Zajednička deklaracija Srbije i RS-a: ‘Babranje po kontejneru pogubnih ideja’

Najavljena zajednička deklaracija Srbije i Republike Srpske o djelovanju za ‘opstanak srpske nacije i srpskog naroda’  je babranje po kontejneru odbačenih, štetnih, retrogradnih i pogubnih političkih ideja, mišljenja politolog Duško Radosavljević.

Po njemu bi ovo mogla da bude još jedna u nizu nepotrebnih političkih aktivnosti srpskih režima, nesposobnih da kreiraju javne politike preko potrebne da se građanima njihovih političkih zajednica olakša život, da se podigne standard življenja u istima, da se zaustavi odlazak mladih i školovanih građana, da se pokrene ekonomija i da se počne živjeti život dostojan čovjeku.

Zajedničku deklaraciju koju su najavili i površno opisali generalni sekretar u kabinetu predsjednika Srbije Nikola Selaković i predsjednik RS-a Milorad Dodik mnogi su uporedili s memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (Memorandum SANU) od prije 30-tak godina koji je doprinio raspadu Jugoslavije.

Nacionalno ujedinjenje

Predsjednik RS-a Milorad Dodik je nakon istupa Selakovića kazao da je deklaracija rezultat sastanka predstavnika Srba iz regije povodom obilježavanja godišnjice akcije „Oluja“.

“Tamo smo vidjeli da postoji gotovo jedna teška situacija srpske nacionalne zajednice u Sloveniji, gdje se recimo srpskoj nacionalnoj zajednici ne priznaje ni status nacionalne manjine. U Hrvatskoj je veoma jasna pozicija da je bitno smanjen broj Srba, koji žive danas u toj zemlji, da je njihov broj po popisu posljednjem 186.000, a da samo njih 51.000 smije da se izjasni da govori srpskim jezikom, što govori o strahu, koji vlada. Pa do Crne Gore, gdje postoji gotovo, kako je to neko i naveo, identitetski genocid nad srpskom nacionalnom zajednicom u Crnoj Gori. U Makedoniji, gdje zatvaraju vladiku u zatvor, zato što je predstavnik Srpske pravoslavne crkve. Na Kosovu isto tako. Da ne pričamo ovdje u Bosni i Hercegovini, gdje Srbi imaju svoju državu, ali svakako ima problema sa njenim statusom, aspiracijama ka njenom ukidanju. Ali, recimo, isto tako je vidljivo da po popisu u Sarajevu 1991. godine bilo 157.860 i nešto Srba, a po ovom popisu zadnjem samo 1.333“, kazao je Dodik.

Nabačena lopta

Ivana Marić ističe da nije za isključiti da neki bošnjački političari neće iskoristiti nabačenu loptu kako bi se predstavili zaštitnicima svog naroda.

“U ovoj priči Dodika ne vidim kao ravnopravnog partnera već više kao Vučićevo sredstvo postizanja cilja, a to je da s igra na nacionalnu kartu u toj mjeri u kojoj će to s jedne strane biti dovoljno jako da zadovolji javnost u Srbiji, a istovremeno i dovoljno bezazleno da zadovolji međunarodne faktore“, smatra ona.

Dodao je da je nad Srbima kroz prošli vijek učinjen jedan pogrom na različitim mjestima i da je prihvaćen zaključak u smislu da se pokuša vidjeti šta je to ono važno za srpski nacionalni identitet i djelovanje nacionalne zajednice.

“Dakle, ja sam inače i zato da se to ide i više, bez obzira na to kako će ko to primiti, a vidim da ste se vi pripremili da to čujete. Ja mislim da u ovom vijeku mi trebamo promovisati nacionalno ujedinjenje tamo gdje je to moguće. Znači da RS i Srbija imaju pravo da se bore za političku poziciju da odluče o svom statusu. Zašto bi to bilo neregularno ili protivno bilo čemu?“, upitao je Dodik.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u svojoj izjavi povodom deklaracije bio nešto manje konkretan od Dodika i Selakovića, kazavši kako će deklaracija biti “benigni dokument“ kojeg će svi priznati, potencirajući, kao i u prošlosti odnose Srbije sa narodima koji žive u BiH, a ne sa državom.

‘Deklarativna’ briga

Cilj ove političke akcije, mišljenja je Duško Radosavljević,  može biti samo manipulacija, alibi za daljnji ostanak na vlasti bez podnošenja računa za (ne)učinjeno, da se još jednom određene strukture prikažu kao branioci veoma imaginarnog „nacionalnog interesa“.

Politička analitičarka Ivana Marić tvrdi da “kada neki problem ne želite riješiti, ali želite da izgleda kao da želite, onda formirate komisiju ili predložite deklaraciju“.

“Nije neuobičajeno da predstavnici jednog naroda koji živi u više država međusobno surađuju i potpisuju deklaracije kojima nastoje da osiguraju njihov bolji položaj. U ovom slučaju ta briga je zaista samo „deklarativna“. Pohvalno je to što se Vučić i Dodik brinu za srpski narod. Međutim, za to im ne treba nikakva deklaracija jer se obojica nalaze na najvažnijim pozicijama u Srbiji i u entitetu Republika Srpska tako da ako žele pomoći srpskom narodu mogu to direktno uraditi vođenjem ispravne politike“, kaže ona.

 Predsjednik Srbije, nastavlja, Aleksandar Vučić je poznat kao pragmatičan političar čiji svaki potez ima svoju svrhu i cilj, pa tako ni ovo nije izuzetak.

“Spektakularna „proslava“ Oluje diljem Hrvatske teško je pala Srbiji pa su mnogi od predsjednika Srbije očekivali oštru reakciju. Proslavu sam stavila pod znake navoda jer je teško govoriti o slavlju koje je zasnovano na tolikim ljudskim žrtvama. S obzirom da Vučić već neko vrijeme igra na kartu „faktora stabilnosti“ na Balkanu korištenje oštrih riječi nije dolazilo u obzir, pa je spas pronašao u deklaraciji koja je toliko uopćena da niko nema razloga da prigovori“.

Jedna od specifičnosti BiH, kaže Marić, se ogleda i u tome što je Daytonskim sporazumom entitetima ostavljena mogućnost potpisivanja sporazuma o posebnim odnosima s Hrvatskom i Srbijom.

“Dakle, pravno gledano to nije sporno, ali je sporna produktivnost ovakve deklaracije. Šta će se time dobiti tj. šta će Srbi dobiti ovom deklaracijom. Vjerovatno ništa više od prazne priče, što je mislim i krajnji cilj ove deklaracije. Za jednu stranu otvaranjem ove priče popunjava se prostor u medijima koji bi zauzela priča o Oluji, a s druge strane cilj je da se popuni priča do izbora naredne godine kako ljudi ne bi razmišljali o lošem ekonomskom i socijalnom stanju“.

U BiH, zaključuje ona, se ne poštuju ni odluke međunarodnih sudova, ne poštuje se ni Ustav ni zakoni, pa ne vidi prostora za nadu da će se poštovati „obična“ deklaracija“.

Izvor: Al Jazeera