatskoj trenutno postoji 13 prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike – tri u Zagrebu, dva u Rijeci, te po jedno u Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Zadru, Puli, Kašteli, Dubrovniku i Splitu.

„Sva prihvatilišta i prenoćišta imaju ukupni kapacitet do 450 korisnika i gotovo su svakodnevno puna. Po našim procjenama, još minimalno 500 ljudi boravi na ulici, a više od 5.000 ljudi boravi u neadekvatnim stambenim uvjetima“, ističe on.

„Također je i veliki broj osoba i obitelji koje borave u stanovima i kućama bez struje i vode, a koji po europskoj tipologiji beskućništva ETHOS također spadaju u beskućnike ali ih naš Zakon o socijalnoj skrbi ne priznaje kao beskućnike!“

Lelas navodi kako gradovi u kojima postoje prihvatilišta nekako uspijevaju zadovoljiti potrebe, ali je problem u gradovima gdje ne postoji smještaj za beskućnike poput Vukovara, Vinkovaca, Siska…

„Iako je Zakon o socijalnoj skrbi propisao da sva veća županijska središta moraju imati smještaj za beskućnike, nažalost neki gradovi se toga ne pridržavaju.“

Najveći broj beskućnika je u najvećim hrvatskim gradovima (Zagreb, Split, Osijek i Rijeka). Kako zima dolazi, tako su i institucije za pomoć beskućnicima spremne za proširenje kapaciteta.

„Ministarstvo socijalne politike i mladih drugu godinu zaredom radi plan zbrinjavanja beskućnika u ekstremnim situacijama. Svi manji i veći gradovi u Hrvatskoj moraju dostaviti svoj plan, što smatram izuzetno velikim korakom u našoj borbi za beskućnike“, ističe predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

Finansiranje na gradovima

Problem za prihvatilišta i prenoćišta predstavlja njihovo finansiranje jer je od 2012. godine Ministarstvo prebacilo financiranje isključivo na gradske vlasti, tako da su velike razlike u financiranju između bogatih i siromašnijih gradova.

Naš sagovornik iz Hrvatske ističe kako beskućnicima nije dovoljna pomoć samo u smještaju i prehrani, već i kroz programe psihosocijalne podrške, poput onih u udruzi MoST.

„Shvatili smo da nije dovoljna ona ‘prva pomoć’ ljudima na ulici (smještaj, hrana i osobna higijena) već i da moramo raditi na njihovom što bržem uključivanju u društvo tako da mi i gotovo sve organizacije u Hrvatskoj provode različite aktivnosti poput: psihološke podrške, izrade osobnih dokumenata, potraga za poslom, radno – okupacijske aktivnosti, i niz drugih.“

Izvor: Al Jazeera