‘Vampirima’ nema mjesta na pomenu žrtvama
Piše: Vlastimir Mijović
Čim se približi neka godišnjica genocidnog zločina u Srebrenici, srpska politika nikad ne propusti priliku da ispadne glupa i nečovječna. U posljednjih desetak godina, svu “slavu” novog ubijanja davno pomorenih žrtava uglavnom je ubirao Milorad Dodik. Nema šta taj nije smislio da unizi srebreničke žrtve i da pokuša negirati, opravdati, čak i hinjski veličati taj čin srpske (para)vojske.
Da je uljudnosti u ovom goropadnom svijetu, pogotovo u ovoj državi, Dodika bi, u vrijeme obilježavanja tog svirepog zločina, trebalo držati najmanje hiljadu kilometara dalje od nišana koji svjedoče o jednom ogromnom ljudskom posrnuću. Da u sebi imaju imalo kulture i savjesti, i svi ostali političari, pogotovo srpski, koji poriču srebrenički genocid, sami bi sebi zabranili prisustvo novim ukopima i komemoracijama.
Ovako, jedini način da se očuva dostojanstvo žrtava je upravo onaj koji je javno predložio načelnik ojađenog grada. Ćamil Duraković je poručio da 11. jula u Srebrenicu nisu dobrodošli oni koji negiraju genocid, političari i javne ličnosti koje ne poštuju ni presudu međunarodnog suda ni brdo činjenica koje svjedoče o paklu koji je, ciljano i sa preciznim “biznis planom”, počinila bestijalna horda pod komandom srpske političke elite.
Da se mene pita, za 11. juli pozajmio bih s nekog od evropskih stadiona opremu koja detektuje huligane koji, pod krinkom navijača, dolaze na utakmice da bi pravili nered. U kompjuteru su njihove slike, a skeneri montirani na ulazima otkrivaju belajsuze. U ovom slučaju, te bi sprave na prilazima Potočarima zvonile na pojavu javnih ličnosti koje ne dolaze da bi se sućutno i iskreno naklonile nedužnim žrtvama. A ne bi bilo teško otkriti ko sve dolazi da bi se, ustvari, još jednom, vampirski, napio krvi pomorenim Bošnjacima.
Dodikove krokodilske suze
Dodik i njegovi stranački jarani te predsjednici i drugi lideri iz Srbije, koji skoro svake godine navrh srebreničke jame liju krokodilske suze, uspjeli su da to, praktično, pretvore u pravilo svevažeće za svakog Srbina koji drži do političke karijere.
Vidimo da se i u ovome, kao i u kompletnom ponašanju, lideri i stranke Saveza za promjene (Bosićev SDS, Ivanićev PDP, Čavićev NDP) priklanjaju dodikovskom receptu. I oni su shvatili da negiranje i ponižavanje srebreničkih žrtava donosi masu političkih poena u njihovom glasačkom korpusu, pa se trude da i u tome efikasno konkurišu “nepobjedivom” Miloradu Dodiku.
Jedan iz tog, “uljuđenijeg” srpskog političkog bloka, ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine, Igor Crnadak, u ponedjeljak je donio odluku da predstavnici tog ministarstva ne mogu učestvovati u aktivnostima vezanim za organizaciju komemorativnog skupa u Potočarima 11. jula 2016. godine. Kako je obrazložio, odluka je donesena “jer su posljednje izjave načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića, koje je dao u ime organizatora, u potpunosti suprotstavljene jednom od glavnih spoljnopolitičkih pravaca BiH, a to je razvoj dobrosusjedskih odnosa”.
Pomenutim aktom, u kojem se pod dobrosusjedskim odnosima misli na odnose BiH i Srbije, zabranjeno je službenicima MIP-a da, kroz aktivnosti diplomatskog protokola, asistiraju ambasadorima i stranim zvaničnicima tokom njihovog boravka u BiH. A sve zbog Ćamila Durakovića, kojem su već i zvaničnici iz Beograda oštro zamjerili na otkazivanju dobrodošlice u Srebrenicu, pa se to pretvorilo u popriličnu političku krizu između dvije zemlje.
Samo iskrena bol i žal
Suvišno je naglašavati šta o srebreničkom genocidu misli Igor Crnadak. U svakom slučaju, ni njemu nije mjesto kraj tabuta koji će ove godine biti spušteni u potočarske kabure. Ali će upravo on biti taj koji će pozajmiti one skenere sa stadiona, kako bi upratio ko će se tamo pojaviti iz diplomatske brigade kojom formalno komanduje. Ima da ih sve pokažnjava, da se danima i mjesecima nakon 11. jula priča i piše o čistki i krizi u Ministarstvu inostranih poslova. I to toliko da povod, odnosno genocid u Srebrenici, potpuno padne u zapećak.
A znate li šta bi Crnadak najviše volio: da niko od bošnjačkih diplomata ne usliši njegovu naredbu, pa da on uznosito krikne: “Odoh ja iz mrskog Sarajeva!” A za njim, dabome, i svi drugi srpski predstavnici u državnim organima. Jer, šta će njima država u kojoj ne mogu komandovati kao Mladić devedeset pete! Šta će njima život sa neprijatnom istinom, ispečatanom surim činjenicama, da su svoje komšije prije 21 godinu poklali k’o živinu! I kakvi su to ljudi, Bošnjaci, kad to neće da zaborave i halale, pogotovo taj neki načelnik koji ne dopušta da mu na pomen članovima familije dođu i oni koji poriču da je učinjeno ono što je učinjeno!
Mislim da je Durakovićevo otkazivanje dobrodošlice “vampirima” jedan potpuno razuman i human čin. Šteta što tako nešto nije učinjeno još prije sedam-osam godina, kad su porodice žrtava tražile da se na Dan genocida u Potočarima ne pojavljuju nikakve političke face. Saznali smo u međuvremenu, neoborivo, da je bilo i izdaje, trgovine, svjesnog stavljanja glava na panj, žrtvovanja bošnjačkih života od strane bošnjačke politike. Zbog onog što nisu učinili da genocidni saldo bude bar manji, mislim da i oni kvare ugođaj skrušenog pomena žrtvama.
Jedanaesti juli i Potočari nisu ni dan ni mjesto nikakve konferencije. U tom času i na tom prostoru umjesna je samo iskrena bol i žal.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere
Izvor: Al Jazeera