Veronikin rubac pod morem

Skoro da čovjek počne vjerovati da Katolička crkva, ujedinjena s državom, svjesno podržava i inspirira neukusnu komercijalizaciju vlastite vjere (Wikipedia)

Ako ovaj tekst nekim slučajem dospije do kakvog zadojenog ili samo prosječnog katoličkog vjernika, velika je vjerojatnost da će se dogoditi zgražanje i da će u komentarima ili u mislima na me biti zazvane munje i gromovi i ostali pojavni oblici Božje srdžbe zato što se izrugujem vjerničkim osjećajima, izvrgavam kritici bogougodna djela te mrzim sve što je hrvatsko i katoličko.

A sve kad bih to i htio, i kad bih u to uložio godine i godine razmišljanja, ne bih se dosjetio tako nevjerojatnom rješenju za ismijavanje katoličanstva i vjerovanja „u Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina Njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih…“, naime, rješenju kakvo je ono o kojem ću ovdje pisati, a zbog čega ću se, rekoh, izložiti kletvama i drugim formama vjerničke usmene književnosti.

Elem, na području općine Marina, blizu dalmatinskog grada Trogira, točnije u uvali Jelinak, u nedjelju, 27. kolovoza 2017., na morskom je dnu, na dubini od deset metara, svečano postavljena, ne može se reći otkrivena, prva od četrnaest stanica Križnog puta, odnosno Kristove muke od osude na smrt do polaganja u grob.

Riječ je, naravno, o prvom pothvatu te vrste u svijetu: nikome nigdje u proteklih dvije tisuće i nešto godina nije palo na pamet da po morskom dnu, na četrnaest mjesta, postavi ukupno pedesetak betonskih skulptura/figura u prirodnoj veličini koje sažimaju jedan od temeljnih narativa kršćanstva.

Nikome, nikad i nigdje, između ostalog, možda i zato što smještanje radnje pod more potpuno obesmišljava Šestu postaju Križnog puta na kojoj „Veronika pruža Isusu rubac“ da obriše znojno i napaćeno lice.

Nikome, nikad i nigdje sve dok se toga, eto, nisu dosjetila dvojica maštovitih Hrvata – Joško Kandija, vlasnik škole ronjenja Blue Nautica iz Trogira, i Valentino Valent, vlasnik obrta Lončarstvo Val iz Petrinje.

Njih dvojica, uz pomoć i na oduševljenje Crkve, lokalne zajednice te najviše državne vlasti, do kraja ove godine kane u potpunosti realizirati projekt „Križni put pod morem“, a u samom finalu, iduće godine, postaviti i devetmetarski Isusov kip na dubini od osamnaest metara, pa sve to onda podvodno osvijetliti da izgleda atraktivno. A zašto sve to, zaboga?

„Zaljev Jelinak pripada općini Marina koja je spremno prihvatila našu ideju i time obogatila i proširila svoju turističku ponudu. Uvjereni smo da je projekt vrlo važan za cijelu regiju i da će uvelike doprinijeti turističkoj industriji“, izjavio je Joško Kandija i objasnio da je projekt dobio podršku Katoličke crkve, kao i sve potrebne komunalne dozvole, te visoko pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, čiji je potpredsjednik Milijan Brkić, inače zamjenik predsjednika vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, i osobno uveličao spuštanje prvih betonskih likova na morsko dno.

„Siguran sam da je ovaj projekt od velike važnosti za cijelu Hrvatsku i da će privući brojne posjetitelje te na taj način pridonijeti hrvatskom turizmu. Dragi prijatelji, pozivam vas da zajedno podržimo ovaj predivan projekt i time s još jednim kamenčićem upotpunimo jedinstven mozaik jedine nam Hrvatske!“ napisao je Brkić na svom Facebook profilu.

Neukusna komercijalizacija vlastite vjere

Nećemo ovdje ni o betonskoj devastaciji podmorja, ni o potrošnji stotinjak tisuća eura, koliko će najmanje koštati cijela intervencija, ni o slavljenju megalomanskog kiča.

Ovdje ćemo samo o razlogu, a jedini je razlog, kao što smo čuli, obogaćenje i proširenje turističke ponude atraktivnim i jedinstvenim sadržajima. Vjera i vjerski osjećaji tu su samo marketinški trik, u ovom slučaju valjda namijenjen ciljanoj publici ronilaca koji se i pod morem vole pomoliti i duboko razmisliti o samoj suštini svoje vjere, a otvoreno pretvaranje vjere u potencijalni turistički mamac – koliko god sve ovo skupa u Trogiru bilo blesavo i nadrealno – moralo bi, barem formalno, spadati u teško bogohulstvo, koje bi trebalo izazvati osuđujuću reakciju lokalnog nadbiskupa i Biskupske konferencije, a da se i ne govori o deklariranim katoličkim intelektualcima i profesorima Bogoslovnog fakulteta.

Ali ništa od toga: Katolička crkva zdušno podupire postavljanje podmorske atrakcije, a optužbe za blasfemičnost ostat će rezervirane za one koji ukažu na kičasto bogohuljenje u službi turističke zarade i samopromocije dvojice kreativnih vjerskih entuzijasta.

Skoro da čovjek počne vjerovati da Katolička crkva, ujedinjena s državom, svjesno podržava i inspirira neukusnu komercijalizaciju vlastite vjere samo zato da bi stvorila povod za novo obrušavanje na one koji se jave da oko toga zanovijetaju, jer ondje gdje se treba znati dobro se zna da takvi ne zanovijetaju zato što im je stalo do dostojanstva vjere, nego zato što mrze sve katoličko i hrvatsko. Amen.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera