Vučiću, čemu veličanje diktatora?

'Milošević je bio veliki srpski lider, namere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji', rekao je Vučić u Mitrovici (EPA)

Predsednik Srbije na Kosovu, odnosno njegovom trenutno otcepljenom severnom delu. I pre odlaska, u najavi, u sećanje mi se, verujem i mnogima od vas, vratio čuveni odlazak “na srpsko Kosovo” Slobodana Miloševića i govor na Gazimestanu, na Vidovdan 1989. godine.

“Na ovom mestu u srcu Srbije, na Kosovu Polju, pre šest vekova… Sticajem društvenih okolnosti ovaj veliki šeststogodišnji jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, posle mngo godina, posle mngo decenija, povratila svoj državni, nacioalni i duhovni integritet”.

Miloševićeva poseta, kao i Vučićeva mnogo godina kasnije, imala je cilj da homogenizuje Srbe na Kosovu, ali i sunarodnike u ostatku Jugoslavije, posebno u BiH i Hrvatskoj. Govorio je tridesetjedan minut. Pored ostalog rekao je da je teško reći da li je “Kosovska bitka poraz ili pobeda srpskog naroda. Ako smo izgubili bitku (Milošević daje odogovor na ranije ponuđenu dilemu – prim. D. B.), onda to nije samo rezultat društvene superiornosti i oružane prednosti Osmanlijskog carstva, već i tragične nesloge u vrhu srpske države…”

“Evo nas danas na polju Kosovu da kažemo – da više nije tako”, govorio je čovek čiji je portret ubrzo umesto golišavih lepotica iz Starta zauzeo mesto na kamionskim i autobusnim staklima širom “srboslavije”. Ratoborni vožd je na Vidovdan te 1989. rekao da smo (Srbija) šest vekova kasnije, opet u bitkama i pred bitkama. “One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”.

Završavajući govor budući balkanski kasapin je poručio: “Neka živi uspomena na kosovsko junaštvo, neka živi Srbija, neka živi Jugoslavija i neka živi bratstvo među narodima”.

Založio se onda za sve ono što je u godinama posle toga – porušio!

Loša imitacija Gazimestana

Svi srpski režimi su se vajdili od Kosova, a Kosovari, i Albanci i Srbi bili gubitnici. Skoro tri decenije docnije na Kosovu je na sceni još jedna velika podvala srpske političke vrhuške.

Bivši dugogodišnji radikal, potrčko Vojislava Šešelja, sticajem okolnosti i uz pomoć zarobljenih medija, novi srpski vožd, Aleksandar Vučić oponašao je Miloševića u Kosovskoj Mitrovici. Većina onih koji su ga slušali pamte tek tri stvari: da je došao da saopšti da situacija nije laka, da nema rešenja i ono što će jednog dana biti predmet podsmeha – da je Milošević bio veliki srpski lider.

Vučić je četrdeset dva i po minuta (jedanaest i po minuta više nego Milošević na Gazimestanu 1989. godine) testirao izdržljivost “prisilno okupljenih Srba” (dr. Rada Trajković) u Kosovskoj Mitrovici i, kako reče dramski pisac, profesor Fakulteta dramskih umetnosti Nenad Prokić, u praznom govoru, nudio – praznu politiku, prazna obećanja i praznu budućnost.

Na startu nuđenja palijativa Vučić je “oči u oči” rekao Kosovarima da će početi od najtežeg dela… od svega što smo sanjali i velikih iluzija koje smo imali, iluzija da smo nadmoćni, da su drugi slabiji, gluplji i nesposobniji od nas. Potom da je pre skoro tri decenije sa Kosova Slobodan Milošević (“dovoljno veliki da ih okupi u velikom broju”) na kraju govora ispraćen horskim pevanjem – “ko to kaže, ko to kaže, Srbija je mala…”

Loša Miloševićeva kopija, njegova rđava imitacija umislila je ne samo da je veliki nego i da mu je zemlja po meri, čak kadra i da ratuje.

Radikal ostaje radikal. Vučić nije propustio priliku da kaže da su Srbi “ginuli za Knin, za Sarajevo i za Prištinu…” i da se danas u Kninu vijori šahovnica “koja tamo nikad nije bila”. Usledilo je nabrajanje koliko je bilo i koliko je ostalo Srba u pomenutim područjima, konstatacija da su oni danas u manjini “ne zato što su Hrvati, M(m)uslimani i Albanci bolji, hrabriji i jači od nas nego što nismo razumeli poziciju Srbije i sveta i što nismo shvatili da smo sami u svetu i da se bez sveta ne može”. Izostalo je samo ono Miloševićevo da Srbe na Kosovu “niko ne sme da bije”.

‘Milošević je veliki srpski lider’

“Milošević je bio veliki srpski lider, namere su mu svakako bile najbolje (da porobi Hrvatsku i BiH i likvidira što više Muslimana/Bošnjaka i Hrvata – prim. D. B.), ali su nam rezultati bili mnogo lošiji. Ne zato što je on ili bilo drugi to želeo već zato što želje nisu bile realne a interese drugih naroda smo zanemarivali i potcenili”.

Problem većine Srba s Miloševićem nije u tome što je započeo sve novije balkanske sukobe nego što nije pobedio i što mu svet nije aminovao porobljavanje više od pola Bosne i dobrog dela Hrvatske.

Nimalo diplomatski i državnički, Vučić je pominjao i kosovskog predsednika Hašima Tačija.

“Hašim Tači se zove taj čovek, tamo. Da, da, Albanac je. I ne voli me (kao dete zbog klikera – prim. D. B.), ne volim ni ja njega, ali ako je Stefan Nemanja, osnivač države srpske, mogao pred Manojla Komnina sa omčom oko vrata, goloruk zbog Srbije, pa mogu valjda i ja, bez omče, zbog iste te Srbije i pred Tačija, i pred svakog drugog na ovom svetu. I pred Mogerini. I Merkel. I Makrona. I Putina. I kao što vidite i smem i mogu”, istakao je Vučić pred svojom strogo odabranom publikom na Kosovu.

Ko je (u Hag) isporučio Miloševića i generale Ojdanića, Pavkovića i Lukića?

Građanima “srpskog Kosova” Vučić garantuje slobodno učenje, lečenje i kretanje. I obećava im da će zbog toga uvek da napravi kompromis, moleći ih da to ne zovu (izdajom – prim. D. B.) pogrešnim imenom. Posle toga sledi da “nikome od nas” (misleći na sebe i tevabiju oko sebe) ne pada na pamet… da prizna kosovsku nezavisnost. 

Stalno je u izbornoj kampanji. “Jesmo li mi (njegova partija) ili neko drugi isporučivali Miloševića u Hag i naše generale – Dragoljuba Ojdanića, Nebojšu Pavkovića i Sretena Lukića”. Potom čovek koji je na zgradu RTV B92 u novobeogradskom Bulevaru Zorana Đinđića kačio tablu “Bulevar Ratka Mladića”, odabranoj publici kaže da “nemamo nikakav nacrt rešenja (za Kosovo – prim. D. B.), niti smo blizu njega…”

Neobično, jedan državnik kaže “neću ovde da psujem Albance i one koji su danas pretili meni i našem narodu južno od Ibra”.  Otkud jednom državniku uopšte pomisao da psuje, posebno druge narode?! Potom pominje Nemce i Getea, i da “mi” imamo Teslu (Nikola, rođen u Lici, Hrvatska), Pupina (Mihailo) i Andrića (Ivo, Hrvat iz BiH, rođen kod Travnika).

Ruka u vazduhu

Vučić je u Kosovskoj Mitrovici izgovorio i ovo: “Pitamo li se kako su nekad svi Albanci govorili srpski” i da su oni danas “na našu sreću, a na njihovu nesreću kao Srbi nekada jer im osionost dozvoljava da ih srpski jezik sve manje zanima”.

Za “međunarodnu zajednicu” prozborio je da moramo da živimo zajedno, jedni pored drugih i da je vraćanje (Albancima) “milo za drago” – bajka za malu decu. Slabašna Miloševićeva i državnička imitacije rekla je kosovskim Srbima da ćemo im (Srbija, Albancima) pružati ruku makar stalno ostajala u vazduhu. Ruku je valjalo pružiti mnogo ranije. 

Predsednica Evropskog pokreta Srba sa Kosova, Rada Trajković je mišljenja da je Vučićeva poseta Kosovu namenjena promociji njega samoga, da je tamo stigao bojkotovan od strane Srpske pravoslavne crkve, da ne zna šta je cilj, ali da su joj jasne posledice – udaljavanje i Srba i Albanaca u trenutku kada su iznalazili modalitete zajedničkog suživota. Doktorka Trajković je mišljenja da (osim statusa quo) nema rešenja i da bi međunarodna zajednica trebalo da promeni pregovarače, kao što je to uradila u Makedoniji.

Velilčanje diktatora?

Svi seire i aminuju. Jedino se osmelio pisac Filip David.

“Reći tako nešto na Kosovu, posle svega što nam se dogodilo, govori o iskrenosti sadašnje vlasti da učini nešto značajno i ozbiljno u odnosima sa Kosovom. Veličanje ratnog zločinca i diktatora Slobodana Miloševića, kao i velikosrpske politike koja je, tokom devedesetih godina, zavila u crno i osiromašila stotine hiljada ljudi u celoj bivšoj Jugoslaviji, ali i u Srbiji, umesto ispostavljanja i predstavljanja tako dugo očekivanog i plana i rešenja kosovskog problema, obeležila je posetu predsednika Srbije, Aleksandra Vućića, nekadašnjoj južnoj srpskoj pokrajini, proteklog vikenda”.

Iz toga, tako dugo najavljivanog “istorijskog govora”, veli David, zapamtio sam jedino rečenicu o Slobodanu Miloševiću kao “velikom lideru”. Izjave o Miloševiću kao velikom lideru imale su ogroman odjek u regionu, s obzirom na šta ih sve ime bivšeg srpskog diktatora asocira.

Predstava u Kosovskoj Mitrovici je bila tanjušna. Srbija nije kadra da ratuje, mala je, a njen predsednik i posle Kosova takođe je mali. Sve je u stilu davnašnjeg razgovora Milana Bogdanovića i Marka Ristića. Bogdanović predlaže da se Ristić (po)zabavi priređivanjem Gorskog vijenca kao oratorij. Pošto ništa nije učinio Bogdanović mu kaže: “Efendija, ti ne ugoneta!” Ristić mu odgovara: “Velik turban, al’ je Ture malo”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera