Zamke liberalizacije
Piše: Erol Mujanović
Ono što danas lideri najrazvijenijih zemalja savjetuju drugim zemljama, kao i preporuke koje daju najveće svjetske ekonomske institucije (Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond…), jesu smjernice ka što većoj liberalizaciji i otvorenosti tržišta, osuđuju svaki vid protekcionizma i zaštite jedne ekonomije od konkurencije.
Zastupaju se teze da su i sve danas razvijene zemlje postale takve upravo zahvaljujući otvorenosti ekonomije, odnosno tržišta. Siromašnije zemlje su kritikovane ukoliko pokušaju zaštititi određene industrije i kompanije, uz komentare da im protekcionizam u najboljem slučaju donosi ekonomsku stagnaciju a u najgorem slučaju ekonomsku katastrofu.
Sve današnje razvijene zemlje su postale bogate uz kombinaciju protekcionizma, davanja izdašnih subvencija domaćim kompanijama kao i drugih mjera koje danas savjetuju zemljama u razvoju da ne koriste.
Krije se da su zemlje u razvoju imale bolje rezultate u periodu kada je država upravljala razvojem i ograničavala konkurenciju nego u periodima sprovođenja reformi koje su imale za cilj otvaranje tržišta. Naravno, bilo je i nekoliko apsolutnih promašaja protekcionizma, ali gledajući ekonomske performanse zemalja u razvoju, većina ih je ostvarila brži razvoj, sa pravednijom raspodjelom prihoda i sa manje finansijskih kriza, u periodu kada je država imala veći uticaj na tržište.
Također, nije istina ni da je većina danas bogatih zemalja dostigla takav stepen razvoja držeći se politika slobodnog tržišta. Stvarnost je suprotna, uz par iznimki: Sve današnje razvijene zemlje su postale bogate uz kombinaciju protekcionizma, davanja izdašnih subvencija domaćim kompanijama kao i drugih mjera koje danas savjetuju zemljama u razvoju da ne koriste.
Omča oko vrata
Zamislite zemlju A, koja je do prije deset godina bila iznimno protekcionistička i apsolutno protiv stranih kompanija i kapitala u svakom segmentu ekonomije u kojem može ugroziti domaće kompanije. Postoje restrikcije za transfer kapitala van granica zemlje, banke su u vlasništvu države i postoje brojne takse za strane kompanije prisutne u toj zemlji. Zemlja nema izbora i prepuna je korupcije.
Brojne državne kompanije uglavnom propadaju, ali se iste spašavaju putem upumpavanja državnih subvencija i poklona monopolističkih pozicija na tržištu.
Zamislite zemlju B, koja ima najveći stepen protekcionizma trgovine već nekoliko posljednjih decenija. Većina stanovništva nema pravo glasanja, korupcija je opšteprisutna i političari istomišljenicima prodaju radna mjesta u Vladi. Nikada se nije regrutirao državni službenik putem otvorenog javnog konkursa a stanje javnih finansija je očajno. Uprkos tome, strani investitori nisu dobrodošli, pogotovo ne u bankarskom sektoru, gdje im je zabranjeno da budu direktori banaka. Ne postoji zakon o konkurenciji a monopoli cvjetaju.
Hamilton je 1789. godine dostavio Vladi prijedlog razvojne strategije SAD-a zasnovane na zaštiti od konkurencije, posebno na zaštiti domaćih kompanija koje su u ranoj fazi razvoja.
Obje navedene zemlje, reklo bi se, vrtoglavom brzinom bespovratno idu ka ekonomskoj katastrofi, jer imaju omču oko vrata koja spriječava ekonomski razvoj jer su previše zatvorene, diskriminiraju strane investitore, ne postoji zaštita imovine a tu su i korupcija, monopoli itd.
Zemlja A je Kina danas. Zemlja B su SAD 1880. godine, kada su bile nešto siromašnije nego Kina danas. Dakle dvije ekonomske velesile, koje su u istom stepenu razvoja bile i svjetske ekonomije sa uvjerljivo najbržim rastom, su pratile recept koji je u potpunoj suprotnosti za neoliberalnim teorijama otvorenog i slobodnog tržišta.
Čak štaviše, na najpopularnijim dolarskim novčanicama se nalaze velikani istorije SAD, koji su bili zagovarači potpune zaštite domaće ekonomije i spriječavanja dolaska stranih investitora, u trenucima u kojima su bili na vlasti (Benjamin Franklin na najpoznatijoj planetarnoj novčanici, onoj od 100 dolara, Alexander Hamilton, Abraham Lincoln i George Washington na drugim novčanicama).
Hamilton je 1789. godine dostavio Vladi prijedlog razvojne strategije SAD-a zasnovane na zaštiti od konkurencije, posebno na zaštiti domaćih kompanija koje su u ranoj fazi razvoja.
Danas bi mu Svjetska Banka i MMF odbili posuditi sredstva. Georges Washington, prvi predsjednik SAD, je prilikom svoje inauguracije otvoreno pozvao građane na kupovinu odjeće proizvedene u SAD umjesto visokokvalitetne odjeće iz Velike Britanije.
Finska je pet decenija klasificirala svaku kompaniju sa preko 20 posto stranog udjela u vlasništvu kapitala kao opasnu kompaniju.
I tako se nalazimo u smiješnoj situaciji, gdje današnji američki bankari, biznismeni i ostali veliki ekonomski stručnjaci, koriste Linkolna i Hamiltona da plate taksi ili kafu u Starbucksu a koriste i Franklina da bi usitnili novac, ne znajući da su to sve pobornici protekcionizma kojeg se svi oni danas najviše ježe.
Mrtvi predsjednici SAD, da mogu govoriti, rekli bi Amerikancima i ostatku svijeta kako su politike, koje njihovi nasljednici danas nameću svijetu, suprotnost u odnosu na politike kojima je primitivna i nasilna, mahom agrarna država, zasnovana na robovlasništvu, pretvorena u najveću svjetsku ekonomsku silu.
Primjeri ‘zatvorenih’ zemalja
Dakle pravilo je ‘radi kako kažem’ a ne ‘kako sam ja radio’. Od Južne Koreje pa do Danske, brojni su primjeri gotovo svih razvijenih zemalja koje su u određenom stadiju ekonomskog razvoja bile izrazito zatvorene za konkurenciju i otvoreno štitile domaće kompanije. Finska je pet decenija klasificirala svaku kompaniju sa preko 20 posto stranog udjela u vlasništvu kapitala kao opasnu kompaniju. Par iznimki su Nizozemska, djelimično Švicarska i Hong Kong.
Velika Britanija je također izgradila vlastiti razvoj na zaštitničkim politikama, jer je trebalo zaista zaštititi strateške kompanije dok ne ojačaju da se mogu na jednak način nositi sa konkurencijom.
Velika Britanija je bila jedna od najprotekcionističkih zemalja svijeta u većini perioda njenog značajnog ekonomskog rasta.
Sredinom osamnaestog vijeka Velika Britanija je krenula u visoke tehnologije, što je tada bila industrija vunenih proizvoda. Snažna zaštita te industrije u Britaniji je dozvolila da ona postane glavni oslonac britanskog izvoza. Sa ostvarenim prihodima se kupovala hrana i sirovine kojima je pokrenuta Prva industrijska revolucija. Potom, kada je Britanija postala industrijska velesila, usvojeni su principi slobodne trgovine.
Dakle, Velika Britanija je bila jedna od najprotekcionističkih zemalja svijeta u većini perioda njenog značajnog ekonomskog rasta.
Razlog je jednostavan a to je da su ove politike zaštite domaće ekonomije odlične politike za određeni stadij ekonomskog razvoja, što nam istorija dokazuje desetinama primjera. Prvo, iz istog razloga iz kojeg se šalju djeca u škole umjesto da idu na tržište rada, jeste potreba da mlada industrija ojača kako bi se, bez pomoći, mogla nositi sa konkurencijom.
Drugo, u ranom stadiju ekonomskog razvoja tržišta ne fukncionišu dovoljno dobro (loš transport, nedovoljno informacija, malo tržište kojim se može lako manipulisati itd.) i ponekada je državna zaštita neophodna.
Treće, u takvim slučajevima su često javne kompanije jedine putem kojih država može nešto uraditi i sprovesti velike projekte, jer su kompanije iz privatnog sektora još uvijek nedovoljno razvijene.
Posljednje tri decenije
Uprkos ovakvoj istoriji razvijene zemlje i dalje primoravaju zemlje u razvoju da izlože svoje slabe ekonomije snagama globalne konkurencije, što je isto kao da tek izlegle piliće prepustite nezasitnim vukovima.
Od 1980-ih godina, pa nadalje, u eri velikih deregulacija i otvaranja tržišta, osim rastućih nejednakosti, primjetno je i usporenje ekonomskog rasta kao i usporenje rasta prihoda po glavi stanovnika.
Analize pokazuju da su zemlje u razvoju bile puno peformantnije po pitanju ekonomskog rasta u periodu kada su bile zaštićene nego kada su bile izložene ekonomskim predatorima. Od 1980-ih godina, pa nadalje, u eri velikih deregulacija i otvaranja tržišta, osim rastućih nejednakosti, primjetno je i usporenje ekonomskog rasta kao i usporenje rasta prihoda po glavi stanovnika.
Slobodna trgovina i politike koje čine tržište slobodnim i otvorenim su politike koje nikada nisu polučile željene rezultate. Većina bogatih zemalja nije koristila ove mjere kada su bile u tranziciji jer upravo ovakve politike usporavaju ekonomski rast i dovode do povećanja razlike u primanjima u zemljama u razvoju, u posljednje tri decenije. Mali broj zemalja je postao bogat putem mjera slobodne trgovine i slobodnog tržišta.
Izvor: Al Jazeera