Verbalna paljba i ‘bratska infuzija’ Beograda i Zagreba

Akeksandar Vučić, Srbija, Premijer
'Ortodoksni štreber – uostalom, kao i svoj veliki učitelj – apsolvirao je sve tehnike dolaska na vlast i načina Miloševićevog vladanja', piše autor (AP)

Nisu se još posve ni smirile strasti nakon postavljanja, pa potom povlačenja hrvatske blokade poglavlja 26 u srbijanskim pregovorima s Europskom unijom, te Vučićeve ocjene da Europa nije nešto što Srbiju mogu učiti oni koji se plaše srpskih čokoladica i smatraju da cijela povijest počinje “floskulom o velikosrpskoj agresiji”, a teška retorika koja u posljednje vrijeme, čini se, češće stiže iz Beograda prema Zagrebu nego obrnuto, ponovno je ‘potekla’.

Srbijanski premijer Aleksandar Vučić povodom dogovora s Rusijom o nabavki vojnih lovaca MiG 29 i drugog naoružanja, ističući snažan zamah u jačanju srpske vojne moći, izjavio je kako se neće dozvoliti da srpski narod ponovno doživi sudbinu kao 1995. i 1999. te poručio “nikad više Bljeska i Oluje”.

Učinak prema unutra, ali i prema van

Iako analitičari općenito smatraju da se radi ponovno o izjavama za ‘unutarnju upotrebu’ uoči skorih predsjedničkih, a potencijalno i parlamentarnih izbora, budući da se te dvije hrvatske vojno-redarstvene akcije 1995. u Hrvatskoj smatraju legitimnim oslobađanjem hrvatskog teritorija – bez obzira na nemila događanja i zločine koji su se događali – hrvatski analitičar Vlatko Cvrtila upozorava da se radi o preteškoj retorici.

Retorika kao pritisak

Ne želeći, kako kaže, mjeriti tko kako i tko više reagira, Cvrtila smatra da je retorika nove hrvatske vlade drugačija nego ranije – ne želi, kaže, dolijevati ulje na vatru i tako međusobne odnose staviti u normalne okvire, što je u ovom trenutku teško.

“Meni se čini da je i ovako agresivna retorika iz Srbije i određeni pritisak na Hrvatsku kako bi ona u budućnosti – kad dođu puno ozbiljnija pitanja na dnevni red kod pregovora Srbije za ulazak u EU – da bi se onda ona označila unaprijed kao država koja komplicira bez razloga, pa da se tim pritiskom onda kod Hrvatske smanji želja i volja da se stvarno postave realna pitanja o stvarnim problemima. Mislim da ne treba pasti u tu zamku i da ne postoji niti jedna država koja nije imala određenih teških trenutaka u pregovorima, kada se trebalo prilagođavati određenim stvarima, da su različite države različite zahtjeve postavljale i da se mi tu ne trebamo plašiti postaviti određena pitanja za koja se nama čini da su izuzetno važna.”

“Koliko god to imalo svoju funkciju prema unutra, ona isto tako ima učinak i prema van. Hrvatska javnost, ja bih rekao, nije iznenađena takvom retorikom od premijera Vučića – već smo navikli i vrlo vjerojatno će biti i sličnih tonova u budućnosti – i pri tome naravno on ne vodi računa da će to utjecati i na raspoloženje javnosti u Hrvatskoj, eventualno kada će jednoga dana Hrvatska trebati pružiti ruku ili popustiti, uvjetno rečeno, u nekim stvarima Srbiji, da onda hrvatska javnost neće podržati svoju politiku i svoje političare koji bi to trebali učiniti. Dakle, to je jedna retorika koja ima u sebi i element hegemonije i teško da premijer Vučić može drugačije pričati”, kaže Cvrtila.

No, ističe da ima još visokih dužnosnika u Srbiji koji prema Hrvatskoj nastupaju na sličan način i kao da se u zadnjih 20-ak godina ništa nije promijenilo.

‘Simbolička agresivnost’

“Kao da Hrvatska danas nije članica Europske unije i NATO-a i kao da se može Hrvatskoj sa strane nametati određena njezina volja hoće li nešto ili neće itd. Ako pogledamo, zanemarujući ovo što je sada naoko utrka u naoružavanju, njihove reakcije na članak 26, sasuli su žestoku paljbu na Hrvatsku koja je bila potpuno neprimjerena onome što se tamo događalo i što je bio sadržaj samog članka 26. Kao što vidimo, u međuvremenu je došlo do određenih pomaka i Hrvatska je priznala te pomake kao nešto što se može prihvatiti za otvaranje poglavlja. Dakle, sasula se ogromna paljba, a bez posebnog razloga, moglo se s puno manje žestine i agresije nastupiti u javnosti”.

A što se nabavki oružja tiče, Cvrtila otklanja bilo kakvu mogućnost sukoba u iole bliskoj budućnosti te ističe kako se radi se o opremanju koje je u smislu modernizacije prilično slabo te na to ne treba gledati na način da se dvije države promatraju kao prijetnja jedna drugoj.

Širi kontekst nalazi u psihološko-propagandnom ratovanju, odnosno sukobu velikih sila na ovim prostorima.

“Meni se čini da se više radi o jednoj ‘simboličkoj agresivnosti’, ako to mogu tako reći, s obzirom da trenutno postoje izuzetno velike tenzije na razini EU-a i SAD-a te Rusije, pa se u ovoj regiji vodi neka vrsta posredničkog rata koji je više rat informacijama i ovakvim tipovima projekata – naoružavanje, stvaranje straha itd. – nego što ima stvarnu podlogu u nekoj mogućoj, potencijalnoj agresivnosti jedne države prema drugoj u budućnosti”.

Česti izbori, česta zaoštravanja

Agresivnu retoriku, kako kaže Cvrtila, Vučić koristi i zbog unutarnjih izazova, koje donose i novi izbori.

“Premijer Vučić vrlo jasno u zadnje vrijeme iskazuje svoju želju pokazivanja moći i pokazivanja Srbiji da je on vođa koji može Srbiju prikazati ili pokazati opet moćnom – moćnom u odnosu na susjede jer je to prvo određivanje moći, a onda moćnom u odnosu na sve ono što predstoji Srbiji u kontekstu ulaska, odnosno pregovaranja za EU-om i stvaranja nekakvih odnosa s vanjskim silama koje onda mogu dodatno povećati moć Srbije”.

No, to može, naglašava, stvarati nezgodne pretpostavke za buduće odnose, pogotovo ako se uzme u obzir da se takva retorika stalno pojavljuje jer su u posljednjih godinu i više dana i u Hrvatskoj i u Srbiji zaredali česti izbori.

“To ne može biti samo posljedica toga da se događaju nekakvi izbori pa se onda mora zaoštravati ta retorika. Međutim, ti izbori i ta retorika utječu i na odnose među državama – mi ne možemo danas govoriti da postoje dobri odnosi između Hrvatske i Srbije, bez obzira što je potpisano, bez obzira što te države imaju, rekao bih, jasan ‘dnevni red’ što bi trebale činiti kako bi se smanjile tenzije, odnosno kako bi se počeli rješavati problemi. To te dvije države naprosto ne čine”.

‘Udarci’ umjesto ideja

Srbijanski analitičar Cvijetin Milivojević i samu nabavku ‘migova’ prije svega smatra porukom biračima uoči izbora.

Nikad prekinut dijalog ‘banana država’

Unatoč tome što se teška retorika stalno iznova javlja te ne očekuje da će u skorije vrijeme doći do potpunog prekida tenzija, Milivojević smatra da dijalog nikada nije prekinut i da su ga, štoviše, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili i tijekom rata u Hrvatskoj. I u kontekstu svega, to smatra dobrim.

“Dijalog su i ovi pomaci koji se čine u pravcu ubrzavanja otvaranja poglavlja u pregovorima Srbije sa EU-om. Jedino je malo tragikomično što i beogradski i zagrebački režim, kojima su puna usta suverenosti i samosvojnosti, posle užasne galame, malo-malo pa se bratski izljube, uvek po naređenju ‘velike mame’ iz Berlina. Što je dokaz tezi da su, u ovom trenutku, i Hrvatska, koja je u EU-u, i Srbija, koja kuca na vrata EU-a, obične ‘banana države’.”

“Više od osam godina na snazi je odluka Narodne skupštine o vojnoj neutralnosti Srbije. Međutim, zbog želje da se ubrzaju evrointegracije, Srbija je ušla u odnose sa Severnoatlantskom vojnom alijansom koji su mnogo dublji i sveobuhvatniji nego obično članstvo u programu Partnerstva za mir. Zato, s obzirom na činjenicu da je najmanje tri četvrtine građana Srbije protiv apliciranja za ulazak u NATO, pre će biti da je nabavka ruskih “migova” poruka biračima uoči skorašnjih predsedničkih – a moguće je i vanrednih parlamentarnih – izbora da vladajuća koalicija poštuje taj ‘narodni glas'”, kaže Milivojević.

Što se tiče posljednjih poruka o akcijama “Bljesak” i “Oluja”, Milivojević smatra da za nju postoje dvojaki razlozi – u prvom redu, kaže, radi se o pragmatičnim unutarstranačkim razlozima pri čemu se koristi šablona prema kojoj političari iz obiju zemalja ‘udare’ jedni po drugima kad im “ponestane ideja” i međusobno se optužuju.

Druga vrsta razloga, pak, druge je i prirode. “Kao što nikada hrvatska politika i ‘mejnstrim’ neće prihvatiti srpski propagandni naziv “oslobađanje Vukovara” za događaje iz novembra 1991., tako se Srbi nikada neće pomiriti s tim da se ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ zovu ‘akcijama oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija”, tj. možda bi i pristali da se to zove ‘akcija oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija od državljana Hrvatske srpske nacionalnosti'”, navodi Milivojević.

‘Bratska infuzija’

To su, smatra, paradoksi u kojima službeni Zagreb i Beograd vješto plivaju, dajući jedni drugima “povremenu bratsku infuziju”.

“Pa zar nisu vladajući HDZ kod vas i vladajuća Srpska narodna partija kod nas, članice iste, bratske, narodnjačke internacionale”, komentira Milivojević.

Pritom Hrvatska, kako navodi, ima taj luksuz da može ‘za oktavu niže’ sniziti retoriku povodom naoružavanja srpske strane jer je već članica NATO-a.

A što se tiče posljedica retorike i nabavki oružja s obje strane na odnose dviju zemalja, Milivojević zaključuje: “Radujem se unapred što o tome ne odlučuju niti će odlučivati ni Srbija niti Hrvatska”.

Izvor: Al Jazeera