Vučićev referendum s još nepoznatim pitanjem

Nakon povratka sa Kosova, Aleksandar Vučić je najavio mogućnost raspisivanja referenduma (Tanjug)

Referendum, izgleda, ponovo ulazi u u modu u Srbiji. Trendseter ovog puta mogao bi da bude predsednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je početkom ove nedelje rekao da Srbija ne može u Evropsku uniju bez jasno rešenog pitanja granica i da će narod “svakako na nekom referendumu morati da kaže šta misli o tome”.

Prvi ga je podržao potpredsednik Vlade Srbije Rasim Ljajić, koji je izjavio da nije realno očekivati da se u unutrašnjem dijalogu o Kosovu dođe do kompromisnog rešenja, imajući u vidu dijametralno suprotne stavove u društvu te da bi referendum o tom pitanju možda bio dobro rešenje.

Analitičari imaju podeljena mišljenja o tome da li je referendum dobra ideja za rasplitanje kosovskog čvora, s obzirom na to da je to pitanje jedno od onih o kojima se, pokazuju istraživanja javnog mnjenja, građani izjašnjavaju rukovođeni više emocijama nego racionalnim argumentima.

I demokratsko, i sredstvo manipulacije

Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, kaže da referendum jeste najdemokratskiji način izražavanja narodne volje, ali i idealno sredstvo za manipulaciju, “jer onaj ko organizuje referendum može da formuliše referendumsko pitanje, ali i da stvara ambijent koji može dovesti do odgovora poželjnog po onog ko je raspisao izjašnjavanje građana”.

Međutim, za razliku od referenduma pre 20 godina, kada je građanima Srbije ponuđeno da se izjasne da li su za učešće stranih posrednika u rešavanju problema na Kosovu i kada je režim Slobodana Miloševića priželjkivao negativan odgovor i stvarao ambijent koji bi do toga doveo, ovog puta situacija nije tako crno-bela.

Vlast u Srbiji zvanično se zalaže za ulazak u EU i postizanje dogovora sa kosovskim Albancima. Istovremeno, pokušavajući da neutrališu ili makar umanje uticaj snaga koje se protive potpisivanju sporazuma o normalizaciji odnosa sa Prištinom, predstavnici vlasti često reaguju na način koji kao da ih udaljava od dogovora za koji se zalažu.

“Tu se sad javljaju razni faktori: od domaćih, poput Crkve, čiji velikodostojnici iznose sumnje da bi Vučić mogao da izda Kosovo, do onih koji podržavaju Vučića tvrdnjama da će on odbraniti Kosovo. Dakle, suštinski ista priča, samo na različite načine rečena”, objašnjava Popov.

Kakvo pitanje, takav i odgovor

U takvoj atmosferi nije lako predvideti kako bi se građani izjasnili. Na rezultat izjašnjavanja građana utiče i to kako tačno glasi pitanje. Tako, recimo, rezultati najnovijeg istraživanja Evrobarometra, objavljenog ove sedmice, pokazuju da bi kada bi sutra bio održan referendum sa pitanjem “Da li podržavate učlanjenje Srbije u EU?” više od polovine građana (52 odsto) odgovorilo potvrdno.

Međutim, na pitanje da li su za ulazak u EU ako bi uslov bio priznavanje Kosova 69 odsto građana je odgovorilo negativno, pokazuje prošlogodišnje istraživanje Beogradskog centra za bezbednosnu politiku. Opet, kad su te iste građane pitali da li bi bili spremni da ratuju da Kosovo ostane u sastavu Srbije 73 odsto je reklo da ne bi.

Da je formulacija referendumskog pitanja važna pokazuju i polemike između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije iz vremena kada su zajedno činile vladu i sporile se da li treba potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU nakon što je većina članica Unije priznala Kosovo. Iz DS-a su poručivali da su spremni da pitaju građane da li prihvataju da Srbija potpiše Sporazum i nastavi evrointegracije, dok su iz DSS-a odgovarali da građane na referendumu treba pitati da li su za to da Srbija uđe u EU sa Kosovom ili bez njega. Ipak, do referenduma te 2008. godine nije došlo, ali jeste do pada vlade.

“Teško je u ovom trenutku reći kako bi glasilo referendumsko pitanje. Mi smo sad u fazi u kojoj se finalizuje taj unutrašnji dijalog u Srbiji, a koja će se rešenja ponuditi za pitanje Kosova u ovom trenutku je stvar spekulacije. Vrlo je verovatno, imajući u vidu zahteve koji dolaze iz EU-a da se potpiše pravno obavezujući sporazum sa Prištinom, da će u samoj formulaciji pitanja biti sadržan naziv tog sporazuma”, kaže politički analitičar Dejan Vuk Stanković.

Racionalna rasprava o emotivnom pitanju

On smatra da je referendum jedini način na koji bi se politička elita, sa jedne, i građani, sa druge strane, usaglasili na koji način treba da se ide u susret finalizaciji procesa vezanog za Kosovo.

“Nemoguće je očekivati da elita reši jedno pitanje koje ima dugoročne posledice na budućnost ako nema minimum većinske saglasnosti sa nacijom u čije ime treba da reši to pitanje”, ocenjuje Stanković.

Sa druge strane, sociolog Jovan Komšić, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, tvrdi da Srbija ne bi trebalo da srlja u takvu vrstu izjašnjavanja u kojoj referendum može da se koristi kao pokriće za odgovarajuće računice vladajućih struktura.

Svi referendumi u Srbiji

U protekle gotovo tri decenije građani Srbije više puta su se izjašnjavali na referendumima, najviše u vreme vladavine Slobodana Miloševića.

Prvi put su 28. marta 1989. dali podršku ustavnim amandmanima, koji su, kako je tvrdila republička vlast, Srbiji vratili suverenitet, odnosno razvlastili pokrajine, kako su tvrdila rukovodstva u Novom Sadu i Prištini. Godinu kasnije podržali su ideju da se prvo usvoji Ustav, pa onda ide na višestranačke izbore. Na referendumu 1992. glasali su za državne simbole.

Skupština Srbije raspisala je još jedan referendum 23. aprila 1998. o tome da li bi u rešavanju problema Kosova trebalo da učestvuju strani posrednici. Više od 90 odsto izašlih bilo je protiv. Potom su usledili neuspeli pregovori u Rambujeu, a zatim i NATO-ovo bombardovanje, koje je 1999. završeno uvođenjem međunarodnog protektorata na Kosovu.

Posle otcepljenja Crne Gore od Srbije, 2006. godine raspisan je referendum o usvajanju novog Ustava Srbije. Glasanje je trajalo dva dana, izašlo je nešto više od 54 odsto građana, od kojih je 97 odsto podržalo Ustav, u kojem stoji da je Kosovo sastavni deo Srbije. Dve godine kasnije Kosovo je proglasilo nezavisnost.

“Ako nije moguće obezbediti demokratsku raspravu, iznošenje različitih stanovišta i argumenata, odgovorno političko projektovanje posledica odgovarajućih odluka, ako to nije moguće obezbediti u interakciji političkih aktera i medija, odnosno ako je jedna politička opcija dominantna u medijima, onda je teško očekivati da referendum može biti pouzdan demokratski instrument u smislu Vox populi – vox Dei (u slobodnijem prevodu ‘Glas naroda je svetinja’)”, kaže Komšić.

On Komšić ukazuje da poslednje tri decenije pokazuju da je “u našem ideološkom i vrednosnom ambijentu tema Kosova najmanje bila racionalno elaborirana i rešavana”.

“Nisam siguran da je moguće napraviti kopernikanski obrt i temu Kosova iz sfere mita i iracionalnosti prevesti u mogućnost jednog racionalnog i odgovornog  projektovanja ličnih i kolektivnih interesa u Srbiji.”

Obezbediti racionalnu raspravu o pitanju u kojem emocije igraju ključnu ulogu nije lako čak ni u zemljama sa mnogo dužom demokratskom tradicijom, o čemu donekle svedoči primer Bregzita. Britanski premijer bio je za ostanak u EU-u, ali većina građana se izjasnila drugačije, a kasnije se ispostavilo da su mnoge tvrdnje iznete u korist Bregzita bile neutemeljene.

I Francuzi su 2005. godine na referendumu glasali protiv Ustava EU-a iako ih je predsednik Žak Širak pozvao da glasaju “za”. Imajući ova iskustva u vidu, pitanje je kako bi se na referendumu izjasnili građani Srbije, sve da ih Vučić nedvosmisleno pozove da glasaju za sporazum sa Prištinom. To je nešto o čemu svakako razmišlja svaka vlast. U Velikoj Britaniji i Francuskoj referendumsko neslaganje sa građanima koštalo je funkcije tadašnje premijere Dejvida Kamerona i Žan-Pjera Rafarena.

Referendumska taktika

“Teško da bilo koja nacija zarad integracija sa drugim državama i narodima u Evropi može toliko da negira neki svoj prosvećeni egoizam, tako da meni referendumske odluke nisu delovale iracionalno ni kada su ih donosili Britanci i Francuzi, pa i Holanđani, koji su takođe odbacili Ustav EU-a. Ne verujem da su oni bili politički nezreli. Društva ne moraju uvek da donose odluke koje nekima izgledaju racionalno”, kaže Dejan Vuk Stanković.

Ipak, ima i primera kada se vlast nije uzdala u racionalnost svojih građana, već je ključne odluke donosila sama, pozivajući se na legitimitet dobijen na izborima. Tako je, na primer, vlast u Crnoj Gori odbila da raspiše referendum o pristupanju NATO-u iako su i političke partije i javnost bile podeljene po tom pitanju. Odluku je donela većina u parlamentu.

Aleksandar Popov smatra da je i to jedno od mogućih rešenja za Srbiju, ali napominje da je vlast od početka trebalo da priprema javnost da je sporazum sa Prištinom neminovan. “Vučić, međutim, tek sad pominje referendum kao opciju.”

A na pitanje zašto se referendum tek sada pojavljuje kao moguća opcija, Komšić odgovara da to može biti jedan od argumenata u pregovorima sa stranim faktorom o načinu rešavanja kosovskog pitanja. “To može biti neka vrsta taktičkog instrumenta, gde vlast može da izađe pred strani faktor i kaže da nije zadovoljna onim što se nudi i da o tome mora da pita građane.”

Ni Popov ne isključuje tu mogućnost, ocenjujući da Beograd ne može da uđe u finale rešavanja kosovskog pitanja a da ne dobije nijedan ozbiljan ustupak, te da u tom smislu pominjanje referenduma može biti pokušaj da se Brisel i Vašington navedu da izvrše pritisak na Prištinu da ispuni obaveze iz Briselskog sporazuma, poput formiranja Zajednice srpskih opština, do eventualnog popuštanja na još nekim spornim pitanjima, poput imovine.

Nijedna vlast do sada nije bila spremna da pređe određene “crvene linije” nacionalnih interesa, s tim što je ova aktuelna pokazala spremnost da ide u susret rešavanju konkretnih problema, tvrdi Dejan Vuk Stanković. “Međutim, Priština pregovore shvata kao način da legalizuje postojeće stanje, što je za Beograd neprihvatljivo. Ako tako ostane, referendum bi tu došao kao neki kontrolni mehanizam u odnosu na ono što se zove sadašnja politika”, zaključuje Stanković.

Izvor: Al Jazeera