Veliki rizik okršaja s Islamskom državom

Piše: Sharif Nashashibi

Širenje i barbarstvo grupe Islamska država ne ostavlja mjesta sumnji da ona mora biti zaustavljena bez odgađanja. Amnesty International je 12. augusta objavio saopćenje optužujući tu grupu za “etničko čišćenje” na sjeveru Iraka.

Sljedećeg dana UN je izjavio da se moraju “hitno poduzeti sve moguće mjere kako bi se izbjegli masovni zločini i potencijalni genocid”.

UN je u međuvremenu proglasio najviši nivo vanredne situacije u Iraku. Stoga bi bilo teško onima koji mogu intervenisati da to i ne učine.

Međutim, moraju se pobrinuti da ne učine više zla nego dobra – a to nije lagan podvig. Suprotstavljanje grupi Islamska država predstavlja veliki rizik, uprkos nužnosti da se to učini.

Mnogo toga zavisi od metoda intervencije, agende i ciljeva sudionika, kao i percepcija te reakcija na njih. U tom smislu, postoji vrlo malo usaglašenosti, pa čak i otvorenog neslaganja i kontradikcija. Situacija je vrlo komplikovana. Stanovništvo Bliskog istoka je po prirodi sumnjičavo prema intervenciji Zapada u regiji, uzimajući u obzir njene destruktivne posljedice. Mnogi se, također, protive rastućem utjecaju Irana, kao i teritorijalnoj ekspanziji iračkih Kurda i težnji za nezavisnost. To što su sve ove strane uključene može spontano uzrokovati da se drugi ujedine s grupom Islamska država, ali ne zato što dijele istu ideologiju.

Francuska i Velika Britanija su spremne opskrbiti Kurde oružjem u borbi protiv grupe Islamska država, a zvanični London kaže da šalje helikoptere i borbene avione da pomognu u humanitarnoj akciji na sjeveru Iraka.

Uostalom, njena ubrzana ekspanzija u Iraku od juna je potpomognuta time što je dio koalicije sunitskih snaga koja ne dijeli njene džihadističke poglede. Borili su se zajedno s grupom zbog žestoke opozicije Nouriju al-Malikiju – koji je odstupio sa pozicije premijera – i općenito zbog oduzimanja prava glasa sunitima od svrgavanja Saddama Husseina. Francuska i Velika Britanija su spremne opskrbiti Kurde oružjem u borbi protiv grupe Islamska država, a zvanični London kaže da šalje helikoptere i borbene avione da pomognu u humanitarnoj akciji na sjeveru Iraka. Međutim, sudjelovanje jedne od ovih zemalja može vratiti gorke uspomene na dane kolonijalne vladavine nad arapskim svijetom – a u slučaju Velike Britanije vladavine nad Irakom – u vrijeme kada se neke kolonijalne granice ponovno iscrtavaju.

Opravdanja iz SAD-a

U slučaju Velike Britanije, a posebno Amerike, katastrofalne posljedice njihove invazije i okupacije u Iraku još traju. Čini se da predsjednik Barack Obama usvaja poznatu vanjsku politiku neodlučnosti, kontradikcija i izmišljanja stvari usput – a nijedna od ovih stvari ne koristi Iraku. “Ne želim služiti kao iračke zračne snage”, rekao je dok je vršio zračne napade. Insistira da neće angažovati kopnene snage, ali već ih sada ima nekoliko stotina u Iraku i američki zvaničnici kažu da bi ih moglo biti više. Kažu da ne postoji plan za “trajniju kampanju”, ali je Obama rekao: “Mislim da nećemo riješiti ovaj problem za nekoliko sedmica. Ovo će potrajati neko vrijeme.”

Obama je uhvaćen između opreza javnosti kada je riječ o daljem angažmanu u Iraku i onih koji kažu da ne ide dovoljno daleko.

Kaže da “im nećemo dopustiti da stvore neki halifat u Siriji i Iraku”. Osim činjenice da je taj halifat proglašen prije nekoliko sedmica, misterija je kako ga on misli omesti ograničenim zračnim napadima u Iraku, a ne u Siriji. Visoki zvaničnik Pentagona je priznao da zračni napadi “vjerovatno” neće utjecati na “sveukupne mogućnosti” grupe Islamska država.

Slično kao što je i njegov prethodnik George Bush pronalazio opravdanja za invaziju i zauzimanje Iraka, čini se da Obama radi isto u vezi s operacijom protiv grupe IS. Njegovi razlozi variraju od zaštite američkog osoblja i objekata, preko pomaganja Kurdima da se brane, sprečavanja “potencijalnog čina genocida” nad jezidima, zaštite manjina općenito, do sprečavanja stvaranja već postojećeg halifata. Kao da svi ovi različiti ciljevi zahtijevaju istu strategiju.

Obama je uhvaćen između opreza javnosti kada je riječ o daljem angažmanu u Iraku i onih koji kažu da ne ide dovoljno daleko. Tu je, također, kritika, i u Americi i u regiji, da nije smatrao kako treba u Siriji, gdje je gotovo 200.000 ljudi ubijeno u posljednjih nekoliko godina i gdje je grupa Islamska država jednako velika prijetnja, uraditi isto što i u Iraku. Mnogo je kritika upućenih Obaminoj politici, ali ona kao takva naizgled uopće ne postoji.

Bilo kako bilo, čini se da je to već koristilo grupi Islamska država, cijepanjem Al-Kaide. Dok ju je Al-Kaida otvoreno kritikovala i dok se Al-Kaidin sirijski saveznik Al-Nusra Front borio protiv grupe Islamska država, američki zračni udari su doveli do toga da je Al-Kaida na Arapskom poluotoku pozvala islamiste da ciljaju SAD. Vojni angažman Irana u Iraku i Siriji može ići u korist grupe IS zajedno s arapskim protivljenjem regionalnom utjecaju Teherana, koji je u porastu.

Kurdsko pitanje također izaziva zabrinutost i komplikacije. Grupa Islamska država je možda počela svađu s Kurdima kako bi pridobila podršku (ili barem umanjila protivljenje) naroda regije – Arapa, Turaka i Iranaca – koji su oprezni kada je riječ o kurdskim nacionalnim težnjama u Iraku, Iranu, Turskoj i Siriji. Turska je rekla da se neće miješati u borbe Iraku osim ako grupa IS ne počne ugrožavati njihovu granicu.

Od mnogobrojnih snaga koje se bore protiv te grupe, Amerika i Evropa šalju većinu vojne pomoći Kurdima. Osim toga, američki zračni napadi su počeli nakon napretka grupe IS protiv njih, posebno njihovog glavnog grada Erbila, te su usmjereni na kurdska područja. I to uprkos činjenici da su borci te grupe, mnogo prije nego što će napasti Kurde, postizali uspjehe i činili zločine u Iraku, a prije toga u Siriji.

Mnogo toga zavisi od toga da li al-Abadi može zadovoljiti sunitske zahtjeve, vratiti im oduzeto pravo glasa i formirati sveobuhvatnu vladu.

Kurdski referendum o nezavisnosti od Iraka će se održati slijedećeg mjeseca, što će vjerovatno rezultirati velikim brojem glasova ‘za’ . U međuvremenu, Kurdi su iskoristili borbu između sunitskih militanata i iračke vojske kako bi proširili svoju teritoriju za čak 40 posto, uključujući mješoviti grad Kirkuk bogat naftom. U slučaju da Kurdi pobijede grupu IS i održe referendum, njihova potpomognuta armija bi im mogla omogućiti da suzbiju protivljenje nezavisnosti i teritorijalnoj ekspanziji. To može objasniti nevoljnost njihovih susjeda da ih vojno potpomognu, pogotovo u poređenju s opredijeljenošću američke i evropske podrške. Iskazano protivljenje Turske referendumu i spor zvaničnog Bagdada s Kurdima o unilateralnoj prodaji nafte imaju stratešku važnost za grupu IS.

Do sada, akcije Bagdada su pogoršale situaciju, dok se Maliki donedavno tvrdoglavo održavao na vlasti i  dok je njegovo oslanjanje na šiitske militante samo dolijevalo ulje na sektašku vatru. Osim toga, vlada je ”teško zlostavljala” sunite, i njihovi zračni napadi “uzimaju strašan danak” civilima, prema Human Rights Watchu. Sve dok se ovo bude nastavljalo, grupa IS će nalaziti pristalice među lokalnim stanovništvom.

Sunitsko “buđenje” 

Bez obzira na količinu stranog angažmana, u konačnici, propast grupe IS može ovisiti o tome hoće li se desiti još jedno sunitsko “buđenje” u Iraku, kao što je to bio slučaj u borbi  protiv Al-Kaide ranijih godina. Pored nedostatka napora da se podrži takav pokret, njegovo stvaranje će biti puno teže ovaj put, budući da sunitske žrtve u borbi protiv Al-Kaide nisu rezultirale ničim, a vlada nije ispunila svoja obećanja o integraciji, platama i drugim beneficijama.

Međutim, ukazuje se važna prilika nakon Malikijeve ostavke. Sunitski lideri su već izrazili uvjetnu spremnost da se pridruže novoj vladi i bore protiv grupe IS, Malikijevog nasljednika Haidera al-Abadija su također podržali svi glavni igrači u Iraku – glavni šiitski imam u državi Ali al-Sistani, kao i Iran, Saudijska Arabija i Amerika.

To bi moglo dovesti do određenog stepena saradnje između tih suparnika, što će biti ključno u borbi protiv grupe IS.

No, mnoge stvari zavise od toga može li al-Abadi zadovoljiti zahtjeve sunita, vratiti im oduzeto pravo glasa i formirati sveobuhvatnu vladu. To su izazovi puni poteškoća, nesigurnosti i opstruktivnih strana. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera