Vlada FBiH ugrozila rad sigurnih kuća

Piše: Nermina Avdukić

Sigurne kuće su jedina ili rijetka mjesta gdje žrtve nasilja mogu naći adekvatnu pomoć i podršku. One nude sigurno mjesto, psihosocijalni tretman, pravnu pomoć, medicinsku asistenciju i rehabilitaciju, ekonomsko osamostaljivanje, pedagoški i terapijski rad sa djecom, savjetovališta za počinioce nasilja u porodici.

Donedavno je u BiH postojalo devet sigurnih kuća, dvije mostarske su zatvorene. Postojeće sigurne kuće, koje su trenutno uređene kao fondacije ili udruženja građana osnovane su kao odgovor na potrebu rješavanja jednog od, nažalost, uvijek prisutnih i najgorih vidova kršenja ljudskih prava: fizičkog i psihičkog nasilja.

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH iz 2013. godine troškove za zbrinjavanje žrtava snosi FBiH i kantoni i to u razmjeru 70 posto Federacija – 30 posto kantoni. Međutim, u praksi je situacija značajno drugačija i dosad Federacija nijednom nije pružila svoj zakonski određeni udio finansijske pomoći, te se sigurne kuće moraju snalaziti da bi obezbijedile sredstva za njihov rad kroz pregovore sa drugim nivoima vlasti – opštinskim i državnim – ali i međunarodnim donatorskim organizacijama.

BiH je potpisnica raznih međunarodnih sporazuma o pomoći sigurnim kućama, međutim stvarno stanje ukazuje da ono što je na papiru ne vrijedi u praksi.

„Dosadašnja politička podrška, koja se manifestovala kroz brzu ratifikaciju Istanbulske konvencije 2013. godine, koja nalaže finansiranje i brigu o sigurnim kućama, mora se transformisati u praktični rad, kako bi se unaprijedili institucionalni okviri na svim nivoima vlasti za intenzivniju borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. U okviru ovog procesa neophodna je saradnja s organizacijama civilnog društva, s obzirom na činjenicu da su upravo ženska udruženja pitanje nasilja transferirale iz privatnog u javni život te ovaj društveni problem postavile na dnevni red Vlada i parlamenata“ kaže Emina Bošnjak, izvršna direktorica nevladine organizacije Medica iz Zenice.

Sredstva postoje – pitanje je raspodjele

Vlada Federacije izdvaja 162.000 KM (81.000 eura) na godišnjem nivou za sve sigurne kuće u tom entitetu, što ne zadovoljava ni prosječne potrebe i kapacitete jedne sigurne kuće od 25 ležaja.

Vlada Federacije od 2008. godine do danas nikada nije za sigurne kuće dala više od 200.000 KM (100.000 eura). Da se jednostavno zaključiti da se sa predviđenih 200.000 KM mogu pokriti troškovi samo jedne sigurne kuće u Federaciji, tj. da kada se ovaj iznos podijeli na šest kuća, svaka kuća dobija iznos koji pokriva 10 do 15 posto ukupnih troškova.

Za 2016. godinu usvojen je budžet koji predviđa svega 160.000 KM za svih šest sigurnih kuća.

„Uvijek je zanimljivo ovakve brojke uporediti sa troškovima koji npr. iz budžeta idu za troškove odvojenog života ministara. Tako je FBiH 1.237 KM (približno 600 eura) godišnje izdvajala za podršku jedne žrtve nasilja, a za jednog ministra 17.385 KM. Brojke ovdje govore o vladinim prioritetima – važnije je “zbrinuti ministra” koji je već u privilegovanom položaju, nego žrtvu nasilja, kao i o činjenici da sredstva postoje, samo je pitanje raspodjele“, kazala je Bošnjak.

Postojeće sigurne kuće moraju promijeniti svoj pravni status u status ustanove ili neće dobiti podršku Federalne Vlade.

„Federalna vlada se fokusirala na potpuno pogrešan problem – umjesto da se nastoji provesti zakonska obaveza finansiranja, ona se bavi pitanjem pravnog statusa sigurnih kuća, te i tu ima vrlo uzak pogled na stvari. Ovo pitanje se mora gledati kroz prizmu toga da će insistiranje na samo jednom modelu rješavanja pravnog statusa, a to je da sigurne kuće moraju postati ustanove, inače ništa od finansiranja, potencijalno dovesti do ogromnih problema u radu sigurnih kuća, koje, kao što sam navela, jesu jedina ili rijetka mjesta koja mogu pružiti zaštiti ženama žrtvama nasilja, a često i djeci. Slijepo insistiranje na rješenju i ovakav pristup Vlade koji će potencijalno ugasiti neprocjenjivo vrijedan rad sigurnih kuća ukazuje na to da još uvijek nema razumijevanja niti adekvatne odlučnosti u borbi protiv nasilja nad ženama“, kaže Edita Pršić iz nevladine organizacije Fond lokalne demokratije. 

U entitetu Republika Srpska ovo pitanje je dobro uređeno, u smislu da sigurne kuće i dalje imaju status udruženja ili fondacije te da su kao takve upisane u Registar sigurnih kuća Vlade RS-a i da ih ona finansira u iznosu od 70 posto. Ovo je očigledan primjer da sigurne kuće ne moraju biti ustanove.

Na pitanje da li se možda pokazalo da postojeće sigurne kuće nemaju razvijene kapacitete, Edita Pršić odgovara:

„Ne, ni u kom slučaju, jer standarde kojim su se vodile nevladine organizacije pri otvaranju sigurnih kuća su bile preuzete iz razvijenijih zemalja svijeta, jer prakse, niti zakona vezano za nasilje u porodici nije bilo tada u domaćem zakonodavstvu.

U praksi se pokazalo da sigurne kuće imaju kapacitete i da predstavljaju jedinstven sistem u BiH koji pruža ovakav vid zaštite. Stoga podrška države kroz usvajanje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici predstavlja samo preuzimanje i zvanično normiranje rješenja u praksi što je pohvalno. Međutim nije jasno iz kojeg razloga država sada umjesto da unaprijedi postojeći sistem isti želi oslabiti.“

Gender centar

Gender centar FBiH kao Vladino tijelo bi trebao da zagovara rješenje ovog problema. Na pitanje koliko ozbiljno ovo tijelo prilazi problemu, sagovornice iz nevladinih organizacija odgovaraju. 

„Nevladin sektor ne osporava i ne protivi se da i institucije osnivaju sigurne kuće, šta više to je i neophodno jer navedeni broj sigurnih kuća u BiH je nedostatan. Međutim da nevladine organizacije djeluju i rade kao ustanove to ne želimo, jer izuzimajući povećanje troškova, negira se dosadašnji rad nevladinih organizacija i osporava pravo na njihovu nezavisnost, jer bez prethodnog mukotrpnog rada nevladinog sektora, danas u BiH, ne bi imali set zakona koji definišu ovu oblast“, kaže Edita Pršić.

„Bojim se da moć za donošenje odluka o ovim pitanjima ne leži na Gender Centru FBiH, već u ministarstvima, u ovom slučaju u Ministarstvu pravde FBiH, te u onim mjestima gdje se donose odluke o raspodjeli budžeta. Ovo je samo još jedan signal da je izvršna vlast već odavno “odmetnuta” i da je postala (ili čak i uvijek bila) jedina grana u kojoj se donose stvarne odluke koje imaju utjecaja na građane, a da sistem diobe vlasti ne funkcioniše“, kaže Emina Bošnjak.

Nerješavanje ovog problema koji bi bio u najboljem interesu u zaštiti žrtava nasilja u porodici, dovodi do posljedica, koje se već osjećaju u cijelom društvu, a koje će biti još izraženije ako se stanje u ovoj oblasti ne promijeni, jer nasilje u porodici je jedan od najtežih vidova kršenja ljudskih prava i posljedice uzrokovane njime su brojne i odražavaju se u svim aspektima i privatnog i društvenog života.

Izvor: Al Jazeera