ZagrebDox: U službi uspješnih filmova u regiji

Dvije škole, Travnik, Film, Učenici, Srđan Šarenac
Scena iz filma 'Dvije škole' (Al Jazeera)

Mjesto gdje se mora ići i gledati filmove jer to naprosto svi rade – u to se, osim u jedan od najvažnijih festivala dokumentarnog filma na ovim prostorima, tijekom godina pretvorio Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox.

U nedjelju počinje njegovo 13. izdanje. Osnivač, direktor i glavni selektor filmova Nenad Puhovski, kaže kako broj 13 smatraju sretnim.

Za svakog ponešto

“Imamo oko 120 filmova ukupno. Naša je namjera prije svega da damo gledateljima presjek najboljega što ima u svijetu i zato imamo razne programe. Ove godine možda je posebno zanimljiv jedan mali program koji se zove ‘Majke i kćeri’, koji se bavi odnosima tih dviju žena u svakoj obitelji. Uvijek je to napet, emocionalan, zanimljiv odnos, tako da ove godine imamo taj program, uz nekoliko retrospektiva, uz predstavljanje jedne nove televizijske serije. Kao što smo i prošle godine predstavili ‘Betonske spavače’, ove godine predstavljamo seriju ‘65 +’. Zatim imamo i virtual reality dokumentarce uz filmove koji su dobili najviše nagrade – Oscare, Cannes, Berlin, Venecija – dakle sa svih velikih svjetskih festivala”, kaže Puhovski.

Platforma za regiju

Srđan Šarenac i ranije je imao premijeru na ZagrebDoxu. Smatra ga vrlo važnim festivalom jer predstavlja regionalni pristup.

“To nije filmski festival koji bira filmove koji su razumljivi samo za Zagreb, nego one koji su razumljivi i interesantni da budu prikazani u cjelokupnom regionu. Samim tim film Dvije škole već ima pozive na druge festivale koji su u regionu, a i neke festivale u svijetu. Tako da se nadam da će ovaj film imati bogat život i da će imati što više gledatelja, a na njima je da prosude da li im se dopao ili nije.”

Osnovni princip na kojem je rađen ZagrebDox je, kaže, za svakog ponešto – od autorskih pa i hermetičnih, do komercijalnih filmova.

Stoga je obiman i raznolik koncept – festival se sastoji od 15 programa, od kojih su dva konkurencije. U svakoj konkurenciji za nagrade se natječe 21 film, dok su ostali programi tematski.

“Imamo Biografski dox, gdje imamo vrlo zanimljive filmove, Glazbeni globus, dakle glazbeni dokumentarci, Happy dox – filmovi koji su na neki način pozitivni jer dokumentarci znaju biti teški, ponekad depresivni, filmovi koji vas tjeraju na razmišljanje, koji vas tjeraju da brinete o budućnosti svijeta”.

Podrška mladima

Tu je i Kontroverzni dox, filmovi koji obrađuju kontroverzne teme s raznih područja, zatim Majstori doxa, odnosno najnoviji filmovi dokumentarističkih velikana i pregled najzanimljivijih tema obuhvaćen u programu Stanje stvari.

Teen dox je poseban program za tinejdžere. Stalo im je, kaže, da toj populaciji pruže poseban sadržaj jer ona na drugim festivalima uglavnom nema svoje programe.

“Obično su ili dječji ili filmovi za odrasle, mi imamo za tinejdžere. I na kraju jedan mali program filmova sa Zagrebačke akademije. Tu još dvije retrospektive i posebni program”.

Jedna od specifičnosti ZagrebDoxa, uz podršku mladim autorima, za koje postoji i nagrada, jest što poseban naglasak stavljaju na dokumentari film u regiji. Regiju definiraju prostorom od Austrije do Rumunjske i Bugarske, koji u velikoj mjeri ima zajedničku povijest, iskustva, ali i sukobe.

“Na taj način podupiremo gledanost tih filmova, zbog toga što vrlo često filmovi koji su nastali u regiji nemaju taj budžet, financije kao što imaju filmovi koji su nastali u zapadnoj Europi, Americi itd., gdje su budžeti puno veći. Na taj način radimo neku vrstu pozitivne diskriminacije prema regionalnom dokumentarcu”.

Sve bolja dokumentaristika 

A dokumentarac u regiji, kaže, iz godine u godinu je sve jači. Hrvatski dokumentarni film je, dijelom i zaslugom ZagrebDoxa, zbog sve boljih kontakata s dokumentaristikom u svijetu, boljeg načina i stabilnijeg financiranja, prije nekoliko godina uzletio na višu razinu.

Publika željna dobrih dokumentaraca

Dokumentarizam je, kaže Zuber, našao svoj prostor u regiji. Pozicionirao se jako visoko, a publika pokazuje da je željna dobrog dokumentarca.

ZagrebDox, kaže on, ne koristi tu poziciju za svoj rezultat i značaj, već ju je stvarao u Hrvatskoj i regiji. U tome je najveći značaj ovog festivala, smatra Zuber.

“Taj prostor u kojem se stvara želja, čak i jedan modni trend da morate otići na ZagrebDox jer jednostavno morate, jer su svi tamo i svi idu to gledati, po meni je super. Dakle, taj jedan trendizam koji postoji u Hrvatskoj i regiji iskoristio je u pozitivnu svrhu. Mislim da je to jedna od najvažnijih uloga Zagreb Doxa, da je iskoristio nekakav moderni trend u korist nečega što je dobar sadržaj i da bez ZagrebDoxa jako puno filmova i autora ne bi bilo uopće vidljivo”.

Slično se događa i u regiji – u Srbiji, kaže, ima nekoliko zanimljivih festivala, a dobra je situacija i u BiH.

“Također postoji niz festivala, započevši naravno sa Sarajevo Film Festivalom, koji ima vrlo dobar program dokumentaraca i neke radionice. Tako da mi pokušavamo svi zajedno poduprijeti film. Zaboravili smo možda reći da mi od prve godine imamo ‘support’ za prije svega regionalne autore, tzv. Zagreb Dox Pro, da se projekti za buduće filmove predstave nekim mogućim financijerima. Tako ove godine prikazujemo šest filmova koji su bili, kako mi to kažemo ‘pitchani’, koji su bili na neki način predstavljeni kao budući filmovi ovdje na ZagrebDoxu. I evo, nakon dvije, tri četiri, pet, šest godina ti filmovi se vraćaju na ZagrebDox i imaju tu svoju premijeru“.

Dva filma u koprodukciji Al Jazeere

Ove godine u Regionalnoj konkurenciji natječu se i dva filma u koprodukciji Al Jazeere Balkans – Dvije škole Srđana Šarenca te Možeš biti sve što hoćeš Roberta Tomića Zubera.

Dvije škole je film o učenicima Katoličkog školskog centra “Petar Barbarić” i Mješovite srednje škole Travnik, smještene u odvojene škole u zgradi nekadašnje travničke Gimnazije.

Iako dijele istu zgradu, kaže Šarenac, učenici praktično nemaju nikakav kontakt. A onda ravnatelj Katoličkog školskog centra odlučuje organizirati malonogometni turnir.

Film prati priče kapetana dviju momčadi, Josipa i Muhameda, učenika KŠC-a i Mješovite srednje škole.

“Prva stvar koja je meni bila vrlo interesantna kad sam krenuo snimati film je da postoji taj fenomen, da se unutar jedne zgrade koja dijeli jedan krov nalaze dvije škole gdje učenici zapravo ne poznaju jedni druge. Meni je bio cilj pronaći barem neku tačku koja je doticajna, koja je zajednička svima njima. A upoznaju se preko nogometa jer i jedni i drugi dijele veliku strast prema nogometu. I to je bila zajednička stvar. S ovim filmom bih volio da se, prije svega, učenici i jedne i druge škole upoznaju, a s druge strane, da se proba stvoriti barem više događaja koji će spojiti učenike iz ove dvije škole”, kaže ovaj višestruko nagrađivani autor.

Možeš biti sve što hoćeš autobiografski je dokumentarac u kojem Zuber opisuje svoju situaciju kada je nakon dugogodišnjeg novinarskog rada završio na Zavodu za zapošljavanje.

Plodna saradnja

Al Jazeera Balkans se, kaže producentica programa Lejla Dedić, na ZagrebDoxu pojavila još prije pet godina na ‘Pitching panelu’.

Radi se, ističe, o dobroj suradnji od samoga početka jer je AJB u većini slučajeva dobivao mnogo akvizicijskih naslova za svoj Regioskop. Kroz panele tijekom pet godina ostvareni su, kaže, dobri kontakti s redateljima iz Hrvatske i drugih zemalja regije, a rezultat su i dva ovogodišnja filma u regionalnoj natjecateljskoj konkurenciji.

“Pitching panel nam je jako bitan da znamo šta se ‘kuha’. To su uglavnom projekti u razvoju, mi ih pratimo koliko možemo i u 90 posto slučajeva, ako tema zadovoljava, oni se odrede kao akvizicija, a u ovih ostalih 10 do 20 posto slučajeva uđemo i u koprodukciju, ovisno o jačini teme”, kaže Dedić.

“Otprilike je to više nekakvo promatranje sebe samoga, odnosno individue u onome trenutku kada iz bilo kojeg razloga ostane bez posla – da li je dao otkaz, dobio otkaz – nađe se u jednoj ‘greenfield’ situaciji, gdje su oko tebe pustopoljine i sad možeš biti u situaciji da si depresivan i da ne znaš kuda bi i što bi, što je velika tendencija jer više nemaš krug ljudi s kojima si pio kavu, radno okruženje – jednostavno si u jednom trenutku izoliran. Moj je zaključak bio da je to jako zavodljiva situacija koja te može odvesti u depresiju, a da – to sam u filmu pokušati pokazati – moraš napraviti sve da se makneš, digneš iz te situacije i kreneš dalje – na neki svoj novi put, posao, okruženje, što ako to tako shvatiš ispadne i zanimljiv izazov”.

Naglasak na kvaliteti

Dokumentarac, kaže, dopušta ono što novinarstvo ne bi trebalo dopuštati, a to je dojam. Radi se o drugačijem pristupu činjenicama – u novinarstvu činjenice se, kaže, nižu, a to nizanje trebalo bi biti lišeno komentara.    

“To je ta dehumanizirana pozicija i situacija novinara, koja je je struka i ja je razumijem i mora postojati ta sušta objektivnost, uvijek morate imati dvije strane, to je jedan od postulata novinarstva. Ali, ponekad je pitanje što su to te dvije strane, što je to nizanje dvije strane bez ikakvog konteksta. A ja sam shvatio da meni taj kontekst fali”.

Prošle godine ZagrebDox je dosegao blizu 25.000 posjetitelja. Ove ne očekuju manje od 20.000. Tu brojku, kaže Puhovski, nije potrebno dalje ‘napuhavati’ jer im je, ističe, stalo prije svega do kvalitete – kako filmova, tako i publike. A publika ZagrebDoxa je, kaže, svih generacija i izuzetno kvalitetna.

“Na neki način, koliko god je nama užasno stalo do autora, do stručnjaka, kritičara itd., mi prije svega radimo festival za publiku”, zaključuje Puhovski.

Izvor: Al Jazeera