Wienfried i Hans, zaboravljeni prijatelji Bosne

Nakon što su naše živote zatrpavale, i još uvijek to čine, teške godine poslijeratnog tranzicijskog mazohizma u Bosni i Hercegovini, iz sjećanja je skoro potpuno iscurilo vrijeme bošnjačkog ratnog izgnanstva po evropskim državama i skoro potpuno zaboravljeni ljudi koji su izbjeglicama utopljenim u bezvremenu tragediju koja se sručila na cijeli narod vraćali nadu. Ovo je priča o dvojici Nijemaca u Sjevernoj Vestfaliji, u gradu Hammu, u kojem je i prije posljednjeg rata živjelo oko 1.500 Bošnjaka “starosjedilaca”, a ratne godine su ga predodredile da postane humanitarni kolos.

Jedan se zvao Wienfried Stallmeister i bio je njemački oficir u penziji, umro je 2012. godine, a drugi je Hans HeinIein, tadašnji gradonačelnik Hamma, danas 88-godišnji penzioner. Iz ovog grada su išli bezbrojni konvoji pomoći u Bosnu i Hercegovinu, posebno u srednju Bosnu i Travnik, gdje su Krajišnici, sa svojim Sedmim korpusom Armije Bosne i Hercegovine, krčili put ka povratku kući, te u obručima okovani “bihaćki džep”.

Ogromna emocionalna energija Bošnjaka tog vremena da se pomogne napaćenim ljudima tamo gdje je “ognjište njihovih predaka” imala je nepodijeljenu podršku gradske uprave Hamma, na čelu s Heinleinom. On je, razumljivo, bio jedan od mnogih “buergermajstera” grada koji bira svoja gadska vijeća od 1263. godine, imao je težak život u mladosti. Preko zanatlije stolara, večernje učiteljske škole i političkog rada u Kršćansko-demokratskoj uniji, biran je u Parlament Vestfalije i, naposlijetku, na mjesto gradonačelnika. Uz sve to, uvijek nasmijani i blagi Hajnlajn bio je dobar čovjek, koji je svoju dobrotu poklonio ljudima u nevolji.

‘Tvrdi’ Bošnjak germanskog pedigrea

Stallmeister je bio dobar HeinIeinov drug. Prvi – tada “obični” oficir pred penzijom, drugi – tada prvi čovjek grada, mogli su jedan drugog nazvati “u pola noći” za bilo koju uslugu. Njihovo prijateljstvo i međusobno povjerenje bilo je potvrđeno i cementirano u ranjim godinama.

Od malih ljudskih veza, koje često oblikuje slučajnost, nastaju velike stvari. Stallmeister je zavolio Bosnu i Bošnjake preko druženja s Banjalučaninom Murisom Mujkanovićem, centarforom lokalne Arminije, omiljenog “Štalijevog” kluba. U to vrijeme rat je raširio svoja bolesna krila, a Muris i momci iz Arminije, zajedno sa “Štalijem”, svakog vikenda prikupljali su novac, odjeću, obuću, lijekove… Da se razumijemo, nogometaši Arminije bili su bolji na humanitarnom nego na nogometnom polju, a iznad njih je lebdio duh oficira Stallmeistera, gromkog baritona, koji je u međuvremenu postao “tvrdi” Bošnjak germanskog pedigrea. U njegovoj dnevnoj sobi centralno mjesto zauzimalo je jastuče s ljiljanima, a videoteka je bila puna VHS kaseta iz Bosne.

Kada je dolazila nova klasa vojnika, odrješiti Stallmeister bi izišao pred njih i zapovjednički izdeklamirao: “U Bosni je rat, ljudi umiru od granata i od gladi. Sutra svaki od vas treba donijeti po karton ispeglane i čiste odjeće, koju više ne koristite, i karton obuće. Ko ne donese, imat će cijelu godinu posla sa mnom!” Nakon ove “ucjene”, sutradan je kasarna bila puna robe i “Štali” bi nazvao Murisa da je preveze u Merhamet. Zahvaljujući njemu, Bošnjaci Hamma  dobili su od Technische Hilfswerk magacin kapaciteta 100 tona. Na taj  način ovaj grad je postao najznačajniji humanitarni punkt u Njemačkoj, gdje se roba mogla uskladištiti prije nego krene prema jugu.

Odgovor je uvijek bio ‘da’ i ‘može’

Dešavalo se da oko magacina često ostanu razbacane drvene palete, što se uklapalo u opis bosanskog života. “Štaliju” je to “bolo oči”, znao bi sam otići i posložiti palete, da ljudi iz Technische Hilsferka ne bi dijelili packe “njegovim” Bošnjacima. Ali bi onda došao među svoje “bosančerose”, da im održi lekciju. “Štali” je, razumljivo, bjesnio kad naš čovjek dobije ključ kojim se otključava kompleks bivših engleskih kasarni (a tu je bio smješten bošnjački humanitarni punkt), vrijednost sistema ključeva je nekoliko hiljada maraka, pa ga “zaboravi” vratiti u dogovoreno vrijeme.

Trebalo bi četvrt stoljeća kasnije biti statistički monstrum pa zabilježiti ogromni niz humanitarnih akcija za koje se zauzimao “Štali” i njegova “službena” sjenka, gradonačelnik Heinlein. Jednom prilikom Stallmeister je, u proljeće 1995. godine, s bošnjačkim učiteljem Ahmedom Kosićem iz Bihaća s kamionom natovarenim sa 20 tona prvoklasnih namirnica, krenuo za Bihać. U Bihać nisu mogli, robu su ostavili u magacinu Okruga Bihać u Zagrebu. Ovu su akciju lično vodili “Štali” i njegov kamerad Heinlein. Ovako je tada humanitarnu akciju “Svjetlo za Bihać” ocijenio Stallmeister, taj zanesenjak, prorok i vođa, koji je tih godina Bošnjacima uvijek odgovarao sa “da” i “može”:

“Nisam zadovoljan. Od 63 škole, samo njih 13 se uključilo, sa 25 vrtića, jednom školom iz Bekuma, plus ‘Junge Union’ (Unija mladih), ‘Jugend Rote Kreuz’ (Omladina Crvenog križa) Kreisverband Hamma (Okružnog saveza Hama). Prikupljeno je 14 tona namirnica, a firma Brockelman poklonila je šest tona margarina. Išao sam za Bihać da se lično uvjerim kako žvi bošnjački narod tamo i donesem povratne informacije njemačkom narodu. Važno nam je i stalo da znamo da li je humanitarna roba stigla na odredište.”

Neponovljiva nogometna utakmica

Pričaju ljudi da je “Štali” sve radio precizno, brzo i u trku. Jurio je tih godina, osvitao i omrknjivao uz Bošnjake Hamma. Naši su ljudi skapavali od “Štalijevog” tempa, ali kako  da se požale kada  čovjek radi za njih kao najuzorniji “Bošnjo sa dna kace”. I stalno šapuće kako su se prerano umorili, jer ih “Bosna treba, a i oni trebaju Bosnu”. Bošnjaci ovog grada shvatili su kakav je čovjek, s kim imaju posla, a nevjerovatni “Štali” odavno ih je razumio, nije gubio živce, prisebnost, nije odustajao kao što naši odustanu nakon male čarke. Jednoga dana s gradonačelnikom Heinleinom organizirao je i političku tribinu “Quo vadis Bosnien” (Kuda ideš, Bosno) i doveo Stefana Schwarza i Christiana Schwarz-Schillinga, okupio sve važne ljude ovog grada, organizirao izložbu fotografija, umjetničkih slika i aukciju…

Finale humanitarnog rada dvojice prekskromnih Nijemaca bila je organizacija i domaćinstvo revijalne nogometne utakmice između reprezentacije Bosne i Hercegovine i nogometne selekcije Hamma, na Jahnstadionu, kapaciteta 20.000 gledalaca. Stadion, tehničko osoblje, redari, sudije, policija, smještaj igrača.. .ako je iko i sumnjao, sve je obezbijeđeno zahvaljujući tom čarobnom “Štaliju”, koji televizijski program u svom dnevnom boravku prati naslonjen na jastuče s bosanskim ljiljanima. Uz osmijeh i klimoglav gradonačelnika.

Trominutni video Fausta Ciottija, sačuvan u internet prašumi, prikazuje trenutak kad gradonačelnik Heinlein, uz “herclih vilkomen” (dobro došli) na Jahnstadionu pruža ruku Harisu Škori, Mirsadu Baljiću, Emiru Tufeku, Semiru Tuceu, Seadu Kajtazu, Ivici Joziću, Seadu i Mirzi Kapetanoviću, Slobodanu Janjušu, Salemu Halilhodžiću, Fahrudinu Prljači, Enveru Mariću… Potom iznosi nogometnu loptu, njegov poklon, a legendarni golman Enver Marić izvodi simbolično početni udarac i s gradonačelnikom se preseljava na tribine. Na videu se još vidi i čuje kad Haris Škoro pozdravlja i grli Marića u odijelu i kaže mu: “Šta je, ba, Mara? Mog'o bi ti jedno poluvrijeme…”

U Bihaću proslavio 80. rođendan

To i sve ostalo gore napisano povjereno je sjećanju na ono što vrijedi i što teče kroz nas kao vječiti putnik – vrijeme. Jedino tako, kako drugačije, postoji priča o “Štaliju” i “Hajniju”  iz Hamma, pokojnom njemačkom oficiru u penziji i bivšem gradonačelniku, ljudima iza čijih imena treba stajati hiljade uzvičnika.

Prošle godine Grad Bihać dodijelio je posebno priznanje Hansu Heinleinu za veliki doprinos u humanitarnom radu i očuvanju dugogodišnjeg prijateljstva i saradnje Bihaća i njemačkog grada Hamma te promociji Bihaća u Njemačkoj. Priznanje je lično uručeno Heinleinu ove godine, baš na njegov 88. rođendan, koji je proslavio u dvorcu Oberwerries. “Bilo je to lijepo i časno vrijeme tokom 1993-96. godine, kada je gospodin Heinlein mnogo učinio u svom humanitarnom radu za Bosnu i Hercegovinu. To se ne smije nikada zaboraviti”, poručio je, uz čestitke, Ferid Karabegović, dugogodišnji stanovnik Hamma.

Heinlein je posjetio Bihać u vrijeme kad je načelnik bio Albin Muslić. Veliki njemački humanist pokrenuo je u gradu na Uni projekat škole nogometa u Prekounju te reaktivirao saradnju u oblastima kulture, vatrogastva i razmjene studenata. Kada  je u maju 2010. godine posjetio Bosnu i Hercegovinu, bivši gradonačelnik Hamma je u Bihaću proslavio 80. rođendan družeći se s mladim nogometašima ovog grada.

Izvor: Al Jazeera