Vojvođanska kultura i bivši radikali

Piše: Boris Varga

Novi Sad je u Briselu proglašen za Evropsku prestonicu kulture 2021. godine. Tu titulu trebalo bi razumeti kao niz javnih kulturnih događaja, koji će u Novom Sadu trajati tokom cele 2021. godine, zajedno sa svim pratećim zbivanjima u kojima bi trebalo da učestvuje i uživa domaća i strana publika.

Ne ulazeći u detalje kandidature, biće to dobra šansa da se vidi u kom pravcu se usmerava Vojvodina i kako se danas iz perspektive kulture razume Novi Sad, kao „srpska Atina“, „jugoslovenski Njujork“ ili multinacionalna šarenica?

Razlike između ta tri koncepta kulture često su nepremostive, a neki su prema Evropi čak pomalo i neprijateljski raspoloženi.

„Srpska Atina“

Ako se po jutru poznaje dan, a u Vojvodini u svim opštinama nakon lokalnih izbora od aprila je na vlasti Srpska napredna stranka (SNS), onda je za očekivati da će Novi Sad 2021. godine u Evropi da predstave kulturne institucije konzervativne i nacionalističke orijentacije (koalicija oko Demokratske stranke je u Pokrajini bila na vlasti 16 godina).

SNS i ostale stranke iz desnog političkog spektra su u Vojvodini došli na vlast zastrašujući građane vojvođanskim autonomaštvom i separatizmom; propagira se centralizacija Srbije i ukidanje postojećeg regionalizma, koji je inače važan faktor demokratizacije.

Predstavnici desničarskih stranaka su se vatreno borili protiv latiničnih natpisa na kulturnim institucijama, kao i za promenu na ćirilicu elektronskih natpisa u gradskom prevozu.

U Kulturnom centru Novi Sad kadrovi Treće Srbije su svojevoljno ukidali izložbe, koje su slobodno tumačili da predstavljaju bogohuljenje i da su protiv hrišćanskih vrednosti.

U septembru ove godine vrh SNS je pobednički ponosno u Pokrajini uveo i „tradicionalnu“ srpsku zastavu, sa namerom da je jednog dana „zamene“ sa proevropskom sa tri zvezdice, koja je ostala u paralelnoj upotrebi.

Ovo se u liberalnim krugovima isključivo tumači kao otvoreni napad na simbole građanskih vrednosti u Vojvodini i Novom Sadu.

Istoričari Druge Srbije smatraju da je mržnja srpskih nacionalista prema Austrougarskoj, u stvari latentna mržnja prema Evropskoj uniji. Na istočnom delu tranzicione Evrope, u Ukrajini u gradu Lavovu baština stare Austrougarske smatra se nacionalnim nasleđem, a na tu istorijsku temu gostima grada dostupna je široka turistička ponuda.

Skoro sasvim je sigurno da bi u Novom Sadu kafić ili restoran, koji bi barem simbolično bio povezan sa Austrougraskom, bio demoliran iste noći nakon otvaranja. Dok je pre dve godine u Tovariševu, kod Bačke Palanke, podignuta bista Gavrilu Principu, čijem su svečanom otvaranju prisustvovali Emir Kusturica i Matija Bećković.

Pored kulturnih manifestacija i kulturnog turizma, posetioci, posebno oni koji dolaze spolja, možda će želeti da obiđu i znamenja, kao kuće u kojima je živela Mileva Marić Anštajn. To je trenutno nemoguće, jer objekat u Kisačkoj pod brojem 20 u Novom Sadu nije označen ni spomen-pločom, a kuća u kojoj je rođena u Rumi je u fazi potpunog propadanja.

Istovremeno, prošle godine u oktobru gradske vlasti Novog Sada su organizovale igru najvećeg srpskog kola od 12.000 ljudi, koji su doputovali iz deset evropskih država, a taj vrhunac folklora imalo je ambiciju da uđe u knjigu Ginisovih rekorda.

Ovo je poduhvat tradicionalne kulture koji ne može da se isključi iz konteksta Novog Sada kao Evropske prestonice.

Multinacionalizam

Ako se prošetate Novim Sadom ili Suboticom danas, sudeći posebno po vizualnom utisku centra garda, primetićete da se radi o tipičnim austrougarskim gradovima.

Gradska kuća Novog Sada izgrađena je po ugledu na istu u Gracu, a monument katoličke crkve (katedrale) Imena Marijinog, bez obzira na preteći prst Miletićevog spomenika sa suprotne strane trga, govori da taj grad ima viševekovnu prošlost. Tu činjenicu vi sigurno nećete saznati iz kulturno-turističke ponude grada Novog Sada.

Vizualno, istorija ovog grad kao da je počela 1918. godine, nakon pripajanja Vojvodine Kraljevini Srbiji. Posebno ako se sudi po spomenicima, koji su navodno za potrebe kandidature Novog Sada za predstonicu kulture 2021. tu postavljeni poslednjih godina, a koji akcentuju na monolitnosti kulture sa prefiksom srpska.

Iako su tu spomenik i bista Lazi Kostiću i Miroslavu Antiću, nema, recimo, obeležja Danilu Kišu ili Pavelu Jozefu Šafariku. Na gradskom sajtu iz nepoznatih razloga izostavljen je jedan od spomenika koji u Novom Sadu najviše privlači pažnju turističkih objektiva – nasmejani tamburaš Janika Balaž.

Zato je glavni grad Pokrajine poznat po „novom multikulturalizmu“, odnosno po bronzanoj bisti azerbejdžanskog kompozitora Uzeira Hadžibejlija, postavljenoj na keju kao poklon gradu 2011. godine, za koju se tvrdi da je bila deo paketa sporazuma o kreditu između Beograda i Bakua, odnosno kao zamena za sredstva kojima je renoviran jedan deo keja.

Istovremeno, duhovno nasleđe balkanskih Jermena nestalo je iz grada za nekoliko decenija. Prvo je šezdesetih godina bila srušena Jermenska katolička bogomolja od strane komunističkih vlasti kojima je navodno smetala za koncept izgradnje „nove sadnice“ betonskih zgrada na bulevaru Maršala Tita. U martu ove godine, zbog izgradnje novog poslovnog kompleksa, u sred gradilišta je ostao nadgrobni spomenik jermenske porodce Čenazi koji je nekad bio na posedu crkve, a izgradnja tog trinaestospratnog solitera pokrenula je građanske proteste.

U Srbiji pod alimentacijom

Kada je reč o takozvanim manjinskim zajednicama u Vojvodini, kojih ima više od 25, izdvajaju se četiri sa stečenim administrativnim pravima (Rumuni, Slovaci, Mađari i Rusini). Institucije kulture i mediji tih zajednica poslednjih godina „samovoljno” napuštaju glavni grad Pokrajine, imajući u vidu sedišta nacionalnih saveta, zavoda za kulturu, novinsko-izdavačkih ustanova, seleći se u etnički koncentrisane sredine.

Mađarska zajednica je poslednjih godina značajno usmerena prema severu i Subotici, a rumunska istočno prema Pančevu.

Demografska slika Vojvodine od 1990. je značajno „nasilno“ promenjena.

Pod pritiskom srpskih radikala i u strahu od međuetničkih tenzija, Pokrajinu su u velikom broju trajno napuštali pretežno katolici: Hrvati, Mađari i Rusini. Istovremeno su tu naseljavani Srbi iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Tako je po popisu iz 1991. godine predstavnika titularne nacije bilo oko 57 odsto, dok je po popisu iz 2011. godine Srba tu oko 67 odsto.

U pogromima 2004. i 2014, zbog napetih međuetničkih odnosa na Kosovu, u Vojvodini i Novom Sadu našli su se na udaru Albanci, Goranci, muslimani…

U etničkom smislu, Vojvodina je višenacionalno društvo, koje je nakon raspada SFRJ pripalo Srbiji pod alimentacijom da se stara o njihovim stečenim pravima. Srpski ili BHSC u Vojvodini i Novom Sadu jeste lingua franca, ali stvaralaštvo na etničkim jezicima Vojvodine se veoma malo međusobno prožima; država najviše finansira očuvanje tradicionalne kulture manjina.

Nakon lokalnih izbora koji su u Srbiji bili održani u aprilu ove godine, multikulturalnu Vojvodinu su bukvalno „rastrgle“ nacionalističke najbrojnije političke opcije – srpska i mađarska.

„Krug Naplo“, sa prefiksom mađarski koji okuplja vrhunske intelektualce poput Lasla Vegela, Oto Tolnaia ili Gabora Bodiša, nije „na liniji“ sa mađarskim političkim strukturama, posebno onim iz Saveza vojvođanskih Mađara. Pitanje je da li će predstavnici „Kruga Naplo“ biti pozvani i da li će uopšte hteti da učestvuju u konceptu Evropske prestonice 2021. ukoliko je budu organizovali aktuelni etnički političari.

Ostaju sigurne varijante – Ginisovo srpsko kolo, u kom nasmejani igraju predstavnici svih manjina Vojvodine; gde nema mesta za postavljanje suvišnih pitanja ili iznošenja spornih stavova.

Purgerska prijestolnica

Kandidatura Novi Sad Evropska prestonica kulture 2021. godine odbranjena je u velikoj meri zahvaljujući i Exit fondaciji koja je takođe u tome učestvovala.

Festival popularne kulture Exit stvoren je kao protestni događaj 2000. godine, protiv nacionalističke politike devedesetih i Miloševića; danas oni očigledno dobro sarađuju sa naslednicima te politike – naprednjacima. Pored svetskog imidža koji je festival Exit doneo Novom Sadu, Vojvodini i Srbiji, iz Exit fondacije uz kulturnu promociju očekuju i ekonomsku dobit, odnosno „osmostruko uvećan priliv novca u odnosu na uloženo“.

Kad je reč o modernoj kulturi, pored Exita u regionu su popularni festivali – Sterijino pozorje, Infant i Novosadski jazz festival. Novi Sad je poznat i po godinama aktivnim pojedincima koji su nosioci moderne kulture, poput Branislava Babića Kebre, Slobodana Tišme, Želimira Žilnika, Zorana Janjetova i drugih.

Međutim, savremena kultura je ona koja u političko-civilizacijskim odmeravanjima u Vojvodini često najviše strada. Tako je alternativni Društveni centar u takozvanoj Kineskoj četvrti Novog Sada više puta zatvaran, a nije uspelo ni skvotiranje kasarne u centru Novog Sada od strane alternativnih grupa. Omladinski centar CK13 izložen je redovnom razbijanju i grafitiranju nacionalista zbog promocije sekularnih vrednosti i zastupanja za prava LGBT zajednice.

Ne ulazeći u kriterijume izbora Novog Sada za Evropsku prestonicu kulture, u širem političkom smislu taj izbor je savršena šansa da se popravi položaj evropskih i građanskih vrednosti u Vojvodini, pa samim tim i u Srbiji.

Jer, kako tvrde predstavnici Druge Srbije, bitka za evropsku Srbiju mogla bi da se odigrava upravo u Vojvodini: dok konzervativne narodnjačke opcije sprovode uravnilovku Pokrajine sa osiromašenim srpskim regionima, liberalne snage bi ovo trebalo da shvate kao šansu za povratak, ne samo njihove političke opcije, već i evropskih društveno-kulturnih vrednosti koje ih uz to obavezuju.

Biće to dobar test ne samo za Vojvodinu i Novi Sad, već i za Srbiju u kom pravcu zaista, a ne samo deklarativno (u EU), ima nameru da se kreće. Vojvođansko društvo je prilično kompleksno, te je za očekivati da će selekcija kulturnog reprezentovanja izazvati dodatne polemike i podele.

Da li su predstavnici naprednjačke koalicije, koji su na vlast u Vojvodini došli pozivajući na rušenje građanskog i liberalnog koncepta Vojvodine nazivajući ga autonomaškim, spremni da Evropi prikažu ostatke „jugoslovenskog Njujorka“?

Ili će, pak, nova nacionalistička elita bivšeg Ujvideka – uz ćevape, trubače i rakiju – prigrliti vojvođanskog Lalu i tamburaše, te ih uz manjinski folklor pomiriti sa bivšim radikalima, istim onim koji su početkom devedesetih iz Vojvodine proterivali civile nesrpskog porekla.

Ako se to desi, onda laku noć srednjeevropskoj Vojvodini; biće to dobro jutro za severnu srpsku pokrajinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera