Vučić s Rusijom razgovara, NATO-u se udvara

Vučić NATO kara, NATO-u se udvara, dok s Moskvom razgovara (EPA)

Piše: Ratko Femić

Sećam se kao da je juče bilo kad smo ono pobedili NATO. Iste političke snage su nas vodile i tada i sada kada nam u prijateljsku posetu dolazi prvi čovek Alijanse Jens Stoltenberg.

Provladini mediji prenose istorijsku vest –gotovo svi potezi premijera predstavljaju se istorijskim – da je ukinut vazdušni pojas zone bezbednosti duž granice ili administrativne linije s Kosovom. Hvala NATO-u što su nam vratili naš vazduh. Hvala premijeru Vučiću i njegovom ondašnjem timu za uvođenje blokade i hvala mu za njeno ukidanje. Veliko hvala.

Pružio je prvi čovek NATO ruku Srbiji kao partneru, izjavio saučešće porodicama poginulih civila u bombardovanju 1999. i izrazio duboko žaljenje zbog toga, uz objašnjenje da Alijansa nije ratovala protiv srpskog naroda već da bi zaustavila neke akcije Miloševićevog režima. Ovakav gest – skoro pa izvinjenja – dolazi posle posete premijera Aleksandra Vučića Rusiji i razgovora sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom.

Jeste da je ovde reč o odnosima svetskih sila sa malim balkanskim državama, ali osim strateškog značaja ovde je važna i simbolika.

Zato je iz Rusije stiglo upozorenje Crnoj Gori da ne srlja u NATO jer to može da ima negativne posledice po odnose dve zemlje. Generalni sekretar NATO poručio je iz Beograda da je ta odluka samo na vlastima Crne Gore i članicama NATO koje početkom decembra odlučuju o pozivu Podgorici za članstvo.

Okruženi brigama

Ulaskom Crne Gore u NATO BiH i Srbija ostaće jedino ostrvo u evroatlantskom moru i prostor na kome Rusija još ima neki uticaj (u BiH se to odnosi na Republiku Srpsku) koji joj je simbolički značajan da pokaže neuspeh NATO da zaokruži svoj uticaj na zapadnom Balkanu. Doduše, Makedonija je na korak od NATO ali je zbog spora oko imena blokira Grčka.

SFR Jugoslavija je nekada bila okružena brigama, tako je glasio akronim sastavljen od početnih slova zemalja koje su nas okruživale. Srbija je nastavila da bude okružena brigama, iako to nema veze sa akronimom. Te brige su danas NATO, kojim se polako okružuje i ruski uticaj koji jača.

A bratski ruski medved zna i pripreti. Tokom jedne od ranijih poseta Putin je u razgovoru sa poslanicima radikala rekao da bi Moskva, ako bi Srbija ušla u NATO, morala da okrene svoje rakete ka Beogradu radi zaštite svojih interesa. Kako da to baćuške nisu uradile kada su njihovi saveznici Bugari ušli u Alijansu jer su govorili da im širenje NATO na istok predstavlja problem. Dakle, ulazak Srbije u taj militarističko politički klub ne bi bio širenje na istok, već popunjavanje zaokruženog prostora.

Nego da se vratimo na one brige kojima će Srbija da bude okružena. Često se kaže da je komšija bliži nego košulja, mada smo videli kako ta bliskost ovde može da izgleda. Ako bi se Srbija odlučila da se uključi u neku drugu bezbednosnu inicijativu, ili da čak kao neutralna zemlja više naginje na suprotnu stranu od one na kojoj su sve njene susedne zemlje, onda će na nas najbliže okruženje gledati kao na protivnika, a Moskva će, kao i sada, biti daleko. Da nas Rusi pomognu oružjem i možda svojim prisustvom, verovatno bismo bili sigurniji, ali i izolovaniji. I opet u slučaju nekog konflikta bilo kog intenziteta (ne mora nužno to da bude rat), bili bismo u neprijateljstvu s komšijama za nečiji tuđ račun. A EU, koja nam je strateški interes, naš je najvažniji spoljnotrgovinski partner.

Kakve sad EU ima veze sa NATO kad članstvo u Severnoatlantskoj alijansi nije formalni uslov za pristupanje Uniji? Kipar, Malta, Austrija, Švedska i Irska ne nameravaju da uđu u NATO, a članice su EU. Ali, kroz NATO, kao kroz čistilište, do EU prošle su sve bivše komunističke zemlje.

Videćemo koliko je izbeglička kriza koja je uzdrmala Evropu pa i same temelje na kojima je EU sazdana uticala na promenu te prakse, ali dosad su EU i NATO bili deo jednog paketa. EU se razvila ispod NATO kišobrana, a vickasti analitičari su znali da podele njihove nadležnosti na sledeći način: EU je zadužena za lepo, a NATO za loše vreme.

Odnosi Srbija-NATO

Najveća prepreka za ulazak Srbije u NATO je raspoloženje građana od kojih tek oko 13 odsto podržava takav potez. Osiromašeni uranijum posejan tokom bombardovanja 1999. često se u medijima pominje kao uzrok epidemije onkoloških bolesti u Srbiji. Interesantno je da je 2004. i 2005, samo pet godina od NATO bombardovanja, oko 37 odsto građana Srbije bilo za članstvo u toj organizaciji. To je najbolji dokaz da se javno mnenje može kreiratii da zavisi od poruka relevantnih političkih snaga.

Tih godina, u vreme vlade Vojislava Koštunice Srbija ulazi u Partnerstvo za mir, NATO otvara kancelariju u Ministarstvu odbrane, na aerodrome u Batajnici sleću dva aviona koja su učestvovala u bombardovanju SR Jugoslavije… To je bilo zlatno vreme evroatlantskih integracija, dok se Koštunica krajem 2007. nije setio bombardovanja, skupštinska većina izglasala Deklaraciju o Kosovu u kojoj se u jednoj tački govori o tome da će Srbija da bude vojno neutralna zemlja i od tada evroatlantske integracije postaju sintagma non grata.

Vladajuće elite, u strahu od javnog mnenja, od tada zaziru od ovog pitanja. Ali, sve vreme jedna slika šalje se domaćoj javnosti, a potpuno druga zvaničnicima NATO u razgovorima iza zatvorenih vrata. Bivši gensek NATO Anders fog Rasmusen još je 2010. u Sofiji rekao da će učiniti sve da pristup Srbije bude korak po korak, “kako je tražila srpska strana”. Sada smo stigli do IPAP-a, najvišeg nivoa u Partnerstvu koji ne podrazumeva članstvo u NATO.

Tako i Vučić – NATO kara, NATO-u se udvara, dok s Moskvom razgovara. Dok vodi zemlju ka Zapadu, javnom mnenju pokazuje koliko su nam dobri odnosi s Rusijom. I kad ništa ne dogovori u Moskvi, tu su njegovi mediji koji će da iskonstruišu uspešnu priču. Setimo se samo od koga su tražene garancije kada je potpisan Briselski sporazum. Vučić i tadašnji premijer Ivica Dačić su dobili od NATO garancije da Kosovske snage bezbednosti neće ulaziti na sever Kosova.

Gde će mali Mujo?

Kad se raspao Varšavski pakt NATO je proširio svoje delatnosti, a to proširenje na uspostavljanje demokratije i borbu protiv terorizma van Evrope kanda nam je donelo to olujno vreme baš pred kućni prag. Terorističke napade usred Evrope mnogi kritičari vide baš kao odmazdu za razna uterivanja demokratije širom sveta, a pogotovo u arapskom vilajetu.

Moralisanje u smislu ko je terorista – onaj ko se opaše eksplozivom i digne u vazduh sebe i nekoliko desetina nevinih duša ili onaj koji pritiskom na dugme pobije svatove u nekom nama dalekom kutku sveta i proglasi ih kolateralnom štetom neće rešiti naše osnovne dileme. Da li smo bezbedniji ako smo unutra ili ako se držimo po strani? Da li je EU brod koji tone i da li treba da nastavimo da plivamo ka njemu? Da li da mali Mujo krene kud i svi Turci ili da proba nešto drugo? Šta ako stvarno dolazimo na kraj žurke kada je sve popijeno i pojedeno, a nama je ostalo da počistimo za gostima? Mogu li nam evroatlantske integracije pomoći da predupredimo krize koje bi mogle da se pojave u budućnosti? EU i NATO su dosad funkcionisali kao savezi država koje ne koriste silu u rešavanju međusobnih problema, a prema dosadašnjem iskustvu nijedna NATO članica se nije raspala. Setimo se samo da dezintegracioni procesi na Balkanu nisu završeni i da samo zahvaljujući prisustvu stranog faktora pre imamo zamrznute konflikte nego čiste račune. 

Ako sami ne budemo učestvovali u pronalaženju odgovora na ova pitanja, onda će nam rešenje, kao i mnogo puta do sada biti nametnuto, ili će nam preostati jedini mogući izbor koji i ne mora da bude najpovoljniji po nas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera