Vojna industrija – perjanica izvoza u regiji

Pišu: M. Obrenović, T. Šoštarić, I. Sofić

Dok mnoge druge industrijske grane, ne samo u kriznim godinama, imaju velikih problema prilikom plasiranja proizvoda u inozemstvu, vojna industrija u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, prije svega u Srbiji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, nudi sve više proizvoda strancima i sklapa milijunske poslove.

Procjenjuje se da Srbija godišnje izveze oružja i drugih vojnih proizvoda u vrijednosti 750 milijuna eura, dok je Hrvatska prošle godine izvezla “vojnu robu” vrijednu 143 milijuna eura. U Bosni i Hercegovini vojna industrija njenog entiteta Federacija Bosne i Hercegovine izvezla je do 100 milijuna eura, čime je premašila planove utvrđene strategijom razvoja industrije, dok namjenska industrija entiteta Repuiblika Srpska opstaje sa tri tvornice koje se bore za opstanak i tržište.

Uz sve to, ohrabrujuća je činjenica da su bh. tvornice sklopile siguran posao s Amerikancima, da neke od vodećih tvornica naoružanja i vojne opreme u Srbiji čak dvije trećine svojih proizvoda plasiraju na strana tržišta, a hrvatske tvornice nude svijetu širok asortiman vojnih proizvoda – od pištolja do patrolnih brodova.

Masovan izvoz srpskih oružara

Masovni izlazak srbijanske vojne industrije na strana tržišta, a ključni kupci dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, Italije, Belgije i Bliskog istoka, dogodio se prije desetljeća. Najvažniji igrači u tom poslu su šest kompanija u većinskom vlasništvu države.

Svoju su priliku na tržištu, nabraja vojno-politički analitičar Aleksandar Radić, ugrabile Zastava oružje iz Kragujevca, Prvi partizan iz Užica, kao proizvođač streljiva afirmiran u svijetu, valjevski Krušik i čačanska Sloboda te “Milan Blagojević” – Namenska iz Lučana i Prva iskra – Namenska iz Bariča.

“Vojna industrija je u državnom vlasništvu, pa im država i obezbeđuje velike poslove, čime te fabrike mogu da prionu na posao i uposle veći broj ljudi. Sve to poboljšava socijalnu dimenziju cele priče i daje podstrek zapošljavanju”, ulazi u socijalni aspekt priče Marko Milošević, istraživač iz beogradskog Centra za bezbednosnu politiku.

Nedostaju iskusni kadrovi

Radić upozorava na problem starosti i nedostatka iskusnih kadrova, budući da su mnogi od njih umirovljeni ili napustili zemlju u potrazi za boljim životom.

“Veliki je problem bio kako naći stabilnu i kvalitetnu radnu snagu da na sebi nosi teret nove proizvodnje. Situacija nije bila idealna, jer su kadrovi postali glavna slabost. Zato je potrebno ulaganje u ljude, a onda u tehnologije, jer nedostaju izvršioci – projektanti i ljudi koji trebaju do kraja dovesti posao”, ukazuje Radić.

U svemu je posebno važno i kako plasirati proizvode na strana tržišta. Tako Milošević hvali Srbiju, koja je uspjela sklopiti veliki posao izvoza streljiva, streljačkog naoružanja i školskih aviona na iračko tržište “bez ijednog vojnika u Iraku”.

“Slično je bilo i kad je Izrael intervenisao na granici sa Libanom, pa je Srbija, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, bila treći ponuđač za streljačko naoružanje i minobacače. Užički Prvi partizan je tada podelio posao sa fabrikom Igman u Konjicu, koja mu je u doba SFRJ bila sestrinska firma sa istim mašinama i istom proizvodnjom”, podsjeća Milošević.

Na tom tragu i vidi moguću suradnju vojnih industrija iz država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, ali ipak napominje da neki od ozbiljnijih proizvoda zahtijevaju strane investicije. Ukazuje kako kompleksne proizvode Srbija, kao ni bilo koja druga zemlja u okruženju, nije u stanju sama realizirati.

Ali, Radić upozorava kako, bez obzira na proizvode zaostale iz bivše države i sve ono novo što je u međuvremenu napravljeno, srbijanskoj vojnoj industriji predstoji teška borba za stvaranje novih proizvoda i preživljavanje izvoza.

Hrvatska – od pištolja do brodova

I hrvatska proizvodnja i izvoz oružja te vojne opreme, za razliku od opće gospodarske slike, bilježi posljednjih godina velike uspjehe, a najtraženiji proizvodi bili su pištolji karlovačkog HS Produkta te njihova jurišna puška VHS, potom snajperi, ručni bacači granata, strojevi za razminiranje, vojna oprema, kacige, čizme i patrolni brodovi.

Hrvatski analitičari takav uspjeh pripisuju, prije svega, kvaliteti, ali i činjenici da je riječ o paleti relativno jeftinih proizvoda, koji se omjerom cijene i kvalitete povoljno uklapaju u svjetske trendove.

Međutim, analitičar specijaliziranog hrvatskog portala Obris Igor Tabak ističe kako je “godinama vrijedilo pravilo da tko se u obrani ozbiljno osloni na poslovanje s vlastitom državom, to će ga uništiti”.

“Time su postupno izumrli oni slabi i neotporni, a većinu hrvatske vojne industrije čine relativno male privatne tvrtke. koje za svoju egzistenciju zahvaljuju dobrim proizvodima i dobrom marketingu na svjetskim tržištima”, kaže Tabak.

Nisu ograničeni tržištem

Glavni urednik portala Defender.hr Mario Duspara prednost hrvatske vojne industrije vidi u tome što nije ograničena tržištem na kojem posluje, za razliku od ostalih gospodarskih grana koje su vezane samo uz regiju i Europsku uniju.

Istodobno, suradnja na prostoru bivše Jugoslavije, kada je riječ o vojnoj industriji, za koju neki smatraju da bi trebala biti mnogo intenzivnija – vrlo je slaba.

O njoj se ponekad, kako kaže Tabak, čuje među političarima, ali se ta retorika praktički ne prelijeva u poslovnu praksu. Smatra i da za takvu suradnju nema ni mjesta.

“Dok u se nekim susjednim državama nacionalna vojna industrija i dalje predstavlja dijelom državnog sektora obrane, od te se industrije ne može očekivati tržišno ponašanje, što je ozbiljna prepreka ikakvoj intenzivnijoj suradnji”, primjećuje Tabak.

Poticaj iz SAD-a

Namjenskoj industriji u Federaciji Bosne i Hercegovinei i njenom oporavku dodatni je poticaj strateško partnerstvo u proizvodnji, razvoju i prometu naoružanja i vojne opreme nedavno potpisano s američkom kompanijom Howell Machine.

“Ideja je da se s Howell Machine potpiše ugovor na period od deset godina, pri čemu će Vlada Federacije ostati vlasnik, a američka kompanija upravljati preduzećima Igman Konjic, Unis Ginex Goražde, Binas Bugojno, Pretis Sarajevo i Zrak Sarajevo”, pojasnio je federalni ministar energije, rudarstva i industrije Erdal Trhulj.

Kompanija Howell Machine je već zaključila ugovore u vrijednosti 65 milijuna eura s Igmanom iz Konjica i Unis Ginexom iz Goražda, a s potonjom i proširuje proizvodnju, čime bi preuzela europski primat u proizvodnji inicijalnih kapisli.

“Cifra od 700 miliona kapisli je sadašnji godišnji kapacitet firme Ginex i rekord postavljen prošle godine, dok je prije rata kapacitet iznosio između 200 i 220 miliona”, izjavio je nedavno direktor Ginexa Jusuf Hubjer za Televiziju Bosansko-Podrinjskog kantona.

Uz to, ovo nije jedina narudžba goraždanskom pogonu, jer od ranije postoje zahtjevi za od 600 do 650 milijuna kapisli za europske i azijske partnere, što je ponukalo na proširenje proizvodnje, pokretanje dvije nove proizvodne linije u vrijednosti blizu 2,5 milijuna eura.

Problemi u Zraku

Sarajevska kompanija Zrak bila je svojevremeno najveći proizvođač optike, precizne mehanike, optomehanike na području Zapadnog Balkana, ali je, kao i najvećem dijelu gospodarstva Bosne i Hercegovine, rat poremetio njegov rad.

Do početka rata, 1992. godine, Zrak je upošljavao više do 4.000 radnika, da bi sada taj broj iznosio svega nekoliko stotina. Preostali radnici sudskim putem potražuju otpremnine i povezivanje radnog staža, što iznosi više od 2.500 eura po jednom radniku.

Neki od uposlenika ukazuju kako je “Zrak nastao na ledini i postao gigant, a sada je ponovo na putu ka ledini”.

Takvi financijski problemi otežavaju kompaniji da na domaćem tržištu dođe do kreditnih sredstava kako bi proširila i modernizirala radna sredstva te uposlila nove radnike.

Ipak, ono što je pozitivno u priči o toj sarajevskoj kompaniji jeste činjenica da je, kvalitetom i brzinom rada, zadržala veliki broj inozemnih klijenata.

Također, navedeni dogovor Vlade Federacije i američke kompanije Howell mogao bi poboljšati situaciju u toj kompaniji, ukoliko ona, naravno, bude ispunjavala zahtjeve i potraživanja investitora.

Tri pogona u RS-u

Kada je riječ o namjenskoj industriji u RS-u, govori se o tri preostala pogona – bijeljinskom Orlu, banjalučkom Kosmosu i Tehničko-remontnom zavodu u Bratuncu.

Pero Ćorić, direktor sektora granskih udruženja Privredne komore RS-a, kazao je za Al Jazeeru kako je najbolja situacija u kompaniji iz Bijeljine.

“Protekle godine u TRZ Bratunac gotovo da i nije bilo proizvodnje, jer je firma bila u procesu privatizacije, koji je okončan tako što ju je preuzela kompanija ELW Global. Od tada se ispunjavaju obaveze prema radnicima, a proizvodnja je vršena u veoma malim količinama”, kaže Ćorić.

“Kosmos veoma teško posluje, najviše je riječ o radu na terenu u afričkim državama, na opremi koja je prodata prije 20-tak godina. Trenutno se traži strateški partner, a postoji mogućnost da to bude Howell.”

“Orao je u najboljoj poziciji, ima oko 300 radnika, od čega je 100 veoma kvalifikovano. Prošle godine je provedena modernizacija i ima dobre kapacitete za rad na remontu i proizvodnji turbomlaznih motora za avionsku industriju”, dodaje Ćorić.

Dugogodišnje iskustvo ovih država u namjenskoj industriji i stanja aktualnih kriza u nekim partnerskim državama donose nove mogućnosti toj grani gospodarstva u idućem periodu, a dokaz tomu su i dogovori u posljednjim godinama s raznim državama – od SAD-a do Kine.

Izvor: Al Jazeera