Vojna obaveza na Balkanu je pitanje folklora

Vojska je u regionu predstavljala sinonim za ponos (AP)

U vrijeme bivše države, služenje vojnog roka bila je obaveza ali i privilegija, to je bio čin koji je od dječaka pravio muškarca.

Nekadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA) bila je simbol ponosa. Vojni sistem je još u prošlom vijeku raspolagao sa godišnjim budžetom od 2,5 milijarde američkih dolara, gdje se vrijednost pokretne i nepokretne vojne imovine mjerila stotinama milijardi dolara.

Sve bivše jugoslovenske države odrekle su se tog zajedničkog folklornog obilježja početkom ovog vijeka. Ukidanje vojne obaveze uslovljeno je ekonomskim faktorima balkanskih zemalja, ali i integracijom u aktuelne vojne trendove u Evropi.

Danas se mnogi političari u regionu u svojim izlaganjima koriste pitanjem vraćanja vojne obaveze s ciljem pridobijanja simpatija biračkog tijela.

Vojni analitičari i eksperti navode da je to u formi retorike svakako govor koji budi pozitivna sjećanja i djeluje kao progresivna strategija, ali i da je sa ekonomskog aspekta država regiona gotovo i neizvodivo.

Politička retorika

Vojna obaveza se u zemljama regiona koristi često u smislu prezentovanja vojnih potencijala, ali prema mišljenju vojnog analitičara Nedžada Ahatovića ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka je samo stvar političke retorike.

„Prije svega, krenut ću od države u kojoj se nalazimo, Bosna i Hercegovina nema dovoljan budžet za zadovoljavanje sadašnjih kapaciteta Oružanih snaga, a da ne govorimo o uvođenju obaveznog vojnog roka. Ta ekonomska realnost u startu obara svaku inicijativu vezanu za tezu ponovnog vraćanja služenja vojske. I to važi za zemlje u regionu, teško je da iko ima interesa i koristi da uvede ponovo vojnu obaveznu. Sve zemlje u regionu su se opredijelile za profesionalne vojne snage koje imaju konstantu vojnu obuku“, kaže Nedžad Ahatović, profesor Odbrane i sigurnosti.

Hrvatski zastupnik u Evropskom parlamentu Jozo Radoš se prije 15 godina još kao ministar odbrane Hrvatske zalagao za ukidanje obaveznog vojnog roka. On je prokomentarisao za Al Jazeeru da bi ponovno uvođenje obaveznog služenja vojske dodatno finansijski opteretilo države, odnosno, povećalo napetosti među balkanskim zemljama.

„Nema posebnih razloga za uvođenje vojnog roka i to bi bio jedan štetan korak koji bi stvorio povećane napetosti među državama i dodatno opteretilo sve te države koje bi se, umjesto da se okrenu gospodarskom razvoju, obrazovanju i zapošljavanju, okrenule u smjeru koji je kontraproduktivan“, navodi Jozo Radoš.

Alimesaud Gilić iz Sarajeva smatra da su građani BiH u znatnoj mjeri oštećeni ukidanjem vojne obaveze. Svjestan činjenice da je vojna obaveza ukinuta iz objektivnih razloga, Gilić je i dalje veliki zagovornik ponovnog vraćanja takvog uređenja vojske.

„Vojsku sam služio 2000. godine i moram priznati da me je to iskustvo učvrstilo u svakom smislu riječi, i žao mi je što moji sinovi neće imati takvo iskustvo. To su oni presudni momenti koji dječaka transformišu u muškarca“, kaže Gilić.

U Crnoj Gori je obaveza služenja vojnog roka ukinuta 2006. Adis Sadiković iz Bijelog Polja je rođen 1984. godine i nije služio vojsku. On kaže da je sam koncept služenja obaveznog vojnog roka jedno pozitivno iskustvo za muškarca, ali ne u aktuelnim uslovima koji karakterišu situaciju država Balkana.

„Služenje vojske sam prolongirao zbog fakulteta i na kraju je vojna obaveza ukinuta. Hipotetički, vojna obuka je od velike koristi za jednog muškarca, ali istovremeno, uslovi gdje nam niko ne garantuje ekonomsku stabilnost, vojni rok bi samo dodatno opteretio državu. Ja sam realan samo, koliko god subjektivno volio tu vojnu disciplinu, ideji vraćanja vojne obaveze nema mjesta u Crnoj Gori“, smatra Sadiković.

Odgoj društva

Jedna od društvenih pozitivnih strana eventualnog vraćanja vojne obaveze je moguće smanjenje maloljetničke delinkvencije. Govoreći o hipotetičkim svojstvima ove tematike, Ahatović je istakao kako je nametnuta disciplina u ranoj dobi izuzetno efikasno rješenje u suzbijanju kriminala kod adolescenata.  

„Vojni rok ima jako velik socijalni uticaj, mladim osobama koje su sklone kriminalu pružena bi bila disciplina i omogućeno bi im bilo ranije sazrijevanje. Radne navike i vojna disciplina bi im mogla pomoći i pripremiti ih za život. Smatram da je povećanju pojave maloljetničke delinkvencije između ostalog i doprinijelo odsustvo obaveze služenja vojnog roka“, navodi Ahatović.

Nikola Stajčić iz Beograda je služio vojni rok među posljednjim klasama prije ukidanja vojne obaveze 2011. Prošao je obuku na elitnoj Školi za rezervne oficire i navodi kako je vojna obaveza bila, i smatra da je i dalje, determinanta koja muškarcu nadopunjava manire i dovodi ga u red.

„U vojsci te nauče da ustaneš ujutru, da se urediš, doručkuješ rano, odradiš vežbe i završiš svoje obaveze dok je dan. Vojska nauči da budeš čovek, da ne ideš sa flekavom odećom i odšivenim dugmetom. Jednostavno, vojska postavlja stvari na svoje mesto“, govori Stajčić.

Stajčić smatra da je vojna obuka u trajanju od mjesec dana dovoljna kako bi se savladale osnove odbrane. Možda taj period nije najoptimalniji za detaljnu spremu, ali je sigurno da je bolja opcija nego trenutno stanje koje preovladava u regionu.

„Nisam za opciju da se neko ko ima porodicu pošalje na neku ‘vršku čuku’ na par meseci gde nema ničega kako bi čeličio svoj karakter, ja sam za konstruktivnu obuku muškaraca koji bi naučili osnove korišćenja oružja i vojnih taktika. Za mesec dana bi se mnogo toga savladalo“, navodi Nikola Stajčić, rezervni oficir Vojske Srbije.

Nakon ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije vojska predstavlja samo faktor vanjske sigurnosti, i može djelovati samo u okviru nekih velikih, kolektivnih sistema sigurnosti poput NATO-a. Shodno tome, treba znati šta su ekonomski opravdane akcije i razlozi za djelovanje unutar vojne strukture. 

Dakle, potrebe i realnih izgleda za uvođenje vojne obaveze na Zapadnom Balkanu i nema, zaključuje Nedžad Ahatović.

Izvor: Al Jazeera