Vučićeva ruka na Miroslavljevom jevanđelju: Kraj sekularne Srbije

Vučićeva gesta podriva sekularne temelje Srbije, kažu sagovornici Al Jazeere (EPA)

Odluka bivšeg premijera Republike Srbije Aleksandra Vučića da na svečanosti inauguracije u zvanje predsjednika položi zakletvu držeći ruku na Ustavu zemlje i Miroslavljevom jevanđelju veliki dio intelektualne javnosti u Srbiji protumačio je kao postupak koji, u simboličkom smislu, zloupotrebljava spomenik kulture u političke svrhe, podriva sekularne temelje države i odašilje jasnu poruku kako predsjednik gaji apsolutističke ambicije.

Miroslavljevo jevanđelje historičari kulture u Srbiji, bez izuzetka, opisuju kao „najvredniju ćiriličnu, rukopisnu knjigu srpske kulture“ a njeno korištenje u dnevnopolitičke svrhe kao umanjenje vrijednosti kulturnog spomenika koji danas ima univerzalnu i vrijednost koja nadilazi granice srpske kulture.

Jedan od onih koji je bio neugodno iznenađen odlukom Vučića da na novu dužnost stupi polaganjem zakletve na rukopisu starom gotovo 800 godina je sociolog kulture Đokica Jovanović.

On nedvosmisleno tvrdi kako je riječ, prije svega, o propagandnom triku, a nikako o želji da se skrene pozitivna pažnja na jedan predmet sa izuzetno velikom historijskom i kulturnom vrijednošću.

Politička upotreba

„Miroslavljevo jevanđelje jeste neosporno veliki kulturni spomenik. Ovde se radi, po mom mišljenju, o jednoj političkoj upotrebi onoga što je kulturni spomenik i radi se o jednom utilitarnom političkom potezu koji na izvestan način čak u posrednom smislu umanjuje samu vrednost tog velikog dokumenta. Zatim, koliko ja znam, a mislim da znam, to i nije praksa da se novopostavljeni predsednici države, koji su samo vrhovni, kako bi se reklo, glavni činovnici neke države, zaklinju na starim dokumentima. Koliko znam, u Velikoj Britaniji niko se ne zaklinje na rukopisu Magna Carte“.

Jovanović u Vučićevoj odluci da se „posluži“ Miroslavljevim jevanđeljem vidi motive koji su sasvim drugačiji od promoviranja kulturnih vrijednosti zemlje.

„Nažalost radi se o tome što se na ovaj način radi i o jednom posebnom podgrevanju nacionalizma. U tom pogledu se tvrdi kako se radi o staroj naciji koja je odvajkada ovde i tako dalje, i time se potpuno sklanja iz vidokruga javnosti prosta činjenica da su nacije moderne tvorevine, modernog doba i da one tada nisu ni postojale. Čak ni narodi tada nisu postojali u ovom smislu kako mi to danas učitavamo. Sve u svemu radi se o jednoj političko-propagandnoj igri“.

Poseban problem u odluci da se Miroslavljevo jevanđelje promovira u državno važan dokument jeste činjenica kako je riječ o tekstu vjerskog sadržaja čime se derogiraju sekularni temelji države Srbije, a posredno se, u simboličkom smislu, šalje poruka građanima zemlje koji nisu pravoslavne vjere da su, u jednu ruku, građani drugog reda, kaže Jovanović i dodaje:

„Ovo pitanje je ustvari ozbiljno pitanje i ozbiljan problem kojim se narušava sekularni karakter države, jer mi u Ustavu imamo odrednicu da je crkva i da su verske organizacije odvojene od države. Prema tome, u jednom sekularnom ambijentu obitavaju ljudi različitih religijskih uverenja i oni koji nisu religiozni. Ako se na ovaj način uznosi samo jedan religiozni momenat i daje mu se jedan atribut univerzalnosti, to znači da se onima drugima, koji ne pripadaju toj religiji, i ako hoćete i tim vrednostima, ne priznaje punopravni status građana u zemlji. To je druga poruka koja je vrlo ozbiljna i sa dalekosežnim posledicima“.

Dokidanje sekularizma u Srbiji

Problem dokidanja sekularizma u Srbiji pojava je koja traje dugo i koja je nakon nekoliko godina „zatišja“ ponovo oživjela u mandatu Aleksandra Vučića, kaže književnik Filip David, koji na pitanje da li je Vučićevo polaganje predsjedničke zakletve na Miroslavljevom jevanđelju udar na sekularizam zemlje jasno odgovara „kako to nije u redu“, dodajući kako se crkva, sasvim neprilično, miješa u mnoge odluke izvršne vlasti.

„Recimo sada oko formiranja nove vlade, popunjavanja onih mesta koja su slobodna i razgovora oko mandatara da se vrše pritisci i koliko se može videti iz različitih izvora, crkva vrši veliki pritisak za mandatara u smislu ko bi trebao da bude i ko ne bi smeo da bude. To u jednoj sekularnoj državi ne bi trebalo da bude dopušteno. Onda, kada su razne svečanost,i vi vidite da su uvek u prvom redu verski predstavnici i to ove glavne religije – pravoslavne koji dolaze na političke skupove, a ne ograničavaju se samo na verske skupove. Gledajući ukupnu situaciju, uticaj crkve je prevelik i prejak i to nije dobro za ukupnu politiku“.

Miroslavljevo jevanđelje, pojašnjava David, nije uopšte izabrano zbog svoje kulturno-historijske i literarne vrijednosti da bude simboličko mjesto zaklinjanja srbijanskog predsjednika nego je to još jedan način Aleksandra Vučića da se pokuša „dodvoriti“ crkvi i njenim uticajnim velikodostojnicima.

„Mislim da to zapravo nema mnogo veze sa nekom istorijskom vrednošću, koju treba poštovati, ali ovo je opet stavljeno u čisto političke svrhe i taj gest se može i mora posmatrati isključivo kroz taj politički potez, odnosno odnos crkve i države i Vučiću je očevidno potrebna velika podrška crkve u danima koji dolaze u nekim reformama, koje će morati da sprovede pod pritiskom Evropske zajednice i on mora da ima izgleda ako bar želi da ima podršku crkve u tim trenucima“.

Želja za apsolutnom vlašću

Slično razmišlja i Borka Pavićević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, koja prepoznaje umiješanost religije u sve segmente života u Srbiji, ali potencira jednu sasvim drugu stvar. Kaže da je sekularizam u Srbiji uvijek na „ispitu“, ali Vučićevu „igru“ sa Miroslavljevim jevanđeljem smatra otvorenim iskazivanjem volje za apsolutističkom vlašću.

„Mislim, to sada sve što se radi sa religijom je jedna stvar, ona se čak sada zbog Kosova ne forsira toliko, ali tu postoji jedan drugi momenat. To je za mene oblik feudalne inauguracije jednog jedinstva nacije, države i naroda koji je poprilično jedna feudalna autokracija. Ako ti na Ustav staviš jevanđelje, utemeljuješ se dalje u istoriju koja je kao nastanak te države, onda hoćeš da kažeš da si monarh, odnosno većina ljudi interpretira taj čin kao pokušaj uspostavljanje Kraljevine“.

A knjiga koja je svojim pojavljivanjem u Skupštini Srbije izazvala cijeli niz kritički intoniranih reakcija je „najzanačajniji ćirilični spomenik srpske pismenosti iz 12. vijeka“ i rukopis koji se zbog svoje kulturno-historijske vrijednosti čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.

Historičarka umjetnosti Aleksandra Stolić priču o Miroslavljevom jevanđelju počinje datiranjem njenog nastanka, pojašnjavajući da je knjiga nastala po narudžbi zahumskog kneza Miroslava, najvjerovatnije u Kotoru, oko 1185. godine, a za potrebe Crkve svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. Motivi narudžbe jevanđelja nisu poznati, ali ono što se zna jeste da je jevanđelje koncem 19. stoljeća od manastira Hilandar otkupio srpski kralj Aleksandar Obrenović i vratio ga u Srbiju.

Osim svoje historijske vrijednosti Miroslavljevo jevanđelje je i estetski izuzetno djelo što je, između ostalog, bio razlog da ga se uvrsti u 120 najznačajnih djela ljudske civilizacije, kaže Stolić.

„Inače 2005. godine Miroslavljevo jevanđelje je svrstano na UNESCO-ov Registar pamćenja sveta i spada u 120 dela koja su najznačajnija u civilizaciji ljudskog roda. To je rukopis koji je rađen u boji i u zlatu i jedan je od najlepših iluminiranih rukopisa ne samo u Srbiju nego i na svetu, jer je to i UNESCO potvrdio“.

Izvor: Al Jazeera