Vojska Nikolićeva, muka Vučićeva

I Nikolić, i Vučić nezadovoljni su što Srbija nije otvorila pregovaračko poglavlje o obrazovanju i kulturi (EPA)

Piše: Esad Kučević

Puče čutura. Prvi štrajk u istoriji srpske vojske uzdrmao je odnose na najvišoj političkoj sceni Srbije i doveo do sukoba Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, čiji se konačan obračun očekuje u predsedničkoj kampanji.

Hroničari kažu da mračna radikalska prošlost dolazi po svoje, dok iz savetničkih klubova na Andrićevom vencu i Nemanjinoj 11 nevoljno podsećaju da je sve već viđeno. Puč, ali zamalo sa ponovljenom mogućnošću sve izvesnijeg razlaza. U situaciji kad su se posle američkih izbora Srbi preko noći presvukli, skinuli sa sebe Vladimira Putina i principijelno navukli Donalda Trampa.

Vodeći računa, pre svega, o svom identitetu, a u ime neizmernog patriotizma, eskalirala je trampohisterija, u čijoj senci je protestni izlazak vojnika s transparentima i pištaljkama na raskrsnici Nemanjine i Kneza Miloša.

Jedanaest spornih tačaka

Brižljivi statističari su izračunali da se predsednik i premijer Srbije zvanično, direktno i javno, mimoilaze oko 11 spornih tema. Povodi su različiti, a pristup toliko kontradiktoran kao da se radi o zvaničnicima NATO-a i bivšeg Varšavskog ugovora, a ne o najmoćnijim ljudima u Srbiji. Prema hronologiji i značaju, uzroci nesuglasica su: protest vojnog sindikata, Kosovo i UNESCO, predsednički izbori, vanredni parlamentarni izbori, poligraf, savetnici, tajkuni, Srpska napredna stranka, Briselski sporazum, ko se s kim sastaje te poplave i letovanja.

Za predsednika Nikolića vojska je stub bezbednosti i ekonomske politike. Zato Nikolić podržava vojna lica koja protestuju zbog teškog socijalnog i materijalnog položaja. Dok traže veće plate, bolji položaj, poštovanje zakona… “Vojska je stub svih politika. Ne mogu se na njoj prelamati mere kojima bi se dokazalo da može dovoljno da se uštedi. Ko ne želi svoju vojsku, taj će zažaliti što ima tuđu”, rekao je Nikolić, pred kamerama javnog servisa.

Premijer Vučić, međutim, ima drugačiji stav i prvu pobunu oružanih snaga u istoriji Srbije, odnosno protest Vojnog sindikata, tumači kao pokušaj svrgavanja sa vlasti. “Šta god ko mislio, mi nemamo ćup iz kojeg možemo da vadimo pare kad god neko kaže da nije zadovoljan. Moj odgovor Nikoliću i svakom drugom je da koliko budemo sposobni da napravimo veći rast, takva će nam uvećanja biti”, rekao je Vučić, poručivši da “ne možemo da se pružamo, koliko nismo dugi”. Premijer je podsetio da će vojsci biti povećane plate za pet odsto, iako “Međunarodni monetarni fond nije želeo da vidi bilo kakvo povećanje, u vojsci i policiji”.

Rado Srbin ne ide u vojnike

Nema više instrumentalizacije bivpe Jugoslovenske narodne armije. Padom popularnosti vojske, srušen je srpski mit o “fenomenu uniforme”. U nepovrat su otišle mnoge zablude, pa čak i pesma “Rado Srbin ide u vojnike”. O najnovijem spoticanju, na putu iz kamenog u zlatno doba Srbije, bez zadrške.

“Mislite da se plašim protesta? Sad će vojska da protestuje, pa policija, pa će da me smene. Jer, para imamo koliko imamo, a možete da govorite šta god hoćete”, poručio je Vučić, ubrzo setivši se Zorana Đinđića, još jednom: “A bila vam je vojska sila kad su izlazili da protestuju protiv Đinđića? A sad nije sila, nego je mila, zato što je protiv Vučića…”

Sadašnjost je donela složene odnose, u kojima ko god u Srbiji želi vlast na dugi rok, mora dopreti do želuca i srca običnih ljudi. Ne sme da lebdi na kraljevskim oblacima, već da lekovito aterira na zemlju, gde ima znatno više kiseonika, kao poslednja šansa da se čekiraju za let u svetliju budućnost, iako je premijer, čim se malo opustio, rekao: “I nije bilo nikakvog puča. To sa protestima nije bilo opasno, mada se očekivalo 100.000 ljudi. A bili su tu Počuča, ravnogorci i još neki tamo…”

Vučićeve izjave u formi monologa, dijagonalno ili frontalno, bukvalno na svakom koraku ne nameću kraj igre žmurke sa vojskom. Dok se opozicija krsti koliko se ljudi klanja premijeru, vojska je sita velikih reči, parola i obećanja. Zato je mesto Vojnog sindikata za stolom, gde se prave računice, jer ministri i generali, zajedno, uviđaju da za sitne pare niko neće pod opasač.

Ili, kao što apostrofiraše, gotovo u jedan glas, predsednik Vojnog sindikata Novica Antić i predsednik Policijskog sindikata Srbije Veljko Mijailović, čiji članovi su pružili podršku vojnicima: “Premijer je rekao da ne može da ponudi više od pet odsto. Mi ne radimo za premijera, nego za državu Srbiju, u kojoj su plate male, dnevnice mizerne, a džabe stanova nema. Sve to dovelo nas je na ulicu, da se suočimo sa realnošću koja nikome ne prija.”

Zatim su, pre osam godina organizovani, vojni sindikalci konkretno naglasili da se “u Ministarstvu odbrane mnogo novca troši nepotrebno i nenamenski, poput izdvajanja više miliona dinara za nevladine organizacije i da bi taj novac mogao da bude iskorišćen za unapređenje standarda pripadnika vojske”.

Prasak ili potop

Vučić je na potezu. Tek usvojenim Budžetom za 2017. godinu, nema povišice za Vojsku Srbije, osim najavljenih pet odsto, što može, a ne mora da bude, uvod u veliki prasak malog ekonomskog univerzuma Srbije. U političkoj gunguli, posle Nikolićeve podrške nezadovoljnoj vojsci, dodatni nemir kod premijera izazvali su Dodikova podrška Nikoliću, zatim apel 100 javnih ličnosti  Saši Jankoviću da se kandiduje za predsednika i rejtinzi Vuka Jeremića. Sve suprotno od premijerove želje da se u javnosti priča o arapskim investicijama i njegovom cepanju budžeta.

“Sve mu je džaba dok ne pocepa ugovore o radu direktorima javnih preduzeća koji gomilaju gubitke”, kategoričan je ekonomski analitičar Milan Ćulibrk, glavni urednik NIN-a.

Međutim, Vučićev potop je (ne)moguća misija. Naprednjački mediji obrušili su se ovih dana na Nikolića, optužujući ga da podržava bunt dela vojske protiv premijera i Vlade. Time su protežirali hiperaktivnog premijera, koji se drži ekonomije kao plota, mada mu ovih dana savetnici javljaju da postoji narod. I vojska, ošamućena tranzicijom, pa još i “svedena na lovačko društvo”, što u magnovenju, pred skupštinskom govornicom u ironičnom stilu, reče Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine.

Na njegovu prozivku i donekle zamenu teza, Antić iz Vojnog sindikata Srbije je odgovorio: “Mi nismo tražili povećanje plata, već samo da se naša primanja isplaćuju po Zakonu o vojsci, a ona su sada za 27 procenata niža od zakonskog minimuma. Mi nemamo pravo na štrajk, ali je protest jedan vid represivnih mera koje možemo da primenimo prema našem poslodavcu.” Kakva država, takva armija, zaključuju analitičari.

Ljevicom na desnicu

Na Vučićevo pominje Lazara i Murata, podsećaju da je zaboravio turskog vazala Marka Kraljevića. Marko je u ruci držao buzdovan, a sad buzdovani, konzervativci starog kova, tradicionalisti i nacionalisti, drže u šaci politički vrh Srbije. Međutim, između tame i svetla, život ima paletu boja. U njoj je u toku čitanje starih dijagnoza, dok, umesto terapije, iz opozicionog bloka Srbije, ne samo povodom vojnih protesta, Vučiću prigovaraju: “Ne možeš biti reformator i da gaziš vladavinu prava.” To jedno s drugim ne ide.

Zato, izgleda, u ovom trenutku kao da je Vučić sa svojim proevropejstvom ostao nekako usamljen na glavnoj srpskoj političkoj sceni. To krivo ogledalo, u sagledavanju neposredne budućnosti, moglo bi da otvori sukob unutar naprednjačkog biračkog tela. U tom slučaju, moraće da levicom opredeljenom za evrointegracije krene u obračun sa desnicom u svojim redovima. Paradoksalno i ironično. Zato je politički život Srbije, poodavno već, nalik na mešavinu “Farme” i “Velikog brata”. Koktel čija aroma ne garantuje da će prvi protest vojske biti i poslednji.

Konačan epilog biće u znaku obračuna Nikolića i Vučića. Međusobno, to će oni da razjasne. Najmanje u 11 tačaka, bez zarez(ivanj)a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera