Užice: Porodica krila da je Jevrej, ladino zvali turskim

Daniel Perahija danas je student Medicinskog fakulteta u Kragujevcu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Da život piše najzanimljivije priče potvrđuje primjer Danijela Perahije iz Užica, koji je tek u tinejdžerskoj dobi otkrio svoje jevrejsko porijeklo saznavajući istovremeno da je jezik, koji je kao dijete usvojio u roditeljskom domu, judeošpanski, poznatiji na našim prostorima kao ladino. Od tog sudbonosnog otkrića, koje je plod njegove želje da otkrije porodičnu prošlost, počinje potraga za identitetom koji je bio namjerno prikrivan, u kojoj će Daniel otkriti nevjerovatnu priču o svojim sefardskim korijenima.

Ladino je bio prvi jezik koji je naučio, pripovijeda Perahija prisjećajući se kako su se njegova baka i njegove tetke koristile tim jezikom kao sredstvom prikrivanja stvari. Na ladinu su “ogovarale” komšiluk, uvjerene da ih niko ne razumije, pa čak ni mali Daniel, koji je u to vrijeme imao tek dvije godine.

“Ja sam naučio tako što su moje tetke i moja nona ogovarale komšiluk, znači, ladino je bio jezik za ogovaranje komšiluka, a pošto sam ja bio mali, imao sam dve godine, a roditelji su radili non-stop, nisam išao u obdanište i baba je imala ideju da me čuva. Pošto moje tetke tada nisu radile, onda su one dolazile kod babe u kuću koja se nalazila u centru grada. One su mislile da ja ništa ne razumem i otvoreno su pričale. Sa mnom su pričale srpski, a međusobno su pričale na jevrejskošpanskom, kada su mislile da ta priča nije za mene. Ja sam na kraju progovorio na jevrejskošpanskom, a ne na srpskom. Baba je tada rekla da više neće da me pazi, jer neće da imam problema kada krenem u školu i da mi se deca smeju i htela je da me pošalju u obdanište. Posle su me učile srpski intenzivno i nisu više sa mnom ni preda mnom pričale ladino.”

Otkriće španskih telenovela

Gotovo do školske dobi Daniel nije imao predstavu kakav je to jezik kojim govori, a svaki put kad je htio probiti barijeru koja je stvarana oko njega nailazio je na otpor. Uvjerili su ga da je jezik koji govori turski objašnjavajući mu da je njegova prabaka došla u Užice odnekud iz Turske.

“Tako je bilo sve dok se, kada sam bio sedmi ili osmi razred, nisu pojavile španske telenovele. Kada sam rekao da je ovo nešto slično našem jeziku i pitao ih koji je jezik koji govore međusobno, porodica mi je rekla da je naš jezik turski. ‘Prababa je došla iz Turske i deda ti je došao iz Turske i to je turski jezik.’ Onda sam ja imao jedan domaći iz srpskog jezika i napisao sam domaći rad na devet strana i bilo je samo par turcizama, a ostalo su bili hispanizmi i romanizmi. Nastavnica mi je tada rekla da to nisu turcizmi nego su sve hispanizmi.”

Daniel tada počinje intenzivnije tragati za odgovorima na pitanja koja su ga proganjala i na njegovo insistiranje baba je priznala da je jezik koji govore jevrejski jezik, nakon čega shvata da je on jevrejskog porijekla.

“Oni su svo vreme krili da ja govorim ladino jezik. Ja sam shvatio da govorim neku verziju španskog, a onda je baba na kraju priznala, kada su se pojavile telenovele, da ovo nije turski nego neki španski. U latinoameričkim telenovelama svi su katolici, a govore španski i moja baba je mislila da Jevreji govore samo španski i kad je gledala seriju, mislila je da su to sve Jevreji, ali ju je zbunjivalo što se vjenčavaju kod katoličkog popa. Baba je bila neobrazovana žena bez škole. Oni su sve gledali i mislili su da su jevrejske serije.”

Otkriće da je sefardskog porijekla došlo je nakon porodične drame. Na njegova pitanja odgovarali su prikrivajući istinu, a tek mu je sarajevski rabin Eliezer Papo objasnio da je sefardskog porijekla.

“Dok ih nisam doterao pred svršen čin, nisu hteli priznati da sam jevrejskog porekla. Govoreno je da smo došli iz Turske. Kada sam pitao tetku da li je njena baba bila Jevrejka, ona je rekla da mi nemamo ništa sa Aškenazima, da je naša baba došla iz Turske. Onda sam shvatio da sam Sefard, odnosno to mi je objasnio Eliezer Papo.”

Udaja prouzrokovala porodičnu tragediju

Da jezik kojim govori nije današnji španski nego judeošpanski shvatio je za boravka u Španiji, gdje su sve dileme o porijeklu jezika na kojem je govorio otklonili španski profesori na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Granadi, jer su mu rekli da to nije španski kojim oni govore, ali da je jedna od varijanti. Od tog trenutka traje Danielova intenzivna potraga za korijenima i u toj potrazi otkrit će mnogo zanimljivih i strašnih činjenica koje ilustruju s koliko je strogoće i konzervativnosti vođen život u prošlosti.

Njegova prabaka bila je Jevrejka, koja se udajom za Srbina odrekla porijekla, kako je tada društvena zajednica interpretirala takve ekscesne slučajeve, a cijela njena porodica izgubila je rabinski status zbog toga, pripovijeda Perahija.

“Kako sam ja otkrio, a bilo je teško jer sam imao pristup samo srpskim papirima, a i moji ujaci koji su svojevremeno istraživali porijeklo. Dokumenta iz Novog Pazara, Bitolja i Soluna su spaljena za vreme Drugog svetskog rata, pa je stoga postojala samo pravoslavna dokumentacija, jer kada se ona udavala u tom delu balkansko-turske imperije, nije bilo sekularnih brakova, pa ako se Jevrejka udaje za čoveka druge vere, prelazi na muževljevu veru, odriče se svega i roditelji je sahranjuju živu. Ona više ne postoji za njih dok se ne vrati u veru. I to pred rabinskim sudom to mora da se odigra. Možda je i bilo nekih papira, koji su se ‘držali pod ključem’, ali ta dokumeta su bačena od strane mog zeta 1990, jer su bila napisana kako je on rekao po turski i sta će to kome.”

Zatim otkriva da su porijeklom iz Soluna, a da je prabakina udaja za Srbina, čovjeka pravoslavne vjere bila velika porodična tragedija, jer u svojoj zajednici gube ugled.

“Otprilike od moje prababe su Perahija ā-Koen iz Soluna. Verovatno zbog sramote moje prababe, a svi su bili rabini, a tada je sve još to bilo konzervativno i staromodno, nakon udaje za Srbina, što je bio presedan, izbrisali su to ā-Koen iz prezimena i nisu više mogli biti rabini i postali su trgovci. Njena su sva braća bila oženjena Jevrejkama i sestre su udate za Jevreje, ali i do danas se svi prezivaju Perahija.”

Tragajući dalje za korijenima, Daniel otkriva da je njegov čukundjed bio rabin, koji je, između ostalog, službovao i u Novom Pazaru.

“Moj čukundeda, otac prababin, bio je rabin u Bitolju, u Makedoniji, u sinagogi Kāl de Ozer Dalim, gde je bilo naslikano drvo života kao drvo pomorandže ispod koga sedi Elijau ā-Navi. Tu sam priču čuo bezbroj puta, to je porodična priča, ništa nije do kraja sigurno. Ili je rođen u Bitolju, pa je došao da bude rabin u Novom Pazaru. Tu se oženio nekom Papo iz Sarajeva ili Mostara, nisam siguran. Sve se to godinama krilo i ko je znao te priče umro je. Rodila im se moja prababa i njena braća i sestre. Jedna od sestara je bila udata u Veles, gdje je moj deda bio poslat za vreme Prvog svetskog rata. Prababa se udaje u Novu Varoš. Umre taj čovek malo iza rođenja moga dede 1898. Moju prababu i njeno dete odbacuje familija moga pradede, koji su Srbi. Mog dedu, njegova dva brata i sestru.”

Dvostruka imena

Danielov djed imao je dva imena, srpsko Stevan Mutavdžić i jevrejsko Daniel Perahija. Njegova dva brata napustila su porodični dom u Užicu, a on ostaje živjeti s majkom. Živjeli su u kući prabakinog brata Haima Perahije, koji je bio oženjen ženom iz porodice Montiljo, porijeklom iz Sjenice. Djed se oženio 1931. godine Radojkom Mlađenović, što je za njegovu majku bio šok jer je maštala da joj se sin oženi Sefardkinjom.

Daniel priča da je to bilo nemoguće jer nijedna porodica nije htjela udati kćerku za sina jedne “pobjegulje”, koja se naknadno vratila u okrilje judaizma. Nakon smrti Haima Perahije, koji je posinio njegovog djeda, prabaka organizuje posjetu sinu u Sentu, u Vojvodini, gdje se najvjerovatnije baba preobratila u judaizam i gdje je obavljeno vjersko vjenčanje.

“Ujak umre i deda nasledi deo kuće, a drugi deo nasledi njegova žena, koja se posle vratila u Sjenicu ili je nastavila da živi u njenom delu kuće. Oni su prešli da žive u kući svog ujaka i deset godina je moja baba živela sa svekrvom i bila je u rangu služavke i oni deset godina nisu imali dece. Moja pretpostavka je da je moja baba verovatno prešla na judaizam 1938, i to u Senti, jer su oni, kobajagi, otišli u Sentu da posete dedinog brata i ženu i kćerku, i da je baba gore prešla na judaizam i da su se gore venčali vjerski, jer su se građanski venčali ‘31. Moja baba je od svekrve naučila ladino, sefardska jela i sve je preneto usmenim putem.”

Drugi svjetski rat donosi novu golgotu porodici Perahija. Jedan djedov brat deterniran je u koncentracijski logor Banjica u Beogradu, pa, iako je uspio preživjeti, nemalo nakon napuštanja logora umire od posljedica zatočenja.

“Uspeo je da preživi dušegupku jer se nije nagutao dovoljno dima da premine, ali je bio u nesvesti, ranjen, na dnu rake, međutim, uspeva nekako da se zaleči u nekom selu kod Beograda i da dođe do Užica, gde i umire. Sahranjuju ga tajno na Partizanskom groblju. Iza njega su ostala dva mala sina, koje je uspeo da sakrije u komšijsku štalu pred racijom 1942, gde ih je smrznute našao njegov deda i uzeo sebi. Stariji 1943. beži u partizane.”

Kćerku drugog brata sklanjaju u porodicu Danielove babe, koja je bila Srpkinja, a njegove tetke i djed bivaju pokršteni i mijenjaju imena.

“Ovaj iz Sente morao je da dođe u Beograd, jer se uvode jevrejske zabrane i, pošto je bio pekar, više nije mogao da peče hleb. Kada su došli Nemci, ovaj najstariji brat poslao je svoje dete u Užice i krili su je u babinoj familiji Mlađenović kao svoje dete, jer su oni imali desetoro dece. Ti su Mlađenovići bili strašno bogati. Njen ujak, od moje babe, bio je pop i venčali su moga dedu i babu u pravoslavnoj veri, ali za punu kesu napoleona, kako mi je baba pričala, i svi su pokršteni i promenjena su im imena. Alba je postala Zora, Alma postaje Duša.”

Povratak judaizmu

Daniel i njegova majka imaju jevrejska i “srpska” imena, pa jedna koriste u porodičnom krugu, a druga u zvaničnoj komunikaciji. Lea je jevrejsko ime njegove majke, a Jelica srpsko, koje je dobila po očevoj majki, dok je njegovo zvanično ime Stevan Milovanović. U godinama pred smrt njegov djed govorio je samo ladino, nesvjesno se vraćajući svojim jevrejskim korijenima kao fundamentu njegovog bića.

Nedostatak originalne dokumentacije i svjedoka razlog je što je Daniel morao iznova regulisati svoj jevrejski status, baš kao što je to nekad davno uradila njegova prabaka.

“Prababin brat prihvatio je sestru, ali je prababa morala da uradi giur i vrati se u vjeru. I da mog dedu i njegovu braću ponovo rodi u mikvama. Jedino ne znam gde je uradila giur. Zato ja nemam nikakav papir. I da bih imao bilo kakav papir, morao sam da zvanično uradim regulaciju statusa pred bet dinom (rabinskim sudom) u Parizu, da bih mogao da se prijavim u Jevrejsku opštinu.”

Daniel Perahija danas je član Jevrejske općine Sarajevo, apsolvent je Fakulteta medicinskih nauka i student Filološko-umjetničkog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu i još traga za porodičnim korijenima, nastojeći novim saznanjima ispuniti mrlje iz prošlosti, što svakako nije jednostavan zadatak, jer je on jedina osoba mlađa od 35 godina na Balkanu koja govori ladino.

Izvor: Al Jazeera