Versajska revolucija Macrona Prvog

'Makronu istovremeno zameraju što upotrebom dvorske pompe oživljava monarhističku autoritarnost, i spočitavaju mu 'amerikanizam' (EPA)

Njegovo razmišljanje je suviše složeno, pa stoga ne može da se svede na novinarska pitanja i odgovore. Oni (novinari) nisu u stanju da ga razumeju! Tačno takvo objašnjenje dali su službenici Jelisejske palate pariskom dnevniku Le Monde, kada ih je redakcija pitala zašto na dan nacionalnog praznika 14. jula, neće biti tradicionalne predsednikove konferencije za štampu.  Asistenti Emanuela Makrona, nisu želeli dalje da obrazlažu odluku novog predsednika Francuske da prekine sa običajem njegovih prethodnika koji su se svakog 14. jula sastajali sa novinarima još od vremena Žiskara Destena, sedamdesetih godina prošlog veka. Koje su to njegove misli toliko sofisticirane, pa da novinarsko pero ne može da spozna njihovu dubinu?

Umesto na pres-konferenciju, najmlađi predsednik u istoriji Republike pozvao je naciju da saslušaju njegov govor upriličen u kraljevskom dvorcu u Versaju. Deo je to Makronove namere da funkciji šefa države da nešto od nekadašnjeg monarhističkog sjaja, protumačeno je u Francuskoj. 

Kako izborom blistavog doma Luja Četrnaestog,  za mesto gde je sakupio gornji i donji dom parlamenta, tako i samim govorom u kome je, dan pre premijerovog nastupa u Skupštini, objavio šta će sve učiniti da Francusku “preporodi”, Emanuel Makron je dao do znanja da će za sve što se u državi dešava ubuduće, morati da se pita lično on. Iako nije doslovce citirao Kralja Sunca, mnogi su shvatili da se u liku Emanuela Makrona rodio vladar koji je vrlo blizu toj, toliko ponavljanoj maksimi: “Država, to sam ja”.

Očigledno da su i Francuzi zbunjeni kad pričaju o krizi demokratije: Makronu istovremeno zameraju što upotrebom dvorske pompe oživljava monarhističku autoritarnost, i spočitavaju mu “amerikanizam” jer mu govor liči na tradicionalno redovno obraćanje predsednika SAD-a, američkom Kongresu i svim trima polugama vlasti. Takvi događaji u Americi se uživo prenose, smatraju se polaznim temeljima za analizu političke i društvene situacije. Ali, Amerika nema premijera, a kralja nikad nije ni imala.  

Novi predsednik Francuske obratio se naciji, dan pre nego što je po već predviđenoj proceduri premijer Eduar Filip svoj ekspoze predočio pred parlamentom. Makron je Filipa pronašao van svoje novoosnovane stranke, među konzervativnim Republikancima. I odmah ga je bacio u zasenak, zakazujući svoj govor dan uoči Filipovog.

Bilo da više liči na Kralja Sunca, ili na nekog jakog američkog predsednika, tek Makron, za sada, uspeva da ubedi Francuze da će njihova zemlja doživeti preporod i postati opet ključni i nezaobilazni faktor u međunarodnim odnosima. Koncentracija moći je upravo ono što je nacija želela da vidi, kako podseća i profesor Paskal Perino (Le Monde). On navodi da 88 odsto Francuza želi da njihov predsednik bude “istinski šef države”.

Filozofi o filozofiji predsjednika

Pojedini umetnici i filozofi sa rezervom  pozdravljaju meteorski uspon Emanuela Makrona koji je jedinstven i po tome što je pregazio tradicionalne političke partije. Njihovo vođstvo nagriženo korupcijom, oslabljeno izneverenim obećanjima, ostalo je na začelju izbornih rezultata.

Francuski Orvel, Mišel Uelbek, koji je, neposredno pre talasa terorističkih napada na Francusku, uznemirio javnost romanom “Pokoravanje” u kome je “predvideo” da će Republika na sledećim izborima potpasti pod vlast  umerenih muslimanskih lidera, sada tvrdi da je izborom Emanuela Makrona , “nacija prošla kroz kolektivnu grupnu psihoterapiju”, gotovo kroz pročišćenje. 

Ni francuska ni evropska levica, nisu oduševljene dolaskom Emanuela Makrona na čelo zemlje. Hrvatski filozof i levičarski aktivista, zajedno sa grčkim ekonomistom Janisom Varufakisom, i Slavojem Žižekom je među osnivačima panevropskog pokreta DIEM 25, koji propoveda preporod Evrope.  Sa Horvatom sam nedavno razgovarala o Makronu i on nije impresioniran što je novi francuski predsednik, njegov kolega – filozof.  Iako je dve godine radio kao asistent Paulu Ricoeuru, Makron je takođe bio investicioni bankar za Rotšild (2008-2012) i zaradio preko 2,4 miliona funti.

“Politički gledano, jasno je da je Makron zastupnik ‘egalitarnog liberalizma’ a od Riceoura je naučio isticati ‘etiku odgovornosti'”, kaže Horvat.

Makronov program, po Horvatu, ne znači nadilaženje klasične podele na levo i desno, već uzimanje ponečeg i od levice i od desnice. To se može videti i po Makronovom ekonomskom programu i najavi da će istovremeno liberalizovati tržište rada i zaštititi ugrožene i ranjive.

I lider Levog fronta, Žan Lik Melanchon je završio filozofiju, ali se sa politikom Emanuela Makrona uopšte ne slaže. Odsustvovao je sa pompezne Makronove ceremonije u Versaju, ali je ocenio da je predsednika “opila vlast”, pa pokušava da ukine ona radnička prava koja su sticana decenijama. 

Melanšon je u prvom krugu predsedničkih izbora dobio više od 20 odsto glasova i samo dva tri procenata mu je falilo da umesto Marin Le Pen uđe u drugi izborni krug i ukrsti koplja sa Makronom.  Sada poziva da Francuzi u znak protesta zbog Makronovog programa izađu masovno na ulice dva dana pre nacionalnog praznika 14. jula. Ako na jesen, na ulicu izađu poslovično jaki francuski sindikati, kao što se to dešavalo svaki put dok su Makronovi prethodnici pokušavali da uvedu mere štednje i saseku beneficije, mogla bi da se istopi nada, da je izborom novog predsednika počela obnova projekta Evropske unije.

Osjeća li Makron puls naroda?

Šta namerava da uradi Makron Prvi, kako ga nazivaju, aludirajući na njegove kraljevske manire i probiranje “dvorjana”, uglavnom van tradicionalnih partija? 

Sa stečenim epitetom da oseća puls “naroda”, Makron je izložio ceo jedan program za obnovu političkog život . Predsednik Francuske će za trećinu skratiti broj poslanika i senatora. (Skupština će se sa 577 smanjiti na 385, dok će Senat imati 232 umesto dosadašnjih 348 senatora), ukinuće specijalni sud rezervisan za članove vlade, uvešće veću proporcionalnost u izborne zakone (što će štetiti najvećim strankama), ispitivaće se i ocenjivati novousvojeni zakoni već posle dve godine njihove primene…

Ukoliko bude otpora, Makron, za koga kažu da je bio prerušeni kandidat sistema, preti antisistemskim merama: Sazvaće referendume. Neka narod odluči.

Makron je takođe objavio da će na jesen ukinuti vanredno stanje koje je produženo unedogled posle stravičnog napada na pešake u Nici i to baš na dan proslave pada Bastilje prošle godine. Time će, ako ne dođe do novih tragičnih napada, povratiti građanske slobode i francusko poverenje u demokratske institucije sistema.

U spoljnoj politici, Francuska sa Makronom na njenom čelu, ima izgleda da povrati svoj nekadašnji značaj. Po izlasku Britanije iz EU ona postaje najveća vojna i jedina nuklearna sila u briselskoj organizaciji. Kad iz EU ode Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska će ostati jedina stalna članica u Savetu bezbednosti da predstavlja Evropu, što joj daje važnu ulogu u međunarodnim poslovima. Prednost nad Nemačkom je i u tome što je Makron već obezbedio komotnu većinu svoje nove stranke u parlamentu, dok Angelu Merkel tek čekaju izbori na jesen. 

Protiv Trumpa i Putina

Emanuel Makron, spontano je proglašen za najjačeg antitrampistu posebno posle znakovitog rukovanja sa američkim predsednikom 25. maja. Tada je Tramp dva puta uzaludno pokušao da izvuče svoju desnicu iz energičnog  stiska Emanuela Makrona.  Pre nego što su počeli da razgovaraju, Makron je svom sagovorniku skoro polomio kosti, zabeležili su retki očevici koji su uživo, a ne preko ekrana pratili ovaj susret. Francuzima se pogotovo dopalo kada im je predsednik objasnio da je namerno drmusao Trampovu ruku kako bi mu pokazao da nije spreman ni na kakav ustupak. Bio je to momenat istine, dodao je Makron. Više od svega drugog do sada, ovaj dugotrajni stisak ruke američkog predsednika, koji je Trampa onemogućio da se iz njega izbavi, probudio je francuski nacionalni ponos.

Bio je to prvi susret Emanuela Makrona sa Donaldom Trampom – dva nova suprotstavljena lidera koji će narednih godina po svemu sudeći igrati neke od glavnih rola na svetskoj sceni.

Već za neki dan, Tramp dolazi u Pariz, na poziv Makrona, kako bi zajedno na nacionalni praznik Francuske, pratili paralelnu vojnu paradu američkih i francuskih trupa. Razlog za zajedničku akciju, je što se tog dana obeležava i stogodišnjica od ulaska SAD u Prvi svetski rat. Istorijski jubileji slobodarske tekovine moraju da se obeležavaju. To je izgleda shvatio čak i Tramp, koji je prethodno o Parizu govorio kao o gradu u kome vladaju teroristi i strah.  Sada će se zajedno sa Makronom zajednički podsećati savezništva zemalja koje predstavljaju. Za Makrona nije više mnogo važno to što je Tramp u izbornoj predsedničkoj kampanji otvoreno i agresivno navijao za liderku krajnje desnice, Marin Le Pen.

Francuski predsednik jedinstven je i po tome što je pobedio uprkos tome što su lideri dve supersile bez zadrške podržavali njegovu ljutu rivalku.

Za Vladimira Putina, Makron je već prostirao crveni tepih, kada je ovaj dolazio u Versaj na izložbu . Ali, stojeći pored Putina, obrušio se na Kremlj i njegove medije, jasnije nego što bi se usudio bilo koji drugi lider na svetu.

Kako će se razmrsiti ovaj svetski čvor, dodatno iskomplikovan Bregzitom, pobedom Trampa, migrantskom krizom, talasima terorizma, nerešavanjem konflikta na Bliskom istoku, to ne zavisi samo od Makrona. Ali ako ostane na čelu države, i zadrži snagu uprkos eventualnim jačim unutrašnjim nezadovoljstvima, onda bi po ugledu na “Makrona Prvog” mogla da se podmlade politička rukovodstva u drugim evropskim zemljama. Ili bar da se pojave neke svežije ideje o tome kako spasiti Evropu. Za tako nešto nije dovoljno da lider bude samo filozof. Neki kažu da je baš bankarsko-filozofska kombinacija veština i znanja kakvu poseduje Makron, ta formula za spas. Koliko je funkcionalna u praksi, pokazaće se vrlo brzo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera