Zagađenje okeana prijetnja čovječanstvu

Ubacivanje plastike u okeane može uzrokovati velike promjene u ekološkom sistemu (EPA)

Piše: Dahr Jamali

Količina plastike koja pluta u ogromnom pacifičkom vrtlogu smeća povećala se stostruko u posljednje četiri decenije, broj fitoplanktona opada, prekomjerni ribolov uzrokuje dramatično smanjenje riblje populacije, smanjenje saliniteta okeana intenzivira vremenske ekstreme, a sve topliji okeani ubrzavaju topljenje Antarktika.

Jedno od upozorenja na sve štetniji utjecaj čovječanstva na okeane došlo je od istaknutog morskog biologa Jeremya Jacksona sa Instituta za okeanografiju Scripps.

U članku objavljenom 2008. u časopisu američke Nacionalne akademije nauka (Proceedings of the National Academy of Sciences) Jackson je upozorio da ćemo bez temeljnih i brzih promjena u ljudskom ponašanju uzrokovati “masovno izumiranje u okeanima sa nepoznatim ekološkim i evolucijskim posljedicama”.

‘Svaka suza…’

Ova izjava zvuči ekstremno, dok ne uzmemo u obzir ono što je novinarka na polju nauke Alanna Mitchell napisala o okeanima: “Svaka suza koju pustite… završi natrag u okeanskom sistemu. Svaka treća molekula ugljen-dioksida koju izdahnete apsorbira se u okean. Svaki drugi dah koji uzmete dolazi iz kisika koji su proizveli planktoni. “

Morski biolozi, okeanografi, kao i drugi koji se bave proučavanjem mora govorili su za Al Jazeeru o sve većem utjecaju ljudi na okeane, a iz onoga što kažu, sada je vrijeme da ih se posluša.

Studija pokazuje kako povećanje zagađenja, u ovom slučaju ogromna količina plastike, može imati strašne posljedice po životinje u cijeloj morskoj hranidbenoj mreži.

Najočigledniji utjecaj koji ljudi imaju na svjetske okeane je zagađenje. Naučnici su nedavno istražili sjevernopacifički subtropski vrtlog, poznat kao “Velika pacifička hrpa smeća” i otkrili “alarmantnu količinu” otpada, od kojeg se većina sastoji od pojedinačnih komada vrlo male veličine. Prema njihovoj studiji objavljenoj 8. maja, pacifička nakupina plastičnog otpada koja pluta negdje između Kalifornije i Havaja površinom je skoro dvostruko veća od Teksasa i ima velike utjecaje na ekosistem.

Miriam Goldstein, istraživač sa Instituta za okeanografiju Scripps pri Kalifornijskom univerzitetu u San Dijegu i vodeći autor istraživanja, rekla je Al Jazeeri da ubacivanjem te količine plastike u okeane ljudi mogu uzrokovati velike promjene na ekološki sistem okeana.

Goldstein je, također, zabrinuta zbog ovih otkrića, jer “naš rad pokazuje da bi mogli postojati potencijalni efekti na okeanski ekosistem koje ne možemo očekivati ili predvidjeti. Postoji pet suptropskim vrtloga, po jedan u svakom okeanskom bazenu, a oni su prirodne struje. To su ogromna područja okeana, a njihove promjene velikih razmjera mogle bi imati neočekivane rezultate na svakakve vrste stvari”.

Studija pokazuje kako povećanje zagađenja, u ovom slučaju ogromna količina plastike, može imati strašne posljedice po životinje u cijeloj morskoj hranidbenoj mreži.

Ova Scrippsova studija uslijedila je nakon drugog izvještaja kolega sa instituta koji je pokazao da je devet posto ribe prikupljene tokom istraživanja vrtloga imalo plastični otpad u svojim želucima.

Dr. Wallace J Nichols, naučni saradnik na Kalifornijskoj akademiji nauka, rekao je za Al Jazeeru da plastiku pronalazi na svakoj plaži koju posjeti širom svijeta, te dodao: “Vjerovatno se svaka morska kornjača na planeti susretne sa plastikom u nekom trenutku u svom životu “.

Jo Royle, skiper prekookeanskog broda i pobornik za zaštitu okeana, vidjela je isto.

Prekomjerna upotreba hemijskih gnojiva u industrijskoj poljoprivredi koja sadrže fosfor i dušik drugi je ključni faktor, jer ove hemikalije podstiču povećan razvoj algi – i uzrokuju nedostatak kisika za ostale morske organizme.

“Već 13 godina prelazim okeane”, rekla je ona za Al Jazeeru. “Vidjela sam plastiku na obali Antarktike, a tokom godina smo primijetili da plastika postaje sve više problem na udaljenim ostrvima. Tokom posljednjih sedam godina vidjeli smo naglo povećanje. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put bila na plaži, a da nisam vidjela plastiku.”

Biološka okeanografkinja dr. Debora Iglesias-Rodriguez sa Nacionalnog centra za okeanografiju pri britanskom Univerzitetu Southampton je, također, zabrinuta.

“Zagađenje mora je veliki problem”, rekla je ona za Al Jazeeru. “Postoji mišljenje da okeani imaju neograničenu inerciju. Međutim, nanočestice plastike koje ulaze u morske životinje i lanac ishrane utječu na stopu plodnosti riba, a to opet utječe na sigurnost hrane i obalnu populaciju. Zagađenje ima ogroman utjecaj na okeane, i to se hitno treba riješiti.”

Mrtve zone

Drugi fenomen koji pogađa svjetske okeane su “mrtve zone”.

Iako mogu nastati prirodnim uzrocima, klimatske promjene, zajedno sa ljudskim aktivnostima i industrijskim otpadom, uveliko otežavaju situaciju.

Američka nacionalna administracija za okeanografiju i atmosferske prilike objavila je istraživanje koje pokazuje da rastuće globalne temperature uzrokuju zagrijavanje okeana, što dovodi do smanjene sposobnosti da drže kisik.

Prekomjerna upotreba hemijskih gnojiva u industrijskoj poljoprivredi koja sadrže fosfor i dušik drugi je ključni faktor, jer ove hemikalije podstiču povećan razvoj algi – i uzrokuju nedostatak kisika za ostale morske organizme.

Druga po veličini u svijetu i najviše istraživana obalna mrtva zona uzrokovana ljudskim faktorom je u Meksičkom zaljevu – zona uzrokovana ogromnim količinama gore navedenih hemikalija, zajedno sa drugim izvorima dušika iz stočne hrane i postrojenja za preradu otpadnih voda koji se iz rijeke Mississippi ulijevaju u Zaljev.

“Ovo zagađenje ljeti uzrokuje ogromno cvjetanje algi”, rekao je za Al Jazeeru Matt Rota, direktor za nauku i politiku voda u Mreži za obnovu Zaljeva. “Te alge zatim umiru i tonu na dno, gdje ih bakterije jedu i smanjuju kisik u vodi. A voda se ne može miješati kako bi dobila više kisika, pa se morski život guši i umire ako ne može otplivati dalje.”

Najočigledniji utjecaj koji ljudi imaju na svjetske okeane je zagađenje. Naučnici su nedavno istražili sjevernopacifički subtropski vrtlog, poznat kao “Velika pacifička hrpa smeća” i otkrili “alarmantnu količinu” otpada, od kojeg se većina sastoji od pojedinačnih komada vrlo male veličine. Prema njihovoj studiji objavljenoj 8. maja, pacifička nakupina plastičnog otpada koja pluta negdje između Kalifornije i Havaja površinom je skoro dvostruko veća od Teksasa i ima velike utjecaje na ekosistem.

Mrtva zona u Meksičkom zaljevu varira u veličini i obliku, ali se postojano povećava otkad je prvi put izmjerena njena veličina od 9.774 kvadratnih kilometara u 1985. godini. Formira se jednom godišnje na ušću rijeke Mississippi i širi se područjem koje obuhvata cijelu obalu Louisiane i preko Texasa.

Dr. Nancy Rabalais je pomorska naučnica i izvršni direktor Pomorskog konzorcija pri Univerzitetu Louisiana. Ona je otkrila mrtvu zonu u Zaljeva i prati je svake godine od sredine 80-ih.

Rabalais je za Al Jazeeru izjavila kako su posljednja mjerenja koja je uradila pokazala da se mrtva zona sada formira na istočnoj strani ušća rijeke Mississippi, dok se ranije formirala samo na zapadnoj strani.

Rabalais vjeruje da rješenje ovog problema “leži na mjestu izvora hranjivih tvari – u slivnom području”.

No, Rabalais, čije je istraživanje i dalje vrlo važno, zabrinuta je da bi se njen projekt, koji se oslanja na savezno finansiranje putem Nacionalne asocijacije za okeane i atmosferu, mogao ukinuti sljedeće godine.

“Ako nemate sredstva za istraživanje, onda nemate istraživanje koje pokazuje da problem postoji”, rekla je ona. “Tada ljudi neće znati da postoji problem i mislit će da je sve u redu kada nije.”

Nedavno, mrtva zona je bila otprilike iste veličine kao američke savezne države Connecticut ili New Jersey, a između 2008. i 2011. je narasla na veličinu od 17.348 kvadratnih kilometara.

Osim što ubijaju ogroman dio morskog života, mrtve zone imaju i druge zabrinjavajuće posljedice. Istraživanje objavljeno u maju 2011. u časopisu britanskog Kraljevskog društva (Proceedings of the Royal Society) otkrilo je da ženke nekih vrsta riba pokazuju “maskulinizaciju” njihovih jajnika i time ukazuju na posljedice na endokrini sistem riba izloženih mrtvoj zoni. Ovo istraživanje označilo je mrtve zone “jednim od najdramatičnijih globalnih promjena uzrokovanih ljudskim aktivnostima u posljednjih pola vijeka” i istaklo da sada pokrivaju ukupnu površinu od blizu 250.000 kvadratnih kilometara širom svijeta.

Rješenja?

Rotina grupa, zajedno sa drugim organizacijama za zaštitu okoline, pokrenula je u martu postupak protiv američke Agencije za zaštitu okoline (EPA).

“To je nacionalni problem i puno odgovornosti pada na savezne agencije poput EPA-e. Međutim, ni one niti države nisu učinile ništa dovoljno da bi se riješio taj problem”, kazao je Rota. “Moramo imati neke regulatorne mehanizme kako bismo mogli reducirati mrtve zone.”

“Najznačajnija akcija koju EPA može poduzeti je postaviti ograničenja na količinu tih štetnih tvari dozvoljenu u slivnom području rijeke Mississippi, tako da se riba i ribarstvo mogu oporaviti.”

Goldstein želi da ljudi zapamte da ogromni porast količine plastike u okeanima pokazuje kako je svijet zaista međusobno povezan.

“Imamo načine da radimo stvari koje imaju neočekivane posljedice. Tako je nuspojava savremenog načina života ta da danas mamo plastiku u okeanima hiljadama kilometara daleko od kopna gdje je korištena. U prošlosti se nismo pokazali baš najboljim u sprečavanju da plastika stigne u okean, ali se nadamo da u budućnosti možemo učiniti bolje.”

Izvor: Al Jazeera