Virus demokratije u Egiptu

Piše: Mark LeVine

U Iraku je vatreno, situacija prijeti da u toj mjeri eskalira i dovede do poništenja intrige generacija, američkih, iranskih i saudijskih birokrata.

Riječi upozorenja Colina Powella tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu „Tamo gdje srušiš vlast, ti postaješ vlast“ odjednom izgledaju solomonski mudre. Još je prikladnije Marksovo ismijavanje revolucionara koji slave „čudesne“ pobjede protiv neprijatelja, „koji je odagnat samo u mašti.“

S obzirom na to da su nemiri u toku širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, nije vrijeme za antagoniziranje Egipta, jednog od najpouzdanijih saveznika SAD-a, samo zato što je u toj mjeri nazadovao da održava lakrdijaška suđenja. Ili možda jeste?

Jedanaestog juna jedan od najpoznatijih egipatskih zagovarača demokratije, bloger Alaa Abdul Fattah, još jednom je uhapšen, zajedno sa 23 drugih aktivista pokreta „Recimo ne vojnim suđenjima“, nakon što mu je zabranjeno da uđe u improvizovanu sudnicu u policijskoj akademiji Tora. 

Posljednji primjer strogog kažnjavanja popraćen je stalnom upotrebom nasilja sigurnosnih snaga nad demonstrantima, primjenom masovnih smrtnih kazni nakon veoma manjkavih sudskih procesa i upotrebom torture, dugoročnog zatvaranja bez suđenja i drugih oblika lošeg postupanja prema zatvorenicima. 

Time što se suđenje održava u Tori, a ne u javnoj sudnici, Vlada Egipta zadržava potpunu kontrolu nad listom prisutnih na saslušanjima. Na taj način Egipatska vlada može ograničiti broj advokata i spriječiti pristup medijima, pa čak i svjedocima odbrane. Logičan zaključak: „A jučer su zabranili ulazak i samim optuženima“, objasnila je Abdul Fattahova supruga Manal Hassan u svom emailu. Pa ima li bolje metafore za Egipat predsjednika Abdul Fattaha al-Sisija od ove?

Tragikomični povratak historije

Najnovija farsa je zaprepašćujuća, jer se ne drži čak ni do privida poštenog procesa. Nakon 96,5 postotne pobjede na prošlomjesečnim predsjedničkim izborima, zašto da se muče da optuženik bude prisutan ili da slušaju dokaze prije nego izreknu prethodno određenu presudu? Samo ih osude i izreknu duge zatvorske kazne. Nije riječ o masovnoj smrtnoj kazni, ali 15 godina za navodno neovlašten protest šalje nedvojbenu poruku Egipćanima i svijetu.

Jasno je da Vladini postupci nisu u skladu sa ustavnim principima, ali to nije ni važno. Cjelokupni pravni sistem sada je „nedefinisano sivo područje“, kaže Manal Hassan.

Iznenadna presuda izrečena u odsustvu i zatvaranje nekoliko desetaka aktivista bez upozorenja najnoviji je primjer sistematskog kršenja međunarodno priznatih prava na okupljanje, na slobodu izražavanja i propisani proces koji karakteriše političko okruženje u Egiptu danas. Takve prakse ne mogu se nadoknaditi formalnim demokratskim procesima; one narušavaju svaki pozitivni utjecaj koji bi izbori u suprotnom mogli donijeti.

Uistinu, ovaj posljednji primjer strogog kažnjavanja popraćen je stalnom upotrebom nasilja sigurnosnih snaga nad demonstrantima, primjenom masovnih smrtnih kazni nakon veoma manjkavih sudskih procesa i upotrebom torture, dugoročnog zatvaranja bez suđenja i drugih oblika lošeg postupanja prema zatvorenicima. Human Rights Watch je opisao trenutnu situaciju u vezi sa poštivanjem ljudskih prava kao „tešku kao i u bilo kojem drugom periodu u modernoj historiji ove države.“

Stari operativni sistem, nove vrijednosti

Egipatska tzv. „duboka država“, kojom dominira vojska i dalje stoji iza nekadašnje prividno demokratske fasade predsjednika Muhameda Mursija. Ako je željela ponovo oživjeti posttahrirsku političku scenu da bi masakrirala stotine svojih građana, a hiljade njih strpala u zatvore na bestidan način, besmisleno je da SAD traži da nastavi upotrebljavati „sada izbrisan softver“, sve i ako iz perspektive SAD-a izgleda da fukcioniše dobro otkako je „instaliran“.

Čak ni brisanje „političkog hard diska“, koje se dogodilo svrgavanjem Mursija 3. jula 2013, nije moglo izbrisati sve makrodijelove koda koji je prvobitno destabilizovao sistem. 

Sada je već jasno da je problem u tome što je ponovo instalirani stari sistem došao sa nekim novim virusima. Abdul Fattah i Manal Hassan nisu samo arapski blogeri prve generacije, oni su dva prva i najbolja egipatska programera (njihova internetska stranica „Manal and Alaa's Bit Bucket“ jedna je od prvih arapskih platformi za društvene mreže). U razgovoru sa oboma, u periodu nakon svrgavanja Mubaraka, često je izgledalo da dugoročnu borbu protiv „duboke države“ doživljavaju kao borbu u vezi s tim ko će pisati program egipatskog političkog sistema nakon događaja na trgu Tahrir.

Kako su strožije mjere protiv revolucionarnih snaga intenzivirane pod Mursijevom vlašću, oni su usmjerili pažnju na obučavanje nove generacije aktivista u oblasti informatike, društvenih medija – a kroz to i iz oblasti politike – vještinama koje su pomogle da pobuna uopšte bude moguća.

Revolucionari odavno funckionišu kao virusi, napadaju postojeće političke, ekonomske i socijalne strukture, dok veći sistem ne oslabi u toj mjeri da podlegne. Egipatska „duboka država“ je shvatila koliki je potencijal za novu „zarazu“, te je zato od trenutka kada je Mubarak svrgnut s vlasti, „duboka država“ marljivo radila na blokiranju svih pokušaja revolucionarnih i hiperstručnih kompjuterski obrazovanih mladih ljudi da učestvuju u ponovnom pisanju vladajućeg državnog političkog i ekonomskog programa.

Problem je u tome što stara sintaksa moći, zasnovana uglavnom na jeziku nasilja, korupcije i patrijarhata, nije više dovoljno snažna da zaštiti sistem od brojnih prijetnji s kojima je suočen. Čak ni brisanje „političkog hard diska“, koje se dogodilo svrgavanjem Mursija 3. jula 2013, nije moglo izbrisati sve makrodijelove koda koji je prvobitno destabilizovao sistem. Aktivističko-hakerska generacija koju utjelovljuju (ali nipošto ne predvode) Abdul Fattah i njegovi drugovi, kojih je sve više u zatvoru, privremeno bi mogli biti prinudno offline, pri čemu bi poruka o „Greški 404“ ponovo određivala egipatski politički život.

Pad sistema

Međutim, ako je borba protiv mladih revolucionara bila borba protiv protussitemske sile – najvažniji slogan ustanka na Tahriru bio je „narod želi pad sistema“ (Muslimanska braća su, nasuprot tome, bila integrisana u sistem i prije nego su dobili svoj udio u vlasti) – ona je kao takva daleko ozbiljnija prijetnja, ne samo vladajućem sistemu u Egiptu već i cjelokupnom regionalnom i globalnom sistemu. Pojavila se i raširila poput virusa, iznutra.

ISIL i druge radikalne pobunjeničke grupe inspirisane Al-Kaidom izmiču kontroli na sve većim predjelima sa muslimanskom većinom u svijetu, ali ne zato što dolaze izvana, kao neke fantastične beduinske velike grupe. (Kako nas Juan Cole vješto podsjeća u nedavno objavljenom blogu, Hašemiti, koji su predvodili pobunu protiv Osmanlija, ubrzo su odaslani iz Arabije i bez svečanosti postavljeni na tron novonastalih država poput „Transjordana“ i, naravno, „Iraka“). Oni su, zapravo, uspjeli upravo zato što su, kao i većina rakova, nastali, narastali, othranjeni i rašireni unutar sistema.

Trenutni režim političkog nasilja će zahtijevati stalno proširivanje liste „neprijatelja“, „terorista“ i „izdajica“ protiv kojih se „narodna vojska“ mora boriti.

Proizvod su istog neoliberalnog sistema, koji je tako duboko preoblikovao egipatsku političku ekonomiju od „ponovnog otvaranja“ države Anwara Sadata 70-ih godina prošlog stoljeća i koji je postao sve više i problematičnije ukorijenjen među elitom 90-ih godina, kojom je dominirala vojska. Trilioni dolara koji su kružili između SAD-a i zaljevskih petromonarhija u posljednjih 40 godina predstavljaju osnov globalnog neoliberalnog sistema, kao i ustanaka trenutno postrojenih protiv sistema.

Uopšte ne iznenađuje to što su arapski ustanci tokom zadnje tri godine većim dijelom ukorijenjeni u protivljenju neoliberalnim restruktuiranjima ekonomija u regiji, u kojima su siromaštvo i neravnopravnost glavni uzročni faktori u porastu savremenog džihadskog ekstremizma. U krajnjoj liniji isti uzroci iza naizgled iznenadnog i brzog srljanja Iraka u građanski rat, kao i još većeg pokolja u susjednoj Siriji, stoje i iza obnovljenog autoritarnog pristupa u Egiptu: dugotrajno uskraćivanje osnovnih prava građanima, sistematska korupcija i nasilje vlada protiv svog naroda povezano sa pohlepnim globalnim sistemom, čije elite profitiraju na osnovu iskorištavanja i ugnjetavanja većine svojih sunarodnjaka.

Upravo ovdje do izražaja dolazi istinski problem s kojim je suočeno vođstvo u Egiptu dok u pritvoru drži lidere poput Alaa Abdul Fattaha, Mahienoura al-Massryja ili Ahmeda Mahera. Jasno je da oni imaju moć da nasilno uguše većim dijelom neoliberalne, revolucionarne snage predstavljene ustankom od 25. januara. Ali trenutni režim političkog nasilja će zahtijevati stalno proširivanje liste „neprijatelja“, „terorista“ i „izdajica“ protiv kojih se „narodna vojska“ mora boriti. Ovaj proces će neizbježno dovesti do kidanja veza sunarodnjaštva, produbljivanja društvenog, političkog i ekonomskog sukoba i potencijalno nasilnog konflikta.

Ova budućnost već je prisutna na Sinajskom poluostrvu. Njen vjerovatni kraj odvija se pred cijelim svijetom u Iraku, kao što je i u Siriji prije toga – i bliže Egiptu, u susjednoj Libiji. Cijenu takve destabilizacije po regionalnu i globalnu sigurnost gotovo je nemoguće izračunati. Jasno je, međutim, da egipatske vođe daljnjim zatvaranjem, mučenjem, ubijanjem i raznoraznim drugim pokušajima da se ušutka cijela jednu generacija, poput vođa u Iraku, Nigeriji i Pakistanu, utiru put budućnosti svog naroda sa mnogo više nasilja.

Stavovi izraženi u  ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera