Vukovarski crtač fotorobota – strah kriminalaca

Piše: Branimir Bradarić

Navy CSI, CSI Miami, CSI New York, NCSI LA… Ovo su samo neki od naziva planetarno poznatih serija u kojima neustrašivi policajci redovito pronalaze ubojice i rješavaju najkompliciranije slučajeve poput ubojstava, otmica i sl. Ipak, situacija na terenu najčešće je sasvim drugačija, posebno jer pravi policajci nemaju sreću da koriste svu tehnologiju kakva se može vidjeti u spomenutim serijama.

Nedostatak dokaza veoma često policiju dovede do slijepe ulice odakle se ne može više dalje i kada postoji mogućnost da počinitelj ostane nepoznat i nekažnjen. Tada na scenu stupaju policijski crtači fotorobota koji i najsitnije detalje crtaju kako bi se nastavila dalja istraga. Nenad Barinić, zaposlen u Policijskoj postaji Vukovar, jedan je od najpoznatijih crtača fotorobota u Hrvatskoj uopće, uz pomoć kojega je pronađen niz počinitelja i najtežih kaznenih djela.

Bez talenta ništa

„Počeo sam s tim sasvim slučajno 1993. godine kada me kolega policajac zamolio da probam nacrtati fotorobot počinitelja. Naime, nisu više imali nikakvih smjernica niti dokaza i trebala im je pomoć. Pokušao sam i nacrtao svoj prvi fotorobot, nakon čega je počinitelj uhićen za dva dana i slučaj je riješen“, prisjeća se Barinić svojih početaka.

Od tada pa do danas izradio je stotine fotorobota, pomažući u rješavanju najtežih kaznenih djela  počinjenih na području cijele Hrvatske. Svoju umjetničku crtu Barinić je otkrio još kao dijete kada je ležao u bolnici. Tada ga je čovjek, koji je ležao sa njim u bolničkoj sobi, učio crtati konja. Crtež konja Barinić je ubrzo proširio pa je crtao kauboja, indijanca i brojne druge detalje. Kako je rastao, crtanje mu je postajalo sve veći hobi pa je crtao razne ilustracije, stripove i slično, što mu je mnogo pomagalo u crtanju fotorobota. 

„Nema tu neke posebne tajne. Kao što svatko ne može biti veliki nogometaš, ne može svatko ni crtati fotorobote. Potreban je tu nekakav prirodni talent, a onda i mnogo iskustva i znanja. Znam za osobe koje fotorobot izrađuju kompjuterski, odnosno, uz pomoć softvera. Osobno nisam pobornik toga jer smatram da je ruka, ipak, ruka i da se neke stvari samo na taj način mogu nacrtati“, ističe Barinić.

Činjenica da mu za izradu fotorobota trebaju samo papir, olovka, gumica i šiljilo, znatno ubrzava sve, ali i pomaže u izvanrednim situacijama poput onih kada je u nekoliko navrata fotorobote crtao na terenu, u autu ili šumi. Za crtanje fotorobota ovaj Vukovarac nema nikakav obrazac jer, kako kaže, svaki slučaj, slučaj je za sebe i ima malo toga zajedničkoga sa nekim prethodnim. Teško je očekivati da u dvije-tri sekunde, koliko osoba ima vremena da vidi počinitelja, vidi toliko dobro da u detalje može opisati drugu osobu. Radi toga, najviše se pozornosti obraća na detalje, specifičnosti u odijevanju, deformacije u hodu, pogrbljenost…

Zajedno do uspjeha

„Kada trebam crtati fotorobot, uvijek prvo pokušavam uspostaviti nekakav kontakt sa osobom koja mi daje podatke na osnovu kojih onda crtam. Upoznamo se, malo popričamo, šalimo i tek onda krećemo s poslom. Pokušavam da sugovornika opustim koliko god je to moguće, jer to pomaže pri prisjećanju detalja. Radimo zajedno i napredujemo milimetar po milimetar. Pri tome je veoma važna i želja očevidca da pomogne da se pronađe počinitelj“, ističe Barinić.

Pridržava se i toga da, ukoliko ne razgovara odmah sa osobom koja može dati korisne informacije, to onda naprave za dva-tri dana, odnosno, kada prevladavaju prvi šok i dođu malo sebi. Dodaje i kako prilikom crtanja fotorobota nije isto je li osoba s kojom razgovara direktno oštećena osoba kojoj su prijetili oružjem ili je to slučajni prolaznik koji je vidio osobu koja je istrčala van. Uobičajeno, uz fotorobot Barinić sa strane crteža crta i nekoliko primjera obrva, očiju, usta… Na taj način želi pomoći sugovorniku kako bi došao do idealnog opisa.

„Nekad uspijem napraviti crtež za 10-15 minuta, a nekada mi treba cijeli dan. Tu nema pravila. Sve ovisi o osobi koja daje informacije i pokušava se sjetiti nekog iskoristivog detalja“, kaže Barinić, dodajući i kako je u više navrata dobivao opise tipa „buljave oči“, „žvalava usta, „obrve kao kod Mesića“, „nos kao krumpir“…

Ključni su detalji 

Koliko god to nekome zvučalo neiskoristivo, Barinić na osnovu takvih informacija gradi svoj fotorobot. Upravo radi toga, ponekad on neupućenima izgleda neiskoristivo, a to je samo iz razloga što je detaljiziran jedan dio tijela ili lica, npr. oči. To se dešava kad sugovornik zapamti jedan dio lica, u vezi s čim se onda izrađuje fotorobot i dalje gradi slučaj. Uz to, Barinić je u više navrata izrađivao i fotorobote odjeće, nakita, obuće…

„Različiti ljudi zapažaju različite stvari. Netko, možda, neće zapamtiti niti jednu crtu lica počinitelja, ali zato hoće cipela, tenisica, nakita… Teško je očekivati da će iste stvari zapaziti baka sa tržnice, šalterska radnica i neki odvjetnik. Dešava se to i radi posla kojeg sugovornik obavlja. Normalno je da će obućarski radnik zapamtiti i najmanje detalje nečije obuće“, kaže Barinić.

Tako je policija prilikom jednoga kaznenog djela imala slučaj kada su ih počinitelji natjerali da leže na tlu i gledaju u zemlju. Svjedokinja, koja je inače bila obućarska radnica, nije znala reći niti jedan detalj lica počinitelja, ali zato jeste do u detalj opisala obuću jednoga od počinitelja. Išla je toliko daleko da je precizno rekla čak i broj obuće. Taj detalj je vrlo brzo doveo policiju do počinitelja.

„Kvalitetan i precizan fotorobot veoma je bitan za policijsku istragu. On sužava krug djelovanja policiji, daje na vremenu, a u konačnici omogućuje maltretiranje šireg broja ljudi. Nakon sužavanja kruga potencijalnih počinitelja policija dalje odrađuje uobičajeni posao. Mislim da će se policija još dugo služiti tom tehnikom u svom svakodnevnom radu kako bi pronašli razne počinitelje“, zaključio je Barinić.

Izvor: Al Jazeera