Xiaolu Guo: Kina je spoj komunizma i kapitalizma

Xiaolu Guo je kinesko-britanska književnica i filmska rediteljica (Al Jazeera)

Xiaolu Guo rođena je 1973. godine u ribarskom naselju u južnoj Kini. Studirala je na Filmskoj akademiji u Pekingu, radila kao scenaristica i učiteljica filmske umjetnosti, a na kineskom je napisala osam knjiga.

Xiaolu se 2002. godine seli u London gdje na engleskom jeziku počinje pisati dnevnik koji je postao okosnica romana Sažeti kinesko-engleski rječnik za ljubavnike. Roman je u Engleskoj i SAD-u objavljen 2007. godine, dobio je odlične kritike i iste godine ušao u uži izbor za Orange Prize (nagrada koja se dodjeljuje najboljem romanu na engleskom jeziku isključivo spisateljicama).

Roman Village of Stone, objavljen u Kini 2004. godine, štampan je i u engleskom prijevodu. Xiaolu je režirala i nagrađivane filmove The Concrete Revolution  i How is Your Fish Today?“.

Njen odnos prema Kini je, kako sama to kaže, veoma komplikovan i složen, jer iako živi već petnaest godina u Evropi, osjeća da još nije savladala sve kulturološke prepreke.

Za razumijevanje Kine potrebno je uložiti mnogo više intelektualnog truda nego to Evropljani rade danas, a velikom nesrećom, u kulturnom približavanju dva svijeta, smatra nedostatak fundamentalnog interesa zapadnjaka da upoznaju, osjete i na koncu razumiju šta je Kina u svim svojim mnogostrukostima.

Viđenje Kine zapadnjaci su prilagodili svojoj kulturnoj perspektivi a doživljaj „Kineza“ ograničen je na historijsko upoznavanje ljudi koji dolaze iz oblasti Hong Konga i Singapura, kaže Xiaolu, koja se sarajevskoj književnoj sceni predstavila kao jedna od gošći književnog festivala Bookstan.

  • Kina postaje ekonomska supersila – to je svima jasno, ali zemlja i dalje živi u nedemokratskim uslovima. Šta se nalazi iza te maske ekonomskog uspjeha i kako obični ljudi žive svoje svakodnevne živote kada znamo da zemlju i dalje vodi Komunistička partija jednim veoma strogim i totalitarnim manirom?

Ja u tom viđenju Kine vidim jedan kliše. Često vidim da ljudi mnogo govore o Kini, ali ne razumiju Kinu suštinski, posebice kada govore o Kini kao zemlji koja postaje ekonomska sila broj jedan u svijetu. Ti isti ljudi nisu nikada otišli u kino da vide neki kineski film, ili da su pokazali istinsku zainteresiranost da uče kineski jezik i svo njihovo zanimanje svelo se na posmatranje kineskog privrednog uspjeha. Isti ti ljudi jedva da su ikada posvetili Kini neku ozbiljniju pažnju. Da saznavaju o Kini gledajući reklame, ili čitajući neke sladunjave ljubavne priče koje su potpuni trash i koje su pisali drugorazredni evropski autori. Osjećam se izolovanom kao kineska umjetnica koja piše knjige i snima filmove. U Evropi je to još uvijek na jedan stanovit način “fancy”, jer je Evropa čudno mjesto, zanimljivo, jer ja sam Evropljanka, a sada sam i britanska državljanka, jer posljednjih petnaest godina živim u Londonu i Parizu. Ali, Evropa me ne smatra Evropljankom iako imam pasoš jedne evropske zemlje.

Da živim u Americi kao Kineskinja petnaest godina već bi bila Amerikanka, ali to je u Evropi nemoguće, posebice ako ste Kineskinja. Za mene je Evropa još uvijek veoma kulturno raznolika, ali istovremeno i veoma zatvorena. Borila sam se da ljudi razumiju moj rad, ali nisam se žalila jer sam se osjećala sretnom pošto sam uspjela napisati sve moje romane i snimiti svoje filmove bez velikog žrtvovanja i pravljenja kompromisa koje su, znam to dobro, drugi morali praviti. U zapadnoj Evropi je moj rad dobro primljen – u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj.

Ja svoj rad predstavljam kao djelo jedne Euroazijke, jer ja sam Evropljanka i Azijatkinja istovremeno. U jednoj sam svojoj knjizi pisala upravo o tome kako je odrastati u Kini kojom vlada komunistička partija. Moji su roditelji bili tvrdokorni komunisti tako da sam imala veoma strogo komunističko obrazovanje. Ali, kada sam došla u London dobila sam jedno veoma liberalno i kapitalističko obrazovanje. Tema knjige je upravo to dvostruko iskustvo i nadam se da ću jednog dana postati potpuni insajder ostajući istovremeno i autsajder. Želja mi je da govorim o svojoj kulturi iako sam duboko svjesna da ne mogu pričati o Kini tako lako, u tri rečenice, jer je to veoma komplikovana kultura.

  • Kako se ta kompleksna kineska kultura doživljava na Zapadu i da li je način na koji se predstavljaju Kinezi, kineski život i kineska kulturna tradicija stereotipan? S jedne strane vidi se samo taj ekonomski napredak, a s druge strane, imamo tu nevjerovatnu pojavu da filmovi i knjige Kineze pokazuju kao ljude zarobljene u tradiciji?

Svaka kultura u zapadnom sagledavanju svijeta bila je oduvijek stereotipno prikazivana, što uopšte nije neuobičajeno.  Kada ljudi na Zapadu govore o kineskoj, vijetnamskoj ili japanskoj kulturi, govore isključivo iz svoje kulturološke perspektive. Mislim da se u prošlosti kineska kultura, manje više, predstavljala isključivo kroz prizmu kantonske kulture. Kantonska kultura je izum kolonijalnog doba i nastala je kada su Britanci zagospodarili Singapurom i Hong Kongom i baš su iz te oblasti ljudi počeli da se sele prema zapadu. To je mala grupa ljudi kada ih usporedite sa masom koja živi na ostatku kineskog kopna. U prošlosti su sva razumijevanja kineske kulture dolazila iz posmatranja kantonske kulture, a Kina je ogromna i ima bezbroj dijalekata u jeziku i različite kulinarske i sve druge tradicije. Ja dolazim iz istočne Kine, iz provincije u kojoj imaju dva dijalekta, a mandarinski, koji je zvanični jezik zemlje, počela sam govoriti tek u dvadesetoj godini kada sam otišla studirati filmsku umjetnost u Pekingu. To je veoma mješovita i kompleksna kultura, a Komunistička partija i njena kultura nisu imale velikog utjecaja na kantonsku kulturu. Ono što sada primjećujem jeste da se kineska kultura, koja nije kantonska, sada probija na Zapad i postaje vidljiva u tom svijetu. Mislim da će još dugo trebati ljudima da razumiju šta je kineska kultura.

  • Vidimo taj ekonomski progres o kojem svi govore, ali kakva se istinska drama odvija u životima ljudi koji su, po naredbi, pomjereni iz svojih tradicionalnih mjesta življenja, jer Kina je od zaostale, pretežno agrarne zemlje, za manje od dvije decenije, postala napredna i razvijena industrijska zemlja?

Ja sam pisala zadnji roman, koji nije preveden u Bosni, I am China i pokušala sam pisati o političkom Kinezu i apolitičnom Kinezu. Taj konflikt između te dvije strane je jako izražen. U Kini se odvijaju velike političke debate i pokrenute su mnoge unutrašnje ideološke borbe u kojima se dovodi u pitanje komunistički politički sistem. Ali, pored takvih mnogo je običnih nepolitičnih ljudi koji su većina i koji žive sa tugom i srećom i kojima je osjećaj svakodnevnice intenziviran, baš kao što se živi u drugim mnogoljudnim zemljama kakve su Brazil ili Indija. Postoji oficijelna verzija stvarnosti i ogromno civilno društvo koje gaji jednu neoficijelnu kulturu. Iako živim u Velikoj Britaniji, još mogu osjetiti tu ogromnu energiju koja Kina posjeduje, bilo da pripadate prošlosti ili savremenoj Kini.

Mi živimo kao ljudi u Sarajevu sa komplikovanom ideološkom prošlošću i sa modernizovanim savremenim umom, ali morate znati da su čak i obični Kinezi veoma ambiciozni ljudi i mnogo su ambiciozniji nego neki ljudi u Evropi, recimo oni koji žive u današnjoj Grčkoj, jer u zadnjih pedeset godina ljudi su trenirani da budu ambiciozni. I to je drugačije od stare Evrope.

  • Nerazumljiva za nas zapadnjake je ta kineska veličina koja se ogleda na svakom koraku, ta nepregledna bujnost pojavnosti. Recimo, ljudi danas u Kini žive u megapolisima koji broje i do tridesetak miliona stanovnika, pa želim znati kako običan čovjek, pojedinac, kreira sopstveni identitet u takvom okruženju?

Kina danas čini jednu četvrtinu svjetske populacije. Imamo jednu vladu koja je moćna sila i koja sve drži u redu pa je odgovor na pitanje i objašnjenje misterija veoma jednostavan. Partija se brine o svemu. Zamislite da Sarajevo ima populaciju Kine – onda biste promijenili planetu.

  • Postoji li danas u Kini sukob između komunističke ideologije i želje za slobodom i mislite li da će taj sukob u nekoj bliskoj budućnosti promijeniti unutrašnji izgled Kine?

Nema rezultata. Moj odgovor je da je sukob kontradikcija, baš kao što je cijela Kina zapravo jedna velika kontradikcija, najveća kontradikcija u cijelom svemiru. Kina je zemlja u kojoj su spojeni komunizam i kapitalizam. To je spoj tradicionalne azijske kulture i najmodernije savremene kulture. To je zemlja sa najjačom državnom vlašću i zemlja najmoćnijih individua i sve ove unutrašnje kontradikcije čine Kinu posebnom. Na Zapadu uvijek kažu: “Kada ćete prevazići sve te kontradikcije?”. A naš je odgovor “nikada”, jer mi živimo sa kontradikcijama svaki dan. Nema jednostavnog načina za Kinu. Najfantastičniji život je onaj sa kontradikcijama i ja sam naučila tako da živim.

  • Šta znači biti Kineskinja i intelektualka u zemlji koju mnogi vide kao izrazito patrijarhalnu i sa kulturom kojom još dominiraju muškarci?

Ne mogu na to odgovorili generalno. Ženska prava u zemlji su još na veoma niskoj razini, ali u velikim gradovima obrazovane žene su uobičajena stvar i mnoge od njih su politički veoma moćne i moćnije su od feministkinja sa Zapada. To je kompleksna tema. Moj odgovor bi bio, kada bih bila baš prkosno radikalna, otiđite i živite u Kinu, a nemojte odlaziti na odmor u neku zemlju Zapada. Samo tako ćete razumjeti šta se tamo zbiva. Ljudi su lijeni da razumiju jednu ovako veliku kulturu, radije odu da se provedu u Pariz. Da biste stekli pravu sliku o Kini, morali biste je posjetiti i živjeti jedno vrijeme u njoj. Da svoje znanje upotpunite informacijama o samim fundamentima te kulture.

  • Da li je za vas bilo šokantno početi živjeti u Londonu i da li ste osjetili „kulturne nesuglasice“ u ophođenju sa Evropljanima?

Ne, nije bilo šokantno. Mi smo bili učeni o Zapadu. Za vas zapadnjake je šokantnije kada dođete u Kinu jer niste ništa učili o Kini ili Japanu, ili Koreji. Za zapadnjake je to šokantno. Ja nisam bila šokirana promjenom. Zapadna kultura je promovirana u cijelom svijetu, u Africi, u arapskom svijetu, u Aziji, a mi koji smo daleko na Istoku, mi nismo toliko drugačiji od zapadnjaka. Još je potreban veliki trud i rad  da bi se premostile kulturne razlike i to je komplikovan proces. To je političko pitanje i može biti opasno, jer ako ste lijeni u mišljenju i želite suditi o drugim kulturama – to može biti opasno.

  • Pišete knjige na kineskom i na engleskom jeziku pa me interesira da li je vaša svijest podijeljena između ta dva jezika, ili je ona na neki način dvostruka po prirodi, ili po izboru?

To je veoma kompleksno pitanje. Kada sam živjela u Kini napisala sam i objavila osam knjiga na kineskom jeziku. Kada sam napustila Kinu, nisam više mogla objavljivati knjige u Kini zbog političkih problema, pa sam počela pisati na engleskom. Naravno to nije jednostavno lingvističko prevođenje nego je to prije kulturalno prevođenje, ali to je i narativno prevođenje, način kako strukturirate priču. To je veliki i nevidljivi trud – čitanje, isprobavanje i pisanje na jedan potpuno novi način i neprekidno traženje kulturalnih razlika. Ne mogu vam odgovoriti na jednostavan način. Bile su mi potrebne godine i godine truda da se razumije Zapad i angloamerička kultura i da se ostane razumljiv mojoj kulturi pa zato sa svakom novom knjigom radim mnoga istraživanja i mnogo priprema.

  • Politika jednog djeteta je nešto što mi na Zapadu baš i ne razumijemo. Kako se Kinezi nose sa činjenicom da država donosi pravila koja se na jedan tako brutalan način miješaju u intimni život ljudi?

Da živite u Kini, sve bi vam to bilo veoma jasno, ta želja da zemlja nema toliko mnogo stanovnika, ali sada Kina kaže da možete imati više od jednog djeteta i to će proizvesti ekološku katastrofu. Pa zamislite da se to dozvoli za kratko vrijeme – ne bi bilo nikoga drugoga i Sarajevo bi, uzmimo za primjer, bilo preplavljeno kineskim imigrantima. Otiđite živjeti u Indiju i Kinu i osjetit ćete pritisak prenapučenosti i katastrofu ljudske potrošivosti. To je veliki ekološki stres za planetu. Za tradicionalne kršćanske zemlje to je nerazumljiva politika, ali ja im postavim pitanje – želite li vi da zadržite svoju zemlju. Za zapadnjake je veoma brutalno za shvatiti politiku jednog djeteta, ali s druge strane Kina je pomogla u smanjivanju ekološke katastrofe sprovoditi tu politiku. Pogledajte Indiju i probleme s kojima se suočava zbog prenapučenosti.

  • Ideologija komunističke partije kaže da nema Boga i Kina je direktivom uspostavljena kao ateistička zemlja. Kako to da jedna partija odlučuje o toliko stvari u ime drugih ljudi? Šta je sa ljudskim pravom na sopstveni izbor?

Za zapadnjake je to očigledno pogrešno. Ali šta je sa carskim sistemom koji se na ovaj ili onaj način proteže hiljadama godina? Kina je oduvijek živjela u autokraciji. Uvijek je seljak živio u autokraciji, gdje je pripadao caru, a car je bio država i bio je božanstvo. U evropskoj kulturi bilo je isto. I vama su vladali Rimljani pa kršćanski carevi. Ljudi zaboravljaju tu strašnu tradiciju, ali ona je bila i u vašoj kulturi do prije pedeset godina i nedavno je zamijenjena modernim političkim partijama. Tu dugu i veliku autokratsku tradiciju u Kini je zamijenila Komunistička partija. Kina je imala cara. U istočnim kulturama više je autokratske kulture nego u zapadnim kulturama, pa je zbog toga možda podložnija autokratskom vladanju nego je to zapadnjački orijentirano individualističko društvo.

  • Vjerujete li da je demokratija moguća u Kini?

Naravno da vjerujem da je demokratija moguća u Kini, ali naivno je očekivati da se demokratija u Kini sada može sprovesti osim uništenjem zemlje i to uvođenje demokratije sada za Kinu bi značilo da proživi neko svoje “Arapsko proljeće”. Šta imamo na Bliskom istoku, u Africi, ili u tim tzv. oslobođenim državama. Mislim da sebi ne možemo priuštiti da budemo naivni o uvođenju demokratije uništavanjem velikog sistema izgrađenog na patnji i velikim ostvarenjima. Govorim, ne možemo sebi priuštiti naivnost.  Za sve treba vremena.

Izvor: Agencije