Zahuktava se nova svemirska utrka

Po okončanju Hladnog rata, elan za osvajanjem svemira kao da je splasnuo. Ogromne količine novca ulagane u programe koji bi suprotstavljenim stranama omogućile da budu “prvi” postale su prevelik teret vladama koje više nisu imale jasno izraženog protivnika, ili barem bogatog protivnika s pristupom skupoj, naprednoj tehnologiji.

Ipak, ljudska vrsta ponovno sve više gleda ka dalekim prostranstvima svemira te se čini da smo na pragu nove svemirske utrke, kojoj ovaj put vjetar u leđa daju privatne kompanije. Kao što je nekada Mjesec bio glavna “meta”, danas je to mistični planet Mars, koji je više od ijednog drugog svemirskog tijela budio maštu Zemljana, a koji bi, po nekim predviđanjima, čak mogao jednog dana biti svojevrsni dom našoj vrsti.

Ljudske posade

Misije Apollo, koje su prije 50 godina spustile čovjeka na Mjesec, obavljanje su u specifičnoj geopolitičkoj situaciji Hladnog rata, kada dva politička bloka nisu vodila računa o finansijskim troškovima letova, jer je bilo bitno biti prvi u svemu i svačemu, govori profesor Gajić.

Osim toga, i tada se uveliko razmišljalo o budućim ratovima koji bi se vodili iz svemira.

Zato su i bili prihvatljivi veliki rizici po ljudske posade (primjer havarija “Apolla 13”).

Dodatno, sigurnije misije su znatno skuplje, što je jedan od razloga što se gotovo pet desetljeća čobjek nije vratio na Mjesec.

Crveni planet je navikao da mu stižu “posjetioci” sa Zemlje u vidu raznih sondi i rovera, a naredni period će interes za istraživanjem Marsa samo učvrstiti.

Slijetanja na Crveni planet

Tako već za tri mjeseca, u novembru, Američka svemirska agencija – NASA na Mars spušta letjelicu InSight, koja je trenutno u letu, govori Ante Radonić, popularizator istraživanja svemira i stalni saradnik emisije Andromeda na Drugom programu Hrvatskog radija. Već 2020. godine će ka Marsu rovere poslati NASA i Kina, a iste godine tamo ide i evropski rover s rusko-evropskim landerom, odnosno platformom za slijetanje, što znači da bi se 2021. godine obavila čak tri slijetanja na taj planet.

Otprilike 2024. godine Japan će lansirati letjelicu koja treba uzeti uzorke sa Marsovog mjeseca Fobosa i donijeti ih na Zemlju, a tako nešto namjerava i Rusija, čiji je raniji takav pokušaj doživio neuspjeh, govori Radonić.

“Do 2030. godine može se očekivati misija za dopremanje uzoraka sa površine Marsa. Sada se vode preliminarni razgovori za takav projekt, gdje bi bili uključeni NASA i europska ESA. Dakle, svake dvije godine biti će lansiranja automatskih letjelica prema Marsu. Svake dvije godine i 50 dana ponavlja se povoljan položaj planeta za takvo lansiranje”, pojašnjava stručnjak iz Hrvatske.

Naravno, slanje robotiziranih letjelica i vozila na Crveni planet nije dovoljno za zadovoljenje mašte i ispunjavanje snova i naučnika i običnih ljudi. Radonić navodi da je realno očekivati spuštanje ljudi na Mars za 25 godina, ali napominje da za sada ne postoj konačan program, tako da je teško davati i konkretne prognoze.

Kolonizacija Marsa će ‘sačekati’

“Naprimjer, NASA još nije odlučila kako će konačno izgledati njen svemirski kompleks za međuplanetarni let do Marsa i natrag. Njena buduća velika raketa-nosač SLS tek će moći dopremiti u orbitu dijelove od kojih će biti sastavljen pravi svemirski brod za putovanje prema Marsu. Projekt tvrtke SpaceX jako je ambiciozan i pitanje je koliko će se vremena potrošiti za njegov razvoj (može se očekivati niz problema koji će nastati u tijeku razvoja). Tim prije što bi za SpaceX sve bilo na jednoj letjelici koja se cijela ponovno koristi, u orbiti oko Zemlje tankira se gorivo, a tankira se gorivo i na Marsu. To je jako složen projekt”, navodi on.

Zbog toga bi bilo nužno da se za misiju na Mars udruže vodeće svemirske agencije zajedno s privatnim kompanijama, ali taj zadatak nije nimalo jednostavan, jer treba puno međusobnih saglasnosti za ciljeve i za odobrenje budžeta.

Prednost jeftinije tehnologije

Slanje ljudi za istraživanje svemira je izuzetno skupo, zbog čega se već odavno koriste alternativna rješenja.

Automatske sonde, kojima su praktično istražene sve vrste tijela u Sunčevom sistemu, znatno su jeftinije od slanja ljudskih posada, mogu mnogo duže od čovjeka funkcionirati na istraživanim objektima (ili oko njih) u uvjetima koji bi za ljudsku posadu bili pogubni, kaže profesor Gajić.

Rezultati takvih misija su impresivni, što je, naprimjer, doprinijelo do toga da imamo detaljniju mapu Marsa i Mjeseca od mape koju imamo za Zemlju, zbog velikog dijela njene površine pod vodom.

Amerikancima je i problem što sa svakom novom administracijom dolazi i do promjena u smjernicama  za svemir, a to nije povoljno za međunarodnu saradnju, kaže Radonić. Prema njegovim riječima, u početku će posade na Marsu ostajati više dana ili više sedmica, a tek kasnije može doći do formiranja prve stalno nastanjene baze na Marsu, gdje bi se posade mijenjale. Ono čemu mašta Zemljana teži, dugotrajnoj kolonizaciji Marsa, može doći u budućnosti, ali ne ubrzo, zaključuje on.

Međutim, Mars nije jedino nebesko tijelo kojem se teži i koje budi maštu. Iako gotovo 50 godina ljudska noga nije kročila na Mjesec, Zemljin satelit nije u potpunosti zaboravljen i sve češće se nalazi u planovima privatnih i nacionalnih svemirskih agencija.

Povratak čovjeka na Mjesec

Doktor Dragan Gajić, redovni profesor na Departmanu za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu i predsjednik Astronomskog društva Alfa, navodi da bi bilo sasvim logično da u narednih nekoliko godina čovjek “vrati” na Mjesec.

Prije svega zato što bi Mjesec u budućnosti mogao da posluži kao baza za letove s ljudskim posadama ka daljim “destinacijama” u Sunčevom sistemu, zbog niza pogodnosti. Jedna od njih je manja svemirska brzina, odnosno brzina napuštanja, što znači da je potrebno savladati manju gravitacionu silu prilikom uzlijetanja u odnosu na takvu silu prilikom leta sa Zemlje. Pored toga, na Mjesecu je otkrivena voda u tamnim polarnim kraterima i u samoj građi stijena. Kako te zalihe vode nisu male, ustanovljeno je da bi se elektrolizom vode, za šta bi se energija dobijala iz solarnih panela, osigurale zaliha goriva (kisik i vodik), koje su utrošene prilikom savladavanja Zemljine gravitacije.

“Jasno je da postoji i istraživački interes, ali mislim da je najbitniji razlog za ‘kolonizaciju’  Meseca naveden gore”, kaže profesor Gajić.

Naravno, današnja svemirska trka se znatno razlikuje od one iz doba Hladnog rata, a motivi su primjetno moralniji nego što je to bilo u prošlom stoljeću. Stefan Cikota, astrofizičar sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva – FER), podsjeća da je Hladni rat uzrokovan ponajprije razlikama između dva suprotstavljena sistema vladanja, gdje su obje strane vjerovale u svoj način vođenja države, ali i da suparnik želi dominirati svijetom, što je rezultiralo ubrzanim razvojem vojne industrije i gomilanjem oružja.

Posljedica Hladnog rata

Svemirska utrka i odlazak čovjeka u svemir, ali i svi drugi napreci u nauci i tehnologiji samo su nusprodukti Hladnog rata, dodao je on.

Budućnost ISS-a

Budućnost Međunarodne svemirske stanice ISS je dovedena u pitanje nakon što je objavljeno da je administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa namjerava privatizirati.

Ante Radonić pojašnjava da se ugovori za održavanje ISS odnose do 2024. godine, a ako se ti ugovori ne produže (to sve jako košta) onda se stanica treba rasformirati, što znači da bi spas bio u privatizaciji barem jednog dijela ISS.

“Dakle, privatizacija ne mijenja već dogovoreni program nego samo spašava svemirsku postaju za kasnije godine. Novi ruski moduli, koji tek trebaju biti dopremljeni na ISS, mogli bi se kasnije odvojiti za posebnu rusku postaju. NR Kina će 2022. imati svoju postaju za koju već nude međunarodnu suradnju. Sada se vode razgovori da se agencije, koje rade sa ISS, dogovore o manjoj svemirskoj postaji koja bi bila blizu Mjeseca. Tu bi se usmjerio novac koji se sada izdvaja za ISS”, dodaje.

Američki i ruski svemirski stručnjaci pozitivno su o tome dali svoje izjave na posljednjem Međunarodnom astronautičkom kongresu u Australiji prošle godine, kaže Radonić.

“Porast interesa država za novim svemirskim misijama i ulaganje u aero-svemirsku industriju mogao bi se pojasniti činjenicom da smo se razvili do tehnološke razine kada pristup svemiru i primjena svemirskih tehnologija postaje svakodnevica. Za vrijeme Hladnog rata mnogi projekti bili su daleko ‘prije svog doba’, i ostvareni isključivo jer su u njih uloženi enormni iznosi financijskih sredstava. No, tadašnji prestiž slanja čovjeka u svemir bio je bitniji od bilo kakvih rizika i financijskih gubitaka”, kaže astrofizičar FER-a.

Danas živimo u tehnološkom razdoblju kada kompleksni sateliti više nemaju jednu tonu, nego manje od 100 kilograma i kada računare moćnije od onih korištenih u Apollo misijama već odavno nosimo u našim džepovima u obliku mobitela. Satelitske i komunikacijske tehnologije prešle su u svakodnevicu do mjere da ih ljudi uzimaju zdravo za gotovo, ne razmišljajući da se iza njih često krije tehnologija temeljena na znanju ostvarenom kroz desetke hiljada doktorskih disertacija.

Ulaganja tokom prve svemirske trke je u konačnici donijelo do poboljšanja života i običnih ljudi razvojem niza tehnologija, uz ogromne skokove u vojnoj industriji. Zbog toga je realno očekivati nove napretke uslijed novih napora za osvajanje svemira. Rezultat brzog tehnološkog razvoja i pristupa svemiru zapravo je globalizacija u pravom smislu riječi. Države koje su pravovremeno shvatile važnost ulaganja u aero-svemirske tehnologije danas su vodeće velesile koje postavljaju globalne trendove.

‘Eksplozija’ svemirskih tehnologija’

No, ulaganje u svemir više se ne svodi na prestiž ili kompeticiju, nego na poboljšanje životne kvalitete te zaštita i sigurnosti građana. Pad cijena visoko-tehnoloških proizvoda, uključujući cijena razvoja satelita kao i njihovog lansiranja u orbitu oko Zemlje, omogućilo je eksploziju primjene svemirskih tehnologija u svakodnevici (komunikacijske tehnologije, vremenske prognoze, nadgledanja prometa i okoliša, zaštita i sigurnost, GPS/EGNOS pozicioniranje…”, dodaje Cikota.

Iako su svemirske utrke nekada vodile države, primat na tom polju sve više preuzimaju privatnici. Kao rezultat globalizacije, tehnološki proizvodi i znanje postali su dostupni svima, pa tako i privatnim kompanijama, kaže Cikota.

Za razliku od javno finansiranih organizacija, koje za provođenje projekata trebaju višegodišnju organizaciju i političku podršku, privatne kompanije su fleksibilnije u usmjeravanju i finansiranju projekata. Stoga nije isključeno da aero-svemirske kompanije poput SpaceX, Virgin Galactic, Blue Origin, Boeing, Airbus ili sličnih preuzmu glavne uloge u kreiranju svemirskih misija, smatra ovaj astrofizičar.

Izvor: Al Jazeera