Vlatko Marković – stožer slavne generacije

Poznavatelji prilika kažu kako će se 'kad novi stignu, tek onda vidjeti kakva je poštenjačina bio stari' (AP)

Piše: Mladen Obrenović

Vlatko Marković definitivno je bio veliki igrač i trener, a najviše ugledan sportski djelatnik i, mnogi će to priznati, najbolji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Drugi će mu prigovoriti verbalne ispade, nimalo birane riječi u komunikaciji s novinarima ili političarima, poneko neispunjeno obećanje. No, svi će se složiti kako je hrvatski nogomet, zahvaljujući najprije njemu, tu gdje jeste, a među prvih 10 je u svijetu i to već 15-ak godina.

Zamjerili su mu što nije izgradio obećani nogometni kamp, tražili da napusti tron, a on je sve manje trpio kritike i grubo odgovarao na njih. Prozivali su ga da je zanemario Hrvatsku nogometnu ligu potpuno se posvetivši reprezentaciji, stavljali mu na teret propast zajedničke kandidature s Mađarskom za Euro 2012. Čak je i osuđen za neprimjerene izjave prema homoseksualcima, nakon čega su LGBT udruge dobile zadovoljštinu na sudu i nalog da im se ispriča zbog izjave kako homoseksualcima nije mjesto u nogometu.

Sušec: Čovjek velikog kapaciteta

Prva asocijacija na Vlatka Markovića legendi hrvatskog sportskog novinarstva Boži Sušecu, danas novinaru zagrebačke TV Arene, jest činjenica da su bili u posebnim odnosima koji nadmašuju odnose novinara i nogometaša, odnosno novinara i sportskog djelatnika, čak su dugo godina bili i veliki prijatelji. I Sušec tvrdi kako je Marković bio „čovjek velikog kapaciteta i sigurno najuspješniji predsjednik HNS-a u povijesti“.

„Imao je i crtu koju su mu, barem u posljednje vrijeme zamjerali, da je bio loš u komunikaciji s javnošću i medijima, pa je zato i pala jedna sjena na njegovo djelo. No, to ne smije umanjiti sve ono dobro što je prvenstveno napravio za hrvatski nogomet. Ne treba ni zanemariti ni sve što je napravio kao trener klubova – Dinama, Hajduka i tada superuspješnog Zagreba. S tim Zagrebom je napravio momčad koja je bila obožavana i danas drži rekord posjećenosti stadiona u Maksimiru“, rekao je Sušec za Al Jazeeru.

Doista, navijači Zagreba drže rekord po posjećenosti na bilo kojoj službenoj nogometnoj utakmici na prostorima Hrvatske, pa je čak 64.138 gledatelja tog 19. srpnja 1973. godine napunilo stadion u Maksimiru, bodreći svoje ljubimce u dvoboju s Osijekom za ulazak u tadašnju Prvu ligu.

Kad je uspjeh hrvatskog nogometa i mogućnost da se druge reprezentacije iz regije ugledaju na susjede, Sušec tvrdi kako „nema recepta za uspjeh, nego je pitanje kako se složi tim“.

„Ne bi ništa ni Marković uspio da nije imao dobar tim iza sebe, dobre generacije igrača i trenere s kojima se surađivalo. Ne znam bi li napravio takav uspjeh s reprezentacijom BiH ili Srbije i to nikad nećemo ni doznati, ali napravio ga je s Hrvatskom“, zaključuje Sušec.

Alzheimerova bolest uzela je maha nakon što je otišao s mjesta predsjednika. Zbog teške upale pluća završio je na intenzivnoj njezi, a onda je i preminuo. Poslije svega, poznavatelji prilika na nogometnoj sceni Hrvatske upozoravali su na to kako će se „kad novi stignu, tek onda vidjeti kakva je poštenjačina bio stari“.

Šekularac: Bio je fenomenalan dasa

Na vijest o smrti Vlatka Markovića sa svih strana počele su stizati potvrde da je otišao veliki čovjek, ugledan sportski djelatnik, jedan od najvećih sportskih dužnosnika u samostalnoj Hrvatskoj.

O svom bivšem suigraču ili sportskom uzoru posebno pohvalno pričaju s druge strane Dunava, odnosno Save. Jako sjetni bili su igrači iz slavne čileanske generacije. I sami narušenog zdravlja, Milutin Šoškić i Dragoslav Šekularac bili su pogođeni viješću iz Zagreba.

„Ne zato što je umro, nego je bio fenomenalan dasa, gospodin u svakom pogledu. Čak kad sam bio mlad i zaljubljen, u to vreme imao sam samo 17 godina, pa mi je Vlatko pisao ljubavna pisma devojci. Kasnije mi je ona postala žena. I ne samo zbog toga, imam jako lepe uspomene i na njega i na Jerkovića, jer to je moja mladost. Jako mi je žao“, rekao je Šekularac u telefonskom razgovoru za Al Jazeeru.

Zajedno s Markovićem igrao je na Olimpijskim igrama u Melbourneu, pa o njemu, ali i drugima iz tog vremena, priča kao o „drugovima iz djetinjstva i mladosti“, zbog čega mu „sve teško pada“.

„I ssm sam teško bolestan i pod lekovima. Teško mi je pričati, jer smo godinama već istrošeni. Gledam to i po sebi. Ne idem na utakmice, ne sekiram se što se tiče Zvezde, ali ove me stvari, bez obzira da li je neko Hrvat, Crnogorac, Makedonac, teško pogađaju“, navodi Šekularac.

Šoškić: Imao sam bedem ispred sebe

I slavni golman Milutin Šoškić kaže kako je „Vlatko Marković bio jedna velika ličnost, pre svega – dobar čovek, što je i najvažnije“.

„Izvanredan je bio igrač, dobar karakter i mnogo mi je teško bilo kad sam čuo vest o njegovoj smrti, jer ta generacija u kojoj smo zajedno igrali polako odlazi u neki bolji svet. Vlatkov odlazak je veliki gubitak za ceo fudbalski svet na prostoru bivše Jugoslavije i za HNS, a najviše za njegovu familiju“, kaže Šoškić.

Prisjećajući se vremena u kojem su igrali zajedno, priča o Svjetskom prvenstvu u Čileu, kad je „ispred sebe, kao golman, imao bedem u kojem je bio Vlatko Marković“. „Sve mi je bilo mnogo lakše, a sva kasnija sećanja na njega su pozitivna. Nešto je najlepše u životu bilo imati takve prijatelje, jer smo i posle svega što se dešavalo na ovim prostorima ostali prijatelji, više nego dobri prijatelji“, kaže Šoškić.

Džajić izgubio prijatelja

Legenda jugoslavenskog nogometa Dragan Džajić imao je priliku zaigrati u reprezentaciji s Vlatkom Markovićem, a poslije, dok je igrao u Francuskoj, igrao je i protiv Nice, koju je Marković, među ostalim trenirao.

„Odlazak jednog takvog sportskog radnika, koji je ceo svoj život posvetio fudbalu, svakako je hendikep i jedna nesrećna okolnost za sve ljubitelje fudbala, a pogotovo za one kojima je dao najviše – svom klubu Dinamu i HNS-u u celini“, kaže Džajić u razgovoru za Al Jazeeru.

[Photo: EPA]

„I kad je ostavio igračke dane iza sebe, manje je kao trener, a više kao fudbalski radnik doveo Hrvatsku među najbolje na svetu. Kao igrač Jugoslaviju je doveo do četvrtog mesta na svetu, a kao predsednik HNS-a Hrvatsku je skoro dve decenije zadržao među 10 najboljih svetskih reprezentacija. Šta hoćete više“, upitao je Pantić.

Upozorio je i kako je u Srbiji „stavljen na stub srama“ zato što je uoči nedavne utakmice srpske i hrvatske reprezentacije u Beogradu izjavio kako će navijati da Hrvatska pobijedi, jer Srbija više nema šanse.

„Želeo sam da Hrvati odu direktno na svetsko prvenstvo, da budu pre Belgije. I u Brazilu bih navijao za Hrvate, jer smo susedi. Hiljadu godina živimo jedni pored drugih, ali i jedni sa drugima 70 godina u istoj državi. Zašto bih navijao za neku Belgiju, a ne za neku Hrvatsku? Zato što sam profesionalni Srbin? Nisam po profesiji Srbin, nego sportski novinar.

Zato sam i rekao da su mi Vlatko Marković, pa i svi ostali u Hrvatskoj, bliži srcu nego svi ostali igrači na ovoj planeti. Isto tako i Safet Sušić, i Sead Sušić, a da ne govorim o Ivici Osimu“, zaključio je Milojko Pantić.

Održao Hrvatsku u vrhu

Vlatko Marković odigrao je mnoge velike utakmice, ušao u najbolji tim svijeta na Mundijalu, koji će svi pamtiti kao najveći uspjeh jugoslavenskog nogometa, trenirao velike klubove, ali i preuzeo rukovođenje jednom nogometnom federacijom kad je nacionalna vrsta ušla među najbolje i održao je u tom istom vrhu godinama. Hrvatska se za njegova mandata plasirala na pet velikih natjecanja i s više ili manje uspjeha (p)ostala bitan faktor na nogometnoj sceni.

Hoće li, doista, onako kako je to upozoreno, uskoro svi shvatiti koliko je bio dobar ili nije za hrvatski nogomet definitivno će pokazati vrijeme koje dolazi, natjecanja koja slijede i činjenica kakve će rezultate postići hrvatska reprezentacija na najvećim sportskim smotrama.

Izvor: Al Jazeera