Zagreb: Politička neizvjesnost nakon Bandića

Bandić je u političkoj areni funkcionirao kao tipičan balkanski populist (Tanjug)

Piše: Davor Gjenero

Milan Bandić nije niti prvi, niti najviši politički funkcionar u Hrvatskoj koji se našao iza rešetaka. Ivo Sanader bio je, kao bivši premijer, više pozicioniran od Bandića. Doduše, iako je njegova stranka još bila na vlasti kad je protiv njega pokrenut krivični postupak, on sam više nije bio predsjednik Vlade, jer je nekoliko mjeseci prije hapšenja podnio ostavku.

Isto tako, više nije bio niti „u dobru“ s predsjedništvom svoje stranke, nakon što je točno šest mjeseci poslije iznenadne ostavke (objavio ju je 1. srpnja 2009.) pokušao izvesti prevrat u stranci i ponovno preuzeti kontrolu nad političkim procesima (3. siječnja 2010).

Sisačka županica Marina Lovrić Merzel uhapšena je na dužnosti, na koju je, kao i Bandić, bila izabrana neposredno od birača. Štoviše, Lovrić-Merzel je u trenutku hapšenja pripadala stranci koja je vladajuća na nacionalnoj razini.

Prvi uhićeni gradonačelnik na dužnosti bio je Ivan Čehok, još 2011. On je u pritvoru zadržan sve dok nije podnio ostavku, a do danas nije čak ni prvostupanjski, a kamoli pravomoćno osuđen. Ipak, ekonomski utjecaj sisačke županice, varaždinskoga gradonačelnika, pa čak i bivšega premijera, teško je mjeriti s realnim utjecajem gradonačelnika, koji samo u gradskom proračunu raspolaže s milijardom eura, a osim toga kontrolira i holding gradskih poduzeća, koji je jedna od šest ili sedam najvećih kompanija u Hrvatskoj i ima promet od gotovo 700 milijuna eura.

‘Opasni momci’

Hapšenje Bandića, ipak, nikome u Hrvatskoj nije bilo iznenađenje. Dvjestotinjak krivičnih prijava podnesenih protiv njega već je bilo legendarno, ali činilo se da njemu jednostavno nitko ništa ne može.

S podsmijehom je govorio: „Neka institucije rade svoj posao!“, misleći pritom „stavite mi soli na rep!“. Nije čudno da se osjećao tako moćnim. Razlog je tome karakter ljudi s kojima je surađivao.

Vjerojatno je da će vrlo skoro nakon predsjedničkih izbora, u rano proljeće iduće godine, građani Zagreba birati i novu Gradsku skupštinu i novog gradonačelnika. To bi mogla biti vrlo izazovna uvertira u parlamentarne izbore.

Mnogi su poznavaoci stanja u pravosuđu tvrdili kako se u Hrvatskoj stvorio soj opasnih momaka, na koje Državno tužiteljstvo nikad neće „udariti“, da njihova moć ne proizlazi iz politike, ali da ne spadaju niti u špicu hrvatskoga poslovnog svijeta.

Radi se o vrlo „opasnim momcima“ koji su navodno bili uključeni u sve ključne Bandićeve poslove. Znamo da se ti „wise guys“ bave poslovima u građevini, zbrinjavanjem otpada i sličnim komunalnim poslovima.

Bandić je u političkoj areni funkcionirao kao tipičan balkanski populist. Jelena Milić ovih dana vrlo duhovito komentira kako isti ljudi u Beogradu istovremeno slave i Romanova i Crvenu armiju, i kako pritom njihov najdraži gost Vladimir Putin taj nespojivi spoj doživljava posve prirodnim. Bandić je u hrvatskoj političkoj areni bio par tim „crvenoarmejcima – caristima“.

Politički stasao na ljevici, koja je na Balkanu u vrijeme Bandićeva političkog sazrijevanja, osamdesetih i devedesetih, zapravo bila konzervativna, kad je došao na vlast, istovremeno je podilazio i antifašistima i NDH nostalgičarima, nacionalistima i antinacionalistima … Na svoj je način nastojao stjecati i pristaše u BiH, pa se istovremeno borio za naklonost zagovornika jedinstva Bosne i Hercegovine i zastupnika koncepta „trećeg entiteta“.

Kad je preuzeo izvršnu vlast u Zagrebu, sustavno je sprečavao bilo kakvo stvaranje racionalnoga upravnog sustava, ustrajno arbitrirajući u svakoj odluci, donoseći odluke voluntaristički, ali nastojeći se dopasti sljedbenicima, dakle, ne svim građanima, nego sloju svojih birača: siromašnima, deklasiranima, onima s gradske periferije.

Bandić je Zagreb dugo formalno vodio kao član Socijaldemokratske stranke, i to sve do sredine 2009. kad se, povučen pretjeranom ambicijom, kandidirao za „gradonačelnika Hrvatske“ odnosno predsjednika Republike, iako je SDP za svog kandidata već bio odabrao Ivu Josipovića. Ova avantura dovela je do Bandićeva isključenja iz stranke, ali i do njegova izbornog poraza. Tada je izgledalo da je njegova politička karijera pri kraju.

Umjesto kraja karijere Bandić je u proljeće 2013. slavio vjerojatno najveću pobjedu. Ne samo da je on ponovno pobijedio na izborima za zagrebačkog gradonačelnika i da je drugi krug s SDP-ovim kandidatom bio više formalnost negoli stvarna borba, već je prvi put okupio relevantnu ekipu suradnika, sastavio ozbiljnu listu kandidata, i ta je lista odnijela pobjedu na izborima za Gradsku skupštinu.

Odabirom dviju ozbiljnih zamjenica – ugledne ekonomistice Sandre Švaljek i povjesničarke umjetnosti i dugogodišnje uspješne ravnateljice posjećene galerije Vesne Kusin – Bandić je stvorio dojam da namjerava konačno uspostaviti sustav – efikasnu lokalnu upravu.

Međutim, u načinu upravljanja gradom ništa se nije promijenilo i on je ostao neprikosnoveni „decision maker“, a proces donošenja odluka i dalje se zasnivao na njegovoj pukoj političkoj volji. Ekonomski su se procesi odvijali sve nepreglednije, netransparentnije, a počeli su se događati i neki čudni „privatizacijski procesi“.

U tim se procesima Bandić sve više oslanjao na one svoje „wise guys“, informirani su tvrdili da je on sve više pod njihovom kontrolom, a u Zagrebu se sve češće nagađalo o „napuljskom scenariju“ i privatizaciji javnih poduzeća, koja građanima pružaju komunalne usluge, poput Gradske čistoće. Uostalom, dio posla Čistoće, i to onaj vezan uz krupni otpad, u čudnom se manevru, koji je izgledao kao međusobno „podmetanje nogu“ ministra zaštite okoliša i gradonačelnika Bandića, već našao u rukama privatnika.

Iako je sve to izgledalo kao sukob Vlade i Bandića, upućeni tvrde da je Ministarstvo zapravo pomoglo Bandiću da provede svoju namjeru o „privatizaciji“. Upravo je taj posao sada postao jednom od inkriminacija protiv Bandića i njegovih suradnika, ali i „privatnog partnera“ u tom „javno-privatnom“ poslu.

Uvertira za parlamentarne izbore

Iako se do prije koji dan Bandić činio politički vrlo snažnim, jer u lokalnoj politici nije imao pravog konkurenta, u svim je strankama imao svoje spavače, znao je „kupiti razumijevanje“ relevantnih aktera u formalnoj opoziciji, njegovim se hapšenjem ta moć odjednom rasula. Malo je vjerojatno da će iz pritvora izaći prije nego što podnese ostavku, a i to da bi njegovi sljedbenici, okupljeni oko liste koja ima većinu u Gradskoj skupštini, ostali vjerni uhićenom vođi.

Stoga je teško povjerovati da bi njegova zamjenica Sandra Švaljek, koliko god bila ozbiljan ekonomist, mogla sastaviti i kroz glasovanje provesti proračun za iduću godinu. Neizglasavanje proračuna povlači, pak, za sobom raspuštanje Skupštine i smjenjivanje gradonačelnika, i time raspisivanje izbora. Vjerojatno je da će vrlo skoro nakon predsjedničkih izbora, u rano proljeće iduće godine, građani Zagreba birati i novu Gradsku skupštinu i novog gradonačelnika.

To bi mogla biti vrlo izazovna uvertira u parlamentarne izbore. Izazovna, prije svega, zato što je Bandić ostavio pustoš na gradskoj političkoj sceni, razorio je organizaciju SDP-a, koju je dugo vodio, a koja se nije oporavila nakon njegova odlaska, ali i onu HDZ-a, čije je članove tijekom svog mandata uspješno potkupljivao. Razorio je i uporišta otporu, tako da nema prepoznatljivog lidera građanskog otpora Bandićevoj vladavini, koji bi mogao okupiti tim mimo dviju dominantnih stranaka.

Zagrebačka uvertira pred parlamentarne izbore zato bi mogla biti vrlo neugodna obama blokovima koji će se suočiti na tim izborima, a posve je neizvjesno i nepredvidivo tko bi se mogao pojaviti kao izborno iznenađenje, kao akter koji bi ili uspostavio diskontinuitet u vladavini u odnosu na gotovo petnaest godina Bandićeve vladavine Zagrebom, odnosno, u najgorem slučaju, tko bi mogao biti „izbor kontinuiteta“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera