Zaljevska kriza: Kraljevske ambicije i klimavi savezi

Glavni akteri blokade Katara traže ličnu korist, piše autor (Reuters)

Razmjer, opseg i uzroci krize u Zaljevu zbunjujući su čak i za dobre poznavatelje političke scene ove regije. Kreatori blokade Katara provode obimnu kampanju javne diplomatije, stvarajući različite poruke za različite publike kako bi legitimizirali svoje poteze i prikazali prihvatljivim ono što je apsurdno.

Dok su optužbe da Katar ima navodne veze sa radikalnim islamističkim pokretima namijenjene za zapadnjačku publiku, optužbe da Katar ima tajne i zapetljane veze sa Iranom namijenjene su za sunitske Arape čija netrpeljivost prema Iranu sve više raste zbog njegove uloge u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanu.

Zatim, nakon što su Iran i Turska ponudili pomoć Kataru, izgledalo je kako je isti blok imao za cilj da podstakne arapska nacionalistička osjećanja protiv Katara. Ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata Anwar bin Mohammad Gargash optužio je Katar da traži podršku dvije nearapske države u regiji. Jasno se vidi namjerno izazivanje straha tokom posljednje kampanje.

No, kako bi se razumjelo šta se zaista trenutno dešava u Zaljevu, treba pogledati dalje od zvaničnih saopćenja, poziranja i prijetnji.

Regionalna borba

Glavni akteri ovog poteza, Mohammed bin Zayed Al Nahyan i Mohammed bin Salman Al Saud, traže ličnu korist iz ove krize. Mohammed bin Salman pokušao je nadomjestiti svoju mladost, nepredvidivo ponašanje, lošu ćud i neiskustvo tako što je pokušavao stvoriti imidž čovjeka koji je posvećeni neprijatelj i Irana i političkog islama. Na ovaj način on se pokušava umiliti zapadnom, a naročito američkom, političkom establišmentu i steći prednost po pitanju sukcesije nad rođakom i rivalom koji više izgleda kao državnik, prijestolonasljednikom Mohammedom bin Nayefom Al Saudom.

A u ovom odnosu, čini se kako Mohammed bin Salman predstavlja fizičku snagu, a Mohammed bin Zayed mozak. U očima Mohammeda bin Zayeda, ovaj potez ima za cilj uklanjanje umjerenog političkog islama kao alternativnog političkog projekta i ubijanje fenomena Arapskog proljeća sa njegovim početnim obećanjima demokratizacije i napretka, a koji su do temelja uzdrmali regionalni autoritarni status quo.

Iako posljednja kriza ima svoje korijene u eri Arapskog proljeća, ona je samo posljednje ponavljanje regionalne borbe za stvaranje poretka u regiji nakon Arapskog proljeća. Zapravo, sastav protivkatarskog bloka predstavlja stvarnost nakon Arapskog proljeća i političkih promjena regije. U svojoj srži, ovaj potez ima za cilj uspostavljanje novog poretka u regiji, većinom poput autoritarnog statusa quo nakon Hladnog rata, zaštićenog kišobranom američke sigurnosti.

Nazadna politika

Problem sa ovim taborom je to što ne uspijevaju razviti koherentnu viziju regionalnog poretka i daleko benigniji oblik odnosa države i društva koji uživa legitimnost i održivost. Snage Arapskog proljeća i politička psihologija koju je podstakao ovaj proces odbacili su njegov elitistički, autoritarni regionalni poredak. U arapskim ustancima također je odbačena personalizacija moći i način kako se prenos vlasti vršio u ovom regionalnom poretku: ili prelaskom moći sa ostarjelog autokrate na njegovog sina ili vojnim udarom.

Nastavljajući sa ovom nazadnom politikom, Saudijska Arabija i UAE otišli su toliko daleko da optuže druge države da podržavaju terorizam. Glavna optužba protiv Katara je da on podržava Muslimansku braću, vodeću političku islamističku organizaciju koja nije ni na jednoj zapadnjačkoj listi terorista. Zapravo, nije bila ni na terorističkim listama UAE-a i Saudijske Arabije do 2014. godine i još je dio legalnog političkog establišmenta Kuvajta.

Činjenica da ni Saudijska Arabija ni UAE nisu okarakterizirali Muslimansku braću, osnovanu 1928. godine, kao terorističku organizaciju sve do vremena poslije udara u Egiptu, govori dovoljno o stvarnim motivima za ovaj potez. Zaratili su sa Muslimanskom braćom jer je ovaj pokret postao jak politički faktor i alternativa propadajućim monarhijskim i autokratskim režimima, uprkos svim njegovim neuspjesima, nepromišljenostima i greškama.

Ukratko, za one koji su kao Mohammed bin Salman i Mohammed bin Zayed, revolucionarni duh arapskih ustanaka i političkog islama predstavljali su egzistencijalnu prijetnju jer su mogli dovesti u pitanje njihove lične projekte moći.

Povrh svega, kada se ukloni zajednički nazivnik otpora promjenama, interesi Saudijske Arabije i UAE-a nisu lako pomirljivi. Zapravo, dosluh autoritarnih režima nije održiv oblik alijanse koja može ponovo uspostaviti poremećeni regionalni poredak.

Iranski faktor

Pozicije Saudijske Arabije i UAE-a o jemenskoj krizi, na primjer, su dijametralno suprotne. Ove države podržavaju različite frakcije i različita rješenja krize u Jemenu. Dok UAE žestoko pomaže bivšeg guvernera Adena Aidarousa al-Zubaidija i policijskog komesara Adena Shallala Shayea, te zamišlja podjelu Jemena, saudijski režim je uz jemenskog predsjednika Abd-Rabbua Mansoura Hadija, njegovu Vladu i protivi se ideji podjele Jemena.

Čak ni toliko isticani „iranski faktor“ nije toliko značajan ujedinjavajući faktor koliko bi to protagonisti posljednje blokade željeli prikazati. Isticanje Irana je primarno zamišljeno kao faktor jačanja legitimnosti ovog poteza.

Protagonisti blokade vjeruju kako će ovo također lako proći i sa Trumpovom administracijom koja se polako odmiče od regionalne strategije “ISIL na prvom mjestu” i primiče strategiji “Iran na prvom mjestu”. Ukoliko je Iran stvarni razlog, onda treba očekivati da Saudijska Arabija napravi sličan potez protiv Omana, države koja ima tako jake, duboke i otvorene veze sa Iranom. Ili, moglo bi se očekivati da Saudijska Arabija zatraži od bliskog saveznika, Ujedinjenih Arapskih Emirata, da blokira iranske pokušaje izbjegavanja zapadnih sankcija korištenjem Dubaija kao jednog od glavnih čvorišta za trgovinu.

Kako navodi Financial Tribune, iranski glavni ekonomski list na engleskom jeziku, tokom protekle fiskalne godine završno sa 20. martom, UAE je bio drugi najveći uvoznik robe iz Irana, nakon Kine – na njega otpada 17 posto iranskog izvoza – što je značajan porast od prošle godine.

Ostaje da se vidi koliko će još opstati alijansa Saudijske Arabije i UAE-a, ali jedno je sigurno: Eskalacija i blokada koju su dogovorili neće riješiti njihove probleme legitimnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera