Vojvođanske kristalne noći

Multinacionalna Vojvodina je od kraja osamedesetih godina bila najveći test za dinamiku raspada bivše Jugoslavije (Al Jazeera)

Piše: Boris Varga

Početkom oktobra, u vojvođanskom pokrajinskom parlamentu, u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava, održan je okrugli sto o temi ekstremizma u Vojvodini. U detaljnom izlaganju zaključio sam da je u Vojvodini „od nacionalizma do ekstremizma svega nekoliko sati…“. Nakon rasprave, mnogi su pitali da li takva konstatacija nije možda isuviše „stroga“. Dve nedelje kasnije – demolirane su pekare građana islamske veroispovesti  širom Vojvodine.

U stereotipima, Vojvodina važi za mirni ravničarski kraj, u kome tiho teče Dunav, krčka se gulaš i negde iz birca u šoru sviruckaju tamburaši ili Balašević. To je, svakako, san i iluzija, koja samo povremeno može da se priredi turistima koji se svega na nekoliko sati zaustavljaju po panonskim mestima. Stvarnost je, međutim, nešto drugačija.

Multinacionalna Vojvodina je od kraja osamedesetih godina bila najveći test za dinamiku raspada bivše Jugoslavije i spremnost Srbije da se integriše u EU. Tokom devedesetih Vojvodina je značajno promenila svoju etničku strukturu. Na udaru srpskih radikala tada su bili građani Vojvodine hrvatskog i mađarskog porekla. Pritisak nije izostajao ni prema ostalim manjinskim zajednicama katolika ili grko-katolika (unijata).

U manjim mestima u okolini Novog Sada, poput Sremske Kamenice ili Petrovaradina, poznati su bili javnosti skoro javni linčevi porodica katoličke veroispovesti od strane pojedinih nedobronamernih komšija. Država često nije reagovala na takve slučajeve. Šta više, nečinjenjem vlasti su potpomagale u pritiscima na nesrpske porodice. Mnogi od njih su samoinicijativno i „dobrovoljno“ emigrirali. Posebno je zbog haškog procesa poznat egzodus u Sremu iniciran od strane radikala.

Bez javne osude

Uništavanje vlasništva vojvođanskih muslimana, najviše pekara, koje se dogodilo nakon prekidanja meča Srbija-Albanija nije ništa novo. Nakon dvehiljadite u fokusu ekstremista našle su se nacionalne zajednice islamske veroispovesti, a sve to navodno je bilo inspirisano rešavanjem konačnog statusa Kosova. Nakon martovskog nasilja na Kosovu 2004. godine, talas ekstremizma iz devedesetih ponovo je eksplodirao u Vojvodini – i to u Novom Sadu. Međutim, za razliku od devedesetih godina, 19. marta 2004. godine akteri međuetničkog nasilja bili su uglavnom mladi ljudi, srednjoškolci, među kojima je bilo mnogo maloletnika.
  Tada je oko 400 srednjoškolaca napustilo nastavu i uz parole „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”, „Prodali ste Srbiju”, išli su od škole do škole pozivajući ostale đake da prekinu nastavu. Uveče su se protesti omasovili i oko 1.000 ljudi razbilo je stakla na prostorijama novosadske Islamske zajednice, kao i na nekoliko pekara čiji su vlasnici uglavnom Albanci, a koje se nalaze u ulicama kojima su se demonstranti kretali.

Tada sam sa lica mesta izveštavao o tim nemilim događajima i posmatrao kako maloletnici na ulicama i trgovima Novog Sada piju alkohol i pevaju nacionalističke pesme. Policija je stajala sa strane i nije reagovala. Nešto pre ponoći, demonstranti su skinuli vojvođansku zastavu, koju su potom spalili uz povike „Ovo je Srbija”. Grupa demonstranata krenula je i ka delu grada gde živi veliki broj nesrpskih izbeglica sa Kosova. Tu je došlo do sukoba sa policijom u kojima je povređeno devet policajaca i tri demonstranta. Neredi su tada izbili u Beogradu i Nišu, gde su zapaljene džamije.

Sećam se tada, da sam sledećeg jutra izašao da kupim hleb. Susedna pekara bila je potpuno demolirana. Vlasnik je, ipak, izneo stolicu i stavio na nju hleb. Ljudi su prolazili i sa strahom gledali u pravcu demolirane pekare. Niko nije kupovao proizvode. Prišao sam i kupio veknu hleba. Uplašena prodavačica rekla je “hvala vam, vi ste danas prvi”.

Adekvatnu osudu martovske “novosadske kristalne noći” nismo nikada čuli. Niti su bili pozvani na odgovornost prosvetni radnici koji su pustili maloletnike sa nastave. Gradski i pokrajinski nadležni takođe. Vojvođanski i srpski, a posebno novosadski gradski mediji takođe su nedovoljno podizali svest o tadašnjem divljanju srednjoškolaca i ekstremističkih demonstranata u Novom Sadu.

“Birokratska” “jogurt revolucija”

Opravdano je pitati se da li je samo eksces na fudbalskom meču Srbija-Albanija bio “okidač” ekstremističkog nasilja u Vojvodini? I kakvu je ulogu u ovome imala politička elita?

Nakon “petog oktobra” u Vojvodini je multikulturalizam zamenjen je „multikulturalnim nacionalizmom“. Uvođenjem veronauke u škole, razlike u društvu su još više bile produbljene, a građanski duh Vojvodine postao je sasvim marginalizovan. To je otvorilo put do nove „jogurt revolucije“, ali ovog puta preko Ustavnog suda Srbije, koji je krajem 2013. godine osporio dve trećine odredaba najvišeg konstitutivnog akta Vojvodine. Politikolozi smatraju da takvi potezi neminovno vode ka sve većem poništavanju vojvođanske autonomije kao građanskog i multikulturalnog koncepta. Reakcije „građanstva“ Vojvodine na odluke Ustavnog suda Srbije bile su zanemarive.

U međuvremenu, u Vojvodini su se iz „multikulturalnog nacionalizma“ razvili razni uglavnom srpski ekstremistički pokreti i stranke, poput Nacionalnog stroja, Srpskog sabora Zavetnici, Treće Srbije, Dveri, ali i sa prefiksom mađarski poput Omladinskog pokreta „64 županije“, a međuetničko nasilje među mahom mladim ljudima u mešovitim sredinama dobilo je dimenzije ekstremizma i neonacizma. Pod pritiskom su se našle i vizualne manjine poput Roma. 

U Srbiji su od 2012. godine na vlasti desničarsko-konzervativne i kvazilevičarske partije, koje su bile pokretači ratova devedesetih, a koje eksplicitno do dana današnjeg nisu osudile najgore zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.

Političke elite, okupljene oko naprednjaka, koji su kao radikali nekada podržavali autoritarni režim Miloševića, ograničavanjem autonomije Vojvodine završili su priču centralizacije Srbije u „belim rukavicama“, koju njihovi predhodnici jednostavno nisu umeli izvesti. I sve to pred očima ekonomsko iscrpljene i politički podeljene Evropske unije. 

Separatizam – odgovor na ukidanje autonomije

Naravno da u uslovima, kada predsednik, premijer i ministar inostranih poslova Srbije neodmereno emotivno komentarišu jednu običnu provokaciju izazvanu letećom igračkom na fudbalskom terenu – događaj lako može dobiti status „upaljenog fitilja“. Slavljenje Putina koji „brani srpsko Kosovo“ i vojna parada u Beogradu nije da nisu ponovo podstakle šovinistički duh u Vojvodini.

Novim talasom ekstremizma i paljenjem objekata muslimanskog stanovništva ponovo je bačen izazov Vojvodini. Autonomija, multikulturalnost i građanski duh Vojvodine nakon tih ekstremističkih činova svedeni su na najniže grane, a situacija u pokrajini može da se razvija u nekoliko pravaca.

Svakako da konzervativne nacionalističke političke snage u Srbiji potpuno eliminisanje autonomije Vojvodine vide kao kompenzaciju za izgubljeno Kosovo. Savez vojvođanskih Mađara, koji je podržao aktualnu Vladu Srbije, delimično je zadovoljio svoje političke apetite, tako da tu imamo Vojvodinu „rastrgnutu“ između politika dve etnički najbrojnije zajednice u pokrajini. Građanski koncept u ovom slučaju može biti suvišan.

Nacionalno polarizovanje predviđa i „demontažu“ postojećeg multikulturalizma. Prestonicu Vojvodine Novi Sad „samovoljno“ polako mogu napuštati centralne institucije tradicionalnih zajednica – Slovaka i Rusina (mađarska zajednica je poslednjih godina značajno usmerena prema severu i Subotici, a rumunska prema Pančevu), imajući u vidu sedišta nacionalnih saveta, zavoda za kulturu, novinsko-izdavačkih ustanova i KUD-ova u etnički koncentrisane sredine.

Sa druge strane, deficitom građanskih vrednosti otvara se prostor novim oblicima ekstremizma, pre svega ekstremizma sa prefiksom srpski, usmerenim prema nacionalnim manjinama. Druga relacija je pojava „manjinskog ekstremizma“ koji će biti okrenut protiv „većinskih“ i konkurentskih ekstremističkih grupa (koji je viđen u sukobu mladih poslednjih godina u malom mestu Temerin, nadomak Novog Sada). Stožer i okidač takvih akcija trenutno mogu biti, uglavnom, neformalne ili fudbalske ekstremističke grupe. Nasilje takođe može da bude izazvano i u drugim delovima Srbije, a da se prelije na Vojvodinu, kao što je to bilo u martu 2004. godine kada se prelilo sa Kosova.

Nedostatak dijaloga centralističkih vlasti sa potrebama građana Vojvodine može takođe uticati na pojavu realnog vojvođanskog separatizma, koji bi bio utemeljen ne samo u istorijsko-kulturnim, već i u ekonomskim i civilizacijskim potrebama jednog značajnog dela vojvođanske populacije. Okidač bi mogao da bude – slično kao i u slučaju Ukrajine – zaustavljanje Srbije ili odustajanje od evropskih integracija. Već sad postoji malo poznat zahtev „IV Vojvođanske Konvecije“, iz aprila 2012, da se Vojvodini da status federativne jedinice u Srbiji, a pojedini akteri pozivali su na otcepljenje te severne srpske pokrajine.

Sudeći prema iskustvu, u Vojvodini će od nacionalizma do ekstremizma zaista biti „svega nekoliko sati“. Međutim, ne može se tenkovima ili policijom braniti svaku crkvu, džamiju ili pekaru. Isuviše je onih „okidača“ zbog kojih treba da se hiljade snaga bezbednosti rasporedi za svaku „visoko-rizičnu“ fudbalsku ili rukometnu utakmicu, sa „susedima“, između Hrvatske, Mađarske, Bosne, Albanije, ili Kosova. Svaku gej paradu. Svakog poginulog dobrovoljca u Ukrajini. Svakog azilanta, repatrijanta, ili raseljenog Roma iz „nehigijenskog naselja“.

Izvor: Al Jazeera