Vojislav Šešelj – Tarzan u New Yorku

Vojislav Šešelj je ozbiljnije djelovao dok je bio u Hagu (Anadolija)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Kada je pre 13 godina Zoran Đinđić rekao glavnoj haškoj tužiteljki Karli del Ponte: “Vodi Šešelja i nemoj više da nam ga vraćaš”, niko nije očekivao da će ta rečenica vremenom postati univerzalna.

Ponovili su je, verovatno, najpre oni iz Haga kada su pilotu Er Srbije na amsterdamskom aerodromu, početkom prošlog novembra, mahali dok je zajedno sa vojvodom Šešeljem u avionu uzletao ka Beogradu.

“Vodi Šešelja i nemoj više da nam ga vraćaš” – mora da je bila poruka razdraganog radnog kolektiva Haškog tribunala.

Pošto je konačno sleteo u Srbiju, čak i oni koji su plačući mahali za JAT-ovim avionom kada je Šešelj pre tuce godina odlazio “da rasturi Haški tribunal” , bili su jednoglasni u oceni da je Zoran Đinđić, u stvari, istinski vizionar.

“Vodite negde Šešelja i nemojte više da nam ga vraćate” – poželela je svekolika proevropska srpska vlast, uglavnom sastavljena od Šešeljevih kumova (s kojima ne razgovara), Šešeljevih potrčaka (s kojima ne razgovara) i Šešeljevih najboljih prijatelja (s kojima ne razgovara).

Ucviljeni kumovi

Na kraju se ispostavilo da na svetu postoji samo jedan čovek, koji pritom nije član Srpske radikalne stranke, spreman da uzvikne: “Vratite nam Šešelja i nemojte više da nam ga vodite”.

Mister Serž Bramerc, hladnokrvni Belgijanac, naime, jedini je funkcioner Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine, popularnog “Haga”, koji smatra da Šešelj možda može biti za nešto koristan. Istina, ni on sam ne zna za šta se tačno može iskoristiti Šešelj, ali se nada da će se u međuvremenu setiti.

-Polako. Setiću se – ponavlja uporno u sebi ovih dana Bramerc Serž, jedini zaposleni u Haškom tribunalu o kome Šešelj nije napisao nijednu knjigu. Valjda mu je neinspirativan, za razliku od Brusa Mek Farlena (junaka njegove knjige „Glupson iz Manitobe Brus Mek Farlen“), Kevina Parkera (junaka njegove knjige „Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“), Jana Bonomija (junaka njegove knjige „Narogušeno škotsko govno Jan Bonami“), O-Gon Kvona (junaka njegove knjige „Južnokorejska gnjida O-Gon Kvon“), Džefrija Najsa (junaka novele „Lažljiva haška pederčina Džefri Najs“), Karle del Ponte (junakinje ljubića „Politički ortakluk Kurve del Ponte i Kurve del Koštunice“)…

Ispostavilo se da Šešelj 2015. godine u Srbiji više liči na Tarzana u Njujorku. Niti je njemu jasno zašto ljudi voze kola umesto lijana, niti je Njujorčanima jasno ko je taj egzotični poludivlji tip što povremeno zaurla na semaforu udarajući se šakama po grudima.

Od kada je 2003. otišao u Hag praćen ucveljenim kumovima – sadašnjim srpskim premijerom i aktuelnim srpskim predsednikom – u Srbiji se sve promenilo: Velika Srbija je postala glup vic, “velikosrbi” su postali veći evropejci od evropejaca, a radikali su sada nekakva malobrojna tragikomična skupina koja kao da je pobegla sa kastinga za Felinijev “Amarkord”. 

I u svetu se za tih 12 godina sve promenilo, pojavili su se Jutjub, Tviter i Fejsbuk, pa je Šešelj – totalno medijski blokiran, jer je srpska vlast, konstantno uplašena od svega i svačega, precenila njegove realne mogućnosti – silom tehnoloških prilika postao uticajni tviteraš. Mada je Tviter jedna za Šešelja potpuno atipična platforma: do sada je napisao otprilike 155 knjiga gde je na kilometrima stranica objašnjavao zaveru svega i svačega protiv Srba. Ipak, sam je sebe redigovao na 140 karaktera, a njegov Tviter profil liči na dnevnik uvreda iz bircuza na Ibarskoj magistrali.

Pošto se granice “Velike Srbije”, Šešeljevog uspešno propalog političkog projekta, završavaju baš u Hrvatskoj, od privremenog dolaska u Srbiju uglavnom je “ratovao” sa Hrvatima i njihovim političarima. Izgleda da su ga, sem srpske vlasti, i oni precenili, preozbiljno shvativši sve ludosti, pogotovo njegov poslednji performans paljenja “šahovnice”.

Repriza iznošenja Šešelja

A Šešelj u političkom smislu ne predstavlja ništa ozbiljnije od onog ludog ujaka koji se na svim porodičnim okupljanjima napije, pa davi svakog ko mu se nađe “u dometu”. I onda onima što ga iznose napolje pred fajront, uvek kažete: “Vodite ujaka i nemojte više da nam ga vraćate”. Šešelj je, istina, osvedočeni antialkoholičar, ali, pitate se, kako mu onda uspeva da od svega napravi balkansku krčmu.

Vojvoda je, naime, ozbiljnije delovao dok je bio u Hagu. Tada je bio prisutniji i u srpskim elektronskim medijima. Suđenje  mu je jedno vreme direktno prenosila i Radio televizija Srbije, u devet pre podne kada su neke srećnije generacije Srba pratile „Kocku, kocku, kockicu“, „Na slovo, na slovo“ i „Opstanak“. I tamo je pričao ono što je pričao pre Haga, kao i ono što je pričao posle Haga – da su Srbi stariji od ameba, da su amebe starije od Hrvata, da se srpske zemlje protežu gde god je kročila noga nekog srpskog radikala. Što će reći – od Karlobaga do gvožđare u Londonu.

“Imam dva tumora na jetri: jedan se zove Aleksandar Vučić, a drugi Tomislav Nikolić”, rekao je odmah po povratku iz Haga govoreći o svom narušenom zdravlju. Od tada se ugojio 25 kilograma, napravio nekoliko epohalnih svinjarija, a svinjarije su mu uvek bila uža specijalnost.

I mada su ga čak i neki politički protivinici smatrali dobrodošlom pretnjom za vlast, sada uviđaju da Šešelj odavno nije političar, već više asocira na stend ap tragičara sa talentom stend ap komičara.  Tako da je cela teorija srpske vlasti o nekakvoj belosvetskoj zaveri protiv Aleksandra Vučića oko Šešeljeve isporuke iz Haga, pa onda zahteva za povratak, u startu izgledala nadrealno i poslovično paranoično.

Zaplet tek sledi. Šešelj neće dobrovoljno nazad u Hag, gde je bio toliko dugo da ga već smatra svojim vekovnim ognjištem. Šešelj, dakle, ne bi da se vraća na vekovno ognjište, a ako zahtev mister Bramerca: “Vratite nam Šešelja”, bude uzet u razmatranje, gledaćemo reprizu iznošenja Šešelja iz skupštinske sale, viđenu devedesetih. Tada je Šešelj opisao da je, dok su ga nosili, opustio do krajnjih granica kako bi bio teži. Jedini je problem što su tada iznosili i Tomu Nikolića. Njega sad neće. On je ionako opušten.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera