Zaboravljena politička pozadina

Zoran Đinđić je po mnogo čemu zagonetka, nerazjašnjena tajna, koju kao da bi svi da pohrane na skrovito mjesto, piše autor (Arhiva)

Piše: Ratko Femić

U avgustu 2003. podignuta je optužnica protiv 44 osobe za učešće u ubistvu premijera Zorana Đinđića. Presude izvršiocima i organizatorima su donete i potvrđene, ali uprkos čestim najavama ni posle jedanaest godina i promene nekoliko političkih garnitura, politička pozadina ubistva srpskog premijera još nije rasvetljena.

Rezultat je zasad izostao, a izgleda da ga neće ni biti, jer je politička trgovina uvek korak ispred pravosuđa. Ustvari, pitanje je da li se uopšte nešto radi na tom planu.

Početkom godine četiri poslanika najvećih partija u Evropskom parlamentu poslali su Direktoratu za proširenje Evropske unije pismo kojim traže da otkrivanje političke pozadine ubistva Đinđića bude uvršteno u pregovaračko poglavlje 23 (Pravosuđe i osnovna prava).

Ne može se izgraditi vladavina prava i stabilne institucije bez rešavanja ovakvih slučajeva.

Ministar pravde Nikola Selaković je izjavio da se mora staviti tačka na to pitanje. Zatim je na mesto šefa kabineta postavio čoveka koji je na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića na svoj fejsbuk profil postavio fotografiju snajperske puške kojom je ubijen premijer.

Atentat na premijera – politički čin

Ubistvo premijera je politički čin, jer za cilj ima eliminaciju političara i njegovog programa, vizije razvoja i političkog puta zemlje. U Srbiji traje konstantna rasprava i borba u kom će se smeru krenuti, ka istoku ili zapadu, sa Rusima ili EU-om i NATO-om… Kakva je tek ta borba bila u postpetooktobarsko vreme. Lako je u tim uslovima bilo manipulisati Jedinicom za specijalne operacije čiji su se komandanti navodno plašili Haga. U tom turbulentnom vremenu moćan “zemunski klan”, odgovoran za desetine egzekucija se, takođe, osetio ugroženim. Obruč oko njih se stezao, istraga počela, pronađen krunski svedok, optužnica pripremana. Ali, da li je to dovoljno da neki mafijaški bos u saradnji sa ljudima iz bezbednosnih struktura odluči da krene na državu i ubije premijera, bez ičijeg miga, političke podrške?

Tajming Šešeljevog dobrovoljnog odlaska u Hag, dve nedelje pre Đinđićevog ubistva, mnoge je navodio na sumnju da je lider SRS-a barem znao šta se sprema.

Oni koji su učestvovali u izvršenju i logistici atentata osuđeni su na najstrože višegodišnje kazne i pitanje je da li je neko od njih spreman da iznese svoja saznanja u vezi sa političkom podrškom. Verovatno iz te perspektive ne vide interes da svedoče.

Mnogi smatraju da se do odgovora na pitanje o političkoj pozadini ubistva Đinđića moglo doći u noći kada se Milorad Ulemek Legija (osuđen na 40 godina zbog organizovanja atentata) predao. Međutim, Ulemek je umesto u zatvor, odveden na brifing u kabinet tadašnjeg ministra policije. To se desilo 14 meseci posle atentata i mesec dana pošto je formirana nova vlada sa Vojislavom Koštunicom na čelu. Legija je rekao da ima poverenja u tu vlast koju zauzvrat nije zanimalo gde se skrivao i ko mu je bio jatak.

Legija je, iako u zatvoru, i danas čovek kome se veruje. Iz nekog razloga ima poverenja i u ovu vlast, pa je odlučio da progovori o svojim saznanjima o ubistvu novinara Slavka Ćuruvije. Na osnovu njegovog iskaza došlo je do podizanja optužnice za ubistvo vlasnika Dnevnog telegrafa. Ako je već čovek kome se može verovati, mogao bi da otvori dušu i kaže ko stoji iza ubistva premijera, s kim se dogovarao, ko je šta obećavao. Valjda bi se Tužilaštvo tome obradovalo, a ne bi trebalo ni da ima opstrukcija u vlasti. Premijer Aleksandar Vučić često citira Đinđića, čak nekim izjavama i metaforama pokušava da kopira tragično nastradalog prethodnika, prijaju mu poređenja sa pokojnim premijerom… Vremena se menjaju, pa se valjda promenio i Vučić u odnosu na fazu šešeljevanja.

Sumnjiva uloga Šešelja

Bivši Vučićev lider, predsednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj jedan je od onih koji su bili pod sumnjom da su umešani u zaveru za ubistvo Zorana Đinđića.

Na mitingu pre polaska u Hag aktuelni premijer Aleksandar Vučić je plakao, a predsednik Tomislav Nikolić izjavio: “Ako neko od vas, u idućih mesec ili dva, vidi Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom”. Đinđić je tih dana hodao uz pomoć štaka. Tajming Šešeljevog dobrovoljnog odlaska u Hag, dve nedelje pre Đinđićevog ubistva, mnoge je navodio na sumnju da je lider SRS-a barem znao šta se sprema.

Tužilaštvo u Beogradu je Šešelja teretilo da je u drugoj polovini 2002. postao pripadnik organizovane zavere “zemunskog klana” da se likvidira tadašnji srpski premijer.

Kao i u svakoj velikoj zaveri i ovde ima prstiju međunarodnog faktora.

U okviru istrage za ubistvo Đinđića, Šešelj je na saslušanju u haškom pritvoru u avgustu 2003. rekao da je “bio u toku” i znao “da se sprema veoma krvav obračun”, ali da nije znao da će da bude ubijen Zoran Đinđić.

Tada je odbacio navode Tužilaštva da je zaverenicima obećao podršku u skidanju izdajničke vlasti i u nekoliko navrata tražio da ubiju “izdajnika Đinđića”. Pred sam odlazak u Hag Šešelj im je navodno poručio: ”Ubijte Đinđića za mene”.

Pobuna crvenih beretki

Krivična prijava koju je podneo advokat Đinđićeve majke i sestre Srđa Popović bavila se političkom pozadinom ubistva i u njoj se ukazuje na Vojislava Koštunicu i njegov kabinet. Osim protiv Koštunice, prijava je podnesena i protiv nekadašnjeg načelnika Uprave vojne bezbednosti Ace Tomića, Milorada Ulemeka Legije, Zvezdana Jovanovića i još pet nekadašnjih članova Jedinice za specijalne operacije Resora državne bezbednosti – „crvenih beretki“. Koštunica se tereti da, suprotno Ustavu SR Jugoslavije, nije ugušio oružanu pobunu, a Tomić za podstrekivanje obećanjem da se vojska neće mešati.

Suđenje za pobunu je u toku, ali ni ovaj postupak se ne dotiče političke pozadine.

Koštunica je javno branio pobunu “beretki” koja se smatra uvertirom za atentat. Ova dva događaja povezuju sami akteri, jer su komandanti JSO-a Milorad Ulemek i Zvezdan Jovanović, kao i vođa “zemunskog klana” Dušan Spasojević i u pobuni Jedinice i u atentatu na premijera imali glavne uloge. Pobuna je bila priprema, testiranje sistema koji je tada pokazao sve svoje slabosti. Posle godinu i po dana krenuli su na samog premijera.

Nerasvetljavanje ovakvih slučajeva veoma je opasno, jer šalje poruku da inspiratori zločina mogu da ostanu nekažnjeni i da su mračni “lutkari”, koji iz senke povlače konce, zaštićeni.

JSO je tokom pobune imao jasne političke zahteve – smenu ministra, načelnika DB-a i njegovog zamenika, donošenje zakona o saradnji sa Haškim tribunalom. Teško da je neki ćata iz te jedinice samostalno formulisao zahteve.

Nije samo krivična prijava zastupnika Đinđićeve porodice ukazivala na ljude bliske Koštunici. U prvobitnoj optužnici za ubistvo premijera među optuženima su se našli i Aca Tomić i Rade Bulatović, u to vreme savetnik predsednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice, zadužen za bezbednost. Uvršćeni su među osumnjičene jer su u dva navrata slagali policijske inspektore tvrdnjom da se nisu sretali sa Legijom i vođom „zemunskog klana“ Dušanom Spasojevićem. Ispostavilo se da su se viđali sa njima, a Tomić je čak kriminalce iz zemunskog klana primao i u svom stanu i u Generalštabu. Iz nekog razloga tužilac je odustao od njih dvojice, a dolaskom Koštunice na vlast Bulatović postaje direktor Bezbednosno-informativne agencije.

Marko Kljajević koji je u početku vodio sudski postupak za ubistvo premijera Đinđića povukao se 2006. Tvrdio je da je na to bio prisiljen zbog pritiska Koštunicine Vlade.

Zoran Stojković, ministar pravde u Vladi Vojislava Koštunice, izjavio je da bi Specijalni sud trebalo da se rasformira, da ministar policije Dragan Jočić „istragu treba početi ispočetka”  – iako je suđenje bilo u toku – a tadašnji direktor policije Miroslav Milošević, da je optužnica za ubistvo Đinđića na staklenim nogama.

Znali, a nisu reagovali

Ne zaboravimo na one koji su znali da se nešto sprema, ali nisu reagovali. Nebojša Čović, tadašnji potpredsednik Vlade, dvadesetak dana pre Đinđićevog ubistva je, prema o svedočenju Velimira Ilića bio obavešten o Legijinom pismu o rušenju Vlade i nije reagovao na njega.

Pripadnik “zemunskog klana” Miloš Simović je tvrdio da je ubistvo premijera Srbije naručio Ćoki. Advokat Srđa Popović tvrdio je da je Ćoki – Nebojša Čović.

Kao i u svakoj velikoj zaveri i ovde ima prstiju međunarodnog faktora. Moguće čak da je zaverenička grupa imala podršku neke od stranih obaveštajnih službi, a sasvim je izvesno da su neke obaveštajne garniture znale za pripremu atentata. To je čak znao i Haški tribunal, na šta je glavna tužiteljka Karla del Ponte upozorila Đinđića.

Kako su u zaveri učestvovali državni službenici iz sektora bezbednosti, ništa nije učinjeno na predupređivanju tragedije, a Đinđić je tog dana izveden ispred nišana.

Nerasvetljavanje ovakvih slučajeva veoma je opasno, jer šalje poruku da inspiratori zločina mogu da ostanu nekažnjeni i da su mračni “lutkari”, koji iz senke povlače konce, zaštićeni. A ako se to već jednom dogodilo, zašto ne bi moglo da se ponovi. Ozbiljna država ne sme to da dozvoli.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
 

Izvor: Al Jazeera