Wadah Khanfar: Slučaj ‘Khashoggi’ izazvao svjetsku novinarsku solidarnost

Blagog lica i često nasmijan, Wadah Khanfar ne odaje utisak da je riječ o čovjeku koga nezavisni analitičari opisuju kao “jednog od najutjecajnijih mislilaca u svijetu medija”. Neposredan i otvoren, spreman je voditi dijalog o raznim temama, a ljubav prema filozofiji i književnosti ne krije.

Veoma je spremno, u trenucima upoznavanja, poveo razgovor o “mračnoj strani” Marquezove književnosti otkrivajući da danas ima drugačije mišljenje o romanu Sto godina samoće nego kad ga je u mladosti prvi put pročitao. Impresioniran je i “mračnom” atmosferom Saramagovog romana Sljepilo, koji je iskoristio kao uvod u kratku priču o historiji Osmanlijskog Carstva.

U trenutku kad smo došli do prostora u kojem će biti vođen ovaj intervju Khanfar se smijao, a na primjedbu da će nakon ovakvih tema sada biti “malo teško” preći na političke razgovore lakonski je odgovorio da sve što trebamo uraditi jest da se “prestrojimo” u politički diskurs. Razgovor je, prirodno, morao početi od najaktuelnijih političko-novinarskih tema.

• Odakle Saudijskoj Arabiji toliko samopouzdanje da misli kako u vrijeme apsolutnog nadzora, videokamera, društvenih mreža i pametne tehnologije može izvršiti ubistvo tako poznate osobe, intelektualca i novinara kakav je Jamal Khashoggi i proći nekažnjeno?

To misle jer pripadaju prošlosti i jer ne razumiju svijet. To je režim koji živi u mračnom srednjem vijeku, a pretvara se da je 21. stoljeće, a ne razumije logiku današnjeg vremena. To je takva psihologija. Oni razmišljaju na način da posjeduju cijelu zemlju, a ljudi koji tu žive apsolutno su im potčinjeni, identično nestalom evropskom feudalizmu. Misle da mogu raditi šta hoće, a prema ljudima se odnose kao prema robovima. I bili su šokirani reakcijom svijeta i načinom na koji je međunarodna javnost djelovala. Pitali su se šta se događa sa svijetom, zašto protestuju, jer je u njihovim glavama sasvim normalno i prihvatljivo da Saudijska Arabija ubije svog državljanina.

• Da nije bilo međunarodne medijske kampanje, bi li međunarodna zajednica i velike zapadne sile vršile pritisak na Saudijsku Arabiju da do kraja istraži slučaj Khashoggijevog ubistva?

Da nije bilo međunarodne solidarnosti novinara širom svijeta u slučaju Khashoggijevog ubistva, američka administracija i zapadne sile nikad ne bi vršile pritisak na saudijski režim. Samo zato što imaju pragmatične interese, finansijske, novčane i strategijske, koji uvijek pacifiziraju saudijske probleme bez obzira na to kakvi su. U posljednjih nekoliko decenija strategijski pristup Zapada svodio se na to da prihvata naš novac i naftu, ali ne vodi nimalo računa o našem identitetu i našim ljudskim pravima. Da, mediji su učinili slučaj Jamala Khashoggija velikom međunarodnom pričom.

• Da Khashoggi nije pisao za Washington Post, bi li se tom slučaju dalo toliko pažnje?

Ne. To je odgovor na Vaše pitanje. Za arapske medije slučaj “Khashoggi” nije toliko važan kao za zapadne. Da nije pisao za Washington Post i da ga nisu prepoznali međunarodni mediji, slučaj njegovog ubistva ne bi bio toliko velik koliki je danas. To je, nažalost, istina. Arapski svijet živi u stanju depresije i sljepila i ono što vidimo jest nedostatak interesovanja. Reakcija arapskog svijeta na njegovo ubistvo previše je nevidljiva jednostavno zato što se većina ljudi boji. Možete otići u zatvor ako javno izrazite svoje mišljenje. U Saudijskoj Arabiji javnost je vjerovatno jako tužna zbog Khashoggijeve sudbine, ali ne smiju to ispoljiti jer mogu izgubiti slobodu.

• Prošle godine ubijen je 71 novinar. Je li postala uobičajena praksa da se novinari ubijaju i šta je sa svim tim slučajevima?

Možemo reći da režimi danas dobro razumiju da je stanje novinarstva veoma slabo, a novinari nemaju načina da se zaštite. Zato misle da mogu proći nekažnjeno kad izvrše nasilje i, u konačnici, ubistvo novinara. Kod Khashoggija je zanimljivo da je slučaj pokrenuo međunarodnu novinarsku solidarnost i to bi mogla biti prekretnica nakon koje će nastati nova era u kojoj će se novinari sami zalagati i boriti za sebe, a ne čekati da to učine korumpirani pravosudni sistemi i države koje ne poštuju slobodu i demokratiju. Zato sam pozvao na međunarodne procese u slučajevima ubistva novinara prije nego da to rade lokalni pravosudni sistemi.

• Kad govorite o slobodi govora, je li to mit i ideološki konstrukt ili istina? U prošlosti, prije kolapsa komunizma, postojalo je ideološki dirigirano novinarstvo, a danas je tu ekonomski pritisak na novinarstvo. Svi veliki mediji danas su korporacije. Kako da nađemo istinu i predstavimo je ako nije u saglasju s interesima kapitala?

To je veliko pitanje jer sada postoje dva koncepta. Sloboda govora u ovom stadiju u nekim zemljama ne samo da ne postoji nego ponekad nemamo čak ni slobodu šutnje. Kao, npr., u Saudijskoj Arabiji, gdje su ljudi zatvarani jer su šutjeli, jer je režim želio da oni pišu pozitivno o režimu, tvitaju u njegovu korist i, kada su to odbili, bili su proganjani i zatvarani. To sada nazivamo potrebom za slobodom šutnje. Drugi koncept je onaj koji se tiče internacionalnog vlasništva medija. Po mom mišljenju, korporacije su danas sile jednako moćne kao i države i u njihovom je interesu da kontroliraju medije. Na kraju se sve svodi na lični integritet novinara. Čak i oni koji rade za velike medijske korporacije imaju snagu da utječu na granice svog novinarskog rada. To sam vidio i u slučaju Jamala Khashoggija jer mnoge korporacije nisu blagonaklono gledale na kritikovanje Saudijske Arabije, ali novinari su to ipak činili. Ne smijemo potcjenjivati vlastitu snagu da uvijek težimo profesionalizmu, a ne da se uvijek podvrgavamo zahtjevima vlasnika ili vlada.

• Koliko internet, društvene mreže i digitalno vrijeme utječu na novinarstvo, sve to objavljivanje vijesti na društvenim mrežama? Šta se dogodilo s pronalaženjem i praćenjem priča?

Pozitivne strane pojave društvenih mreža jesu demokratizacija znanja i dopiranje do ljudi koji su izgubili moć. Individua je danas mnogo moćnija nego prije deset godina jer ima osjećaj da može iznijeti mišljenje putem društvenih mreža. Negativne strane su sjena, plitkost te decentralizirano i vankontekstualno predstavljanje informacija, što vodi do lažnih vijesti i površnog izvještavanja. U nekoliko sljedećih godina doživjet ćemo povratak dobrom starom novinarstvu, dubinskom, istraživačkom novinarstvu, istinskom dokumentarizmu i ozbiljnom izvještavanju, koje ide daleko od površine. Svijetu je to potrebno. Vidite, ako sam ja finansijer ili političar ili čak samo obrazovana osoba, u potrebi sam za autentičnom viješću i tragat ću za tim. Neću željeti lažnu vijest jer će me to dovesti u situaciju da donesem pogrešnu odluku. Dobra vijest neophodna je kao hrana ili zrak i zato se moramo vratiti izvorima. I dalje ćemo imati lažne vijesti, ali će ljudi polako početi shvatati da je važno imati autentično tradicionalno novinarstvo s izvorima i dokumentima.

• Kad govorite o solidarnosti, šta je s obrazovanjem novinara i radničkim pravima? To je danas potcijenjena i potplaćena profesija, a da ne govorim da su novinari nekad bili ozbiljni intelektualci koji su, recimo, pisali knjige.

Imat ćemo različite načine predstavljanja vijesti u budućnosti, plitko novinarstvo, propagandu, možda čak i popularno novinarstvo koje prati modu i životni stil poznatih osoba, ali imat ćemo i ozbiljno političko novinarstvo koje se dubinski bavi politikom. Svaka kategorija imat će svoj trend. Novinarstvo koje smo poznavali prije pola stoljeća, kad je bilo nekoliko važnih i utjecajnih medija, neće se nastaviti u tom smislu. Imat ćemo mnoge načine predstavljanja tako da će ozbiljno novinarstvo nastaviti živjeti. U tom smislu ozbiljni novinari moraju imati veće znanje nego “obični” novinari, što znači deskovi će biti sličniji think tankovima, ali u drugim načinima predstavljanja vijesti može se nastaviti generiranje i izbacivanje velikog broja njih, ali to neće moći utjecati na političko mišljenje ljudi. To su ozbiljne stvari, u političkom i ekonomskom smislu, koje se neće smjeti prepustiti ad hoc novinarstvu nego će se ponovo morati raditi specijalizirano novinarstvo i ja predviđam povratak specijaliziranog novinarstva i u političkom i u ekonomskom izvještavanju.

• Washington Post imao je moć natjerati Nixona na ostavku, a izvještavanje Gutmana i Vulliamyja za posljedicu je imalo imalo zatvaranje koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni. Danas postoje društvene mreže, milioni objavljenih vijesti i sedam godina dug rat u Siriji – očito da mediji i izvještavanje nemaju onu nekadašnju moć?

Ovo je stanje u kojem novinarstvo nije kakvo je nekad bilo, prije 30 godina. No, javno mišljenje se promijenilo, a fenomen društvenih medija veoma je jak. Historijski gledano, nije to stara pojava jer postoji tek desetak godina u ovom komunikacijskom obliku. To još nije regulirano u našoj psihologiji, a nije čak ni regulirano do kraja u stvarnosti. Mislim da će to u skorijoj budućnosti postati jasnije i biti prepoznato kao moćno oružje koje utječe na sve. I da će prestati biti tako plitke naravi i površno. Vjerujem da će budućnost medija biti svijetla, a dubinskog novinarstva posebno i u tom svjetlu ne marim što će biti lažnih vijesti. Toga je bilo i u zlatnim godinama novinarstva kroz tabloide i tračeve, samo što je danas sve to mnogo sofisticiranije.

• Šta mislite o WikiLeaksu, u suštini veoma novinarskoj platformi?

Ne smeta da govorimo kroz rešetke. Ako mislimo da se nešto događa pogrešno, negdje, i imamo dokaz o tome, moramo to objaviti, predočiti to javnosti. Informisati javnost o tome šta vlade rade ozbiljna je obaveza novinarstva i ko god to radi mora ga se poštovati. Ne vjerujem da vlade moraju imati posljednji autoritet u organiziranju naših života, i to po svojim željama. One moraju biti sluge javnosti prije nego zaštitnici istine. Ako WikiLeaks otkriva informacije koje zanimaju javnost, moramo mu biti zahvalni.

• Kad govorite o nezgrapnosti vlada, kako objašnjavate Trumpov otvoreni rat s medijima?

Tačno, Donald Trump tretira medije kao neprijatelje ljudi, ali on je sam fenomen koji je proizašao iz velike nesigurnosti svijeta i sada svijet propituje njegovu politiku. Trendovi budućnosti kreću se više prema integraciji, komunikaciji i jednakosti, zbog porasta društvenih medija i globalnih komunikacija. No, to nam se sve vraća kao bumerang. Mnogo ljudi iz starijih generacija na budućnost gleda kao na prijetnju. Mnogi koji su glasali za Brexit pripadaju starijim generacijama. U SAD-u mnogi koji su željeli Trumpa za predsjednika jesu oni koji su uplašeni internacionalizacijom i susretom s drugima i žele da se vrate dobra stara vremena, a fabrike i imovina u državu. U istočnoj Evropi uspon nacionalizma došao je iz straha, ne iz nade. Svijet je trenutno između straha i nade. Nadu predstavljaju mladi, a strah stari ljudi koji gube privilegije. Taj trend neće još dugo trajati i za nekoliko godina društvo će biti mnogo zdravije.

Izvor: Al Jazeera