Zapadna vizija sunitsko-šiitskog pitanja

Nijedna američka lista terorističkih organizacija ne sadrži ime niti jedne šiitske organizacije (Al Jazeera)

Piše: Nabil Albukiri

Nije nikakva tajna za mnoge posmatrače – akademike, pisce i političare, da je neslaganje Zapada, njegovih saveznika i saradnika iz arapskih zemalja, bez obzira da li se radi o državama, pokretima, organizacijama ili pojedincima, sa političkim “šiitskim” islamom, zapravo taktičko, interesno i trenutno neslaganje, koje prestaje nakon što iščezne ono što ga je iniciralo.

Naravno, ni to nije nešto što se da lako nadzirati i kontrolirati. Što se tiče njihovog neslaganja sa političkim, “sunitskim” islamom, možemo reći da je to strateško i principijelno razilaženje zasnovano na skupu vizija, postupaka i historijskih iskustava u prošlosti i sadašnjosti.

Prije nego što počnemo sa ovom temom, izričito tvrdim da nisam pobornik shvaćanja kako su ove sektaške klasifikacije nastale kao rezultat historije, te da mi, danas, nemamo nikakve veze sa tim, izuzev kroz veliki neuspjeh svih arapskih elita koje su nastupile na državnoj političkoj sceni nakon stjecanja nezavisnosti, u istinskom osnivanju građanske demokratske države, države jednakosti, reda i zakona.

Počevši od ovih činjenica, naše kratko zapažanje bit će bazirano na praćenju historijskog toka ovog sukoba kroz obje strane jednadžbe, islamskog Istoka i kršćanskog Zapada, preciznije rečeno, odnos Zapada i sunitsko-šiitskog dualiteta.

Zapadna vizija i klasifikacija sunitskog islama oslanja se na historijsko iskustvo, budući da je sunitski islam zapravo nosilac ideje o islamskoj zajednici svijeta – ummetu, sačinjenoj od različitih naroda i rasa, a zatim predstavljene kroz projekt civilizacijskog islama i historijsko iskustvo koje bi se moglo opet ponoviti.

Politički projekt šiitskog islama, pak, nije ništa drugo osim projekt grupe ograničene na pojedince i određene vjerske autoritete zbog čega ga je lakše kontrolirati i reducirati kroz ličnosti i vjerske autoritete, što nije slučaj sa sunitskim islamom. Navedeno potvrđuje historijsko iskustvo kao i trenutna situacija.

Kroz dugo povijesno iskustvo šiitskog islama i svu njegovu raznolikost, nikada se nije dogodilo da jedna šiitska islamska država ponese ideju zajednice koja obuhvata sve njene denominacije, već se radilo o izoliranim sektaškim projektima utemeljenim na kultu ličnosti i religijskim autoritetima ove ili one skupine. Nikada se nije desilo ni to da neka od malih šiitskih država, poput Zejdija u Jemenu ili Safavida u Iranu, parira Zapadu ili bilo kojoj zapadnoj imperiji toga doba.

Križarski ratovi

S druge strane, Zapad je još uvijek opsjednut i proganja ga gorko povijesno iskustvo sa većinom država i imperija koje su ponikle na učenju sunitskog islama, počevši od Emevija i Abbasija, ili iskustva stalnog konflikta sa malim sunitskim državama Andaluzije, koji završava tek 1495. godine nakon što su konačno uništene, kao i iskustva križarskih ratova protiv sunitske države Zankija i Ejubija koji su trajali više od tri stoljeća (1096-1291).

Historija bilježi presudnu ulogu Ejubija koji su okončali jedno od najopasnijih razdoblja u historiji islamskog svijeta. Prepušteni na milost i ne milost učestalim križarskim pohodima skoro dva stoljeća, čiji je vrhunac bio osvajanje džamije Al-Aqsa, koju zatim oslobađaju suniti Ejubije pod vodstvom kurdskog sunita Salahuddina Ejubije.

Poput uspjeha sunnitskih Ejubija da zaustave valove križarskih ratova prema islamskom svijetu, istu misiju imali su i suniti turskog porijekla – Osmanlije.

Bili su predstavnici sunita toga vremena i oživjeli su ono što povijest  poznaje kao islamska osvajanja, čija se kulminacija ogleda u padu Konstantinopolja, prijestolnice Istočnog rimskog carstva, kao i svega onoga što je nakon toga uslijedilo – propasti istočnih evropskih carstava, jednog nakon drugog.

Šiitske države

Istina, kroz iskustvo islamske šiitske historije ukazala se prilika za vlastitu državu tek sredinom trećeg vijeka. Tačnije, tu priliku ostvarili su šiiti Zejdije u Dajlemu, Tabristanu i Jemenu. Također, šiiti Fatimije uspijevaju osnovati svoju vlastitu državu u Maroku, poznatu kao državu Ubejdija, koja nakon svog prelaska u Egipat postaje poznata kao Fatimijska, a u Jemenu kao Sulajhidska država.

Međutim, ova šiitska iskustva nisu uspjela ponuditi prijeteći politički obrazac zapadnim državama i imperijama toga vremena. Štaviše, uopće nisu imali pragmatično, političko usmjerenje ka proširenju van geografskih granica islamske države kojom su vladali.

Uprkos ranom padu Zejdijske države u Dailamu i Taberistanu, ona nastavlja sa svojom dugom egzistencijom u Jemenu kao marginalizirana država.

Zejdijska država u Jemenu nije imala nikakvu podršku, što je i očekivani rezultat njenog doktrinarnog usmjerenja utemeljenog od osnivača ove države, Al-Hadija Yahyaa bin Husayna al-Rassija, koji je ograničio vodstvo (imamet) na svoje potomke mimo drugih.

Oslobodilački pokreti

Primjećujemo sličnost u saradnji Fatimijske države u Egiptu i križara tokom borbe protiv Ejubija sa postupcima Safavidske države u ratu protiv Osmanlija. Dok se Osmanska država širila po evropskom kontinentu, u isto vrijeme je bila izložena stalnim napadima Safavida u Iraku i drugim mjestima.

Što se tiče moderne, savremene historije, većinu arapskih pokreta za oslobađanje od zapadnog kolonijalizma predvodili su lideri sa jasnom vjerskom pozadinom, poput Mahdističkog pokreta u Sudanu i Senusija u Libiji, kao i revolucije Abdel Kadira al-Džezairija i Abdel Karima al-Hatabija u Maroku, zatim revolucije Al-Qassama u Palestini i Levantu, te ostalih revolucija protiv kolonizatora.

S druge strane situacija nije bila takva. Izostale su revolucije šiita protiv kolonizatora, osim revolucije Al-Kataeba Al-‘Ishrina u Iraku, koju su poveli sunnitski i šiitski lideri zajedno, što se nedavno  ponovilo u slučaju libanskog Hezbollaha.

Međutim, njihovo pojavljivanje na sirijskoj sceni kao vrha sektaškoga koplja protiv revolucije sirijskog naroda, otkrilo je skrivenu frakcijsku ulogu ove partije.

Savremeno doba

U savremenom dobu evidentna je čvrsta veza šiitskih iranskih autoriteta i općenito Zapada na račun arapskih interesa što jasno pokazuje praksa zapadnih zemalja kada se tretira pitanje terorizma, pa se isključivo suniti pokušavaju optužiti za navedeno.

Treba obratiti pažnju na još jedan detalj, a to su laži o iračkom nuklearnom programu koji je bio meta napada na Irak i njegovog uništenja kao jedne regionalne arapske snage toga vremena. U isto vrijeme, iranski nuklearni program tolerira se već dva desetljeća, nakon čega će Iran u konačnici i ostvariti svoje ambicije.

Pogledajmo, na primjer, Jemen, gdje šiitska grupa Houthi javno iznosi neprijateljske parole protiv američkog Zapada i Izraela. No, i pored toga nije evidentirano nikakvo vojno djelovanje protiv Zapada i američkih interesa, ali su zato sve njihove vojne akcije usmjerene isključivo protiv Jemenaca. I pored svega, nikada nije došlo do osude neke od ovih grupa, pa čak ni same pomisli o tome, bez obzira na zločine koje su počinili nad jemenskim narodom, od ubijanja, raseljavanja, protjerivanja i vojne ekspanzije na terenu.

Pokazatelj suštine ovog neformalnog odnosa između navedenih grupa i zapadnih snaga jeste upravo u tome što Zapad nameće ove grupe kao vodeće snage u nacionalom dijalogu, od kojih zauzvrat ne uslovljava ništa, poput predaje teškog naoružanja, a to im zapravo i daje poticaj da preskoče dijalog i krenu sa oružanom ekspanzijom na terenu, dok Međunarodna zajednica, predstavljena kroz UN, mirno šuti i posmatra i pod čijim se patronatom dešava politička tranzicija u Jemenu.

 

Također nije zabilježena ni pojava šiita u ulozi revolucionarne i socijalne snage u borbi protiv zapadnih kolonizatora. Nije se dogodilo ono što su vođe Zejdija u Jemenu učinile kada su predvodile žestoke ratove protiv prisustva Osmanlija u ovoj zemlji. Činjenica je da se ne bilježi niti jedan slučaj suprotstavljanja šiita britanskoj kolonizaciji koja je vladala jugom Jemena više od jednog stoljeća.

Odnosi s kolonizatorom

Najbolji pokazatelj realnosti odnosa Zejdija sa kolonizatorom jeste situacija u kojoj se imam Jahja odriče teritorija pod njegovom upravom u njihovu korist, poput Ad Dalia, Beihana i drugih. Čak štaviše, njihova relacija bila je takva da se Britaniji daje pravo suvereniteta nad južnim Jemenom.

Zbog toga je i bilo za očekivati da će se pojaviti jemenski pokret za oslobađanje južnih teritorija okupiranih od strane Britanaca, i to odmah nakon revolucije 26. septembra 1962. godine, koja je rezultirala padom zejdijske vladavine. Odmah nakon ove, uslijedila je i druga revolucija protiv Britanaca, 14. oktobra 1963.godine, iz čega možemo uočiti jasnu povezanost Zejdija sa kolonizatorom.

Cijela priča ne završava se samo na skrivenom zapadno-šiitskom savezu. Pravo stanje tih odnosa otkriva se tokom građanskog rata u Jemenu, kada sve zapadne zemlje podržavaju povratak monarhijske porodice Hamid al-Dina na vlast iako ih je jemenski narod svrgnuo.

Ta podrška dolazi čak i do momenta da Zapad šalje svoje eksperte za borbu protiv republikanskih revolucionara, pa čak i slanja izraelske avijacije kako bi napali na ciljeve i položaje republikanaca, što spominje i Fred Halliday u svojoj poznatoj knjizi Politički konflikt na Arapskom poluotoku. Tokom navedenog rata finansirani su  i plaćenici, poput poznatog Boba Dinara i drugih, koji su učestvovali rame uz rame sa šiitima protiv republikanskih revolucionara u Jemenu.

Veza Zapada i šiita

U ovoj situaciji više nikome nije skrivena jačina veze između Zapada i šiita, uprkos činjenici da se o njoj ne govori. Pokazatelji su više nego očigledni. Dešavanja u Iraku, od pada Bagdada u aprilu 2003. godine, ukazuju na to da još od prvog momenta postoji savezništvo između šiitskih snaga i Amerike koja im je pomogla da preuzmu potpunu kontrolu vlasti u Iraku.

Opasnije od toga, a dešava se također u Iraku, jeste upornost Zapada u ograničavanju saradnje na šiite koje smatraju većinom, dok se suniti majoriziraju. Odnos je činjenica koja nema uporište u stvarnosti, jer su suniti većina u Iraku s obzirom da su i Kurdi, a ne samo Arapi, suniti.

Američko-šiitski konsenzus nije se ograničio u svome djelovanju na marginaliziranje Arapa sunita, već se marginaliziraju Arapi šiiti koji nisu nositelji ideologije “vlade pravnika” dominirajuće teokratske ideologije u Iranu. Ovo je slučaj sa pokretima Al-Halisija, Al-Sarhija i drugih.

Zvanični šiitski autoriteti poput Al-Sistanija, Al-Hakima i drugih o navedenom šute. Ne žele komentirati američku okupaciju od 2003. godine što jasno govori o američko-šiitskom konsenzusu, pa čak i savezništvu Zapada i šiitskih snaga.

Slika postaje jasnija kada se zna da nijedna američka lista terorističkih organizacija ne sadrži ime niti jedne šiitske organizacije ili frakcije uprkos gorljivim parolama šiitskih frakcija u kojima se govori da se suprotstavljaju Zapadu i Izraelu.

Korijen saradnje

Jedino logično pojašnjenje jeste da je Zapad dobro shvatio da suniti predstavljaju pravu prijetnju njegovim nelegitimnim interesima u arapskom i muslimanskom svijetu, te da će istinski otpor doći samo od njih. Medijski, Zapad uporno pokušava iskriviti sliku i preko obavještajnih agencija napraviti takvu situaciju da se upravo oni predstave kao neprijatelji cijelog svijeta koje je nužno iskorijeniti pod ranije metodološki postavljenim izgovorom da se radi o teroristima.

Također, pitanje preferiranja Zapada da se sarađuje u političkom djelovanju sa šiitima, a ne sunitima, proizlazi iz činjenice da se šiitske grupe u konačnici neće čvrsto vezivati za svoje vjerske autoritete preko kojih se ostvaruje utjecaj nad ovim grupama.

Nadalje, Zapad dobro razumije činjenicu da su šiitske grupe manjine u arapskom svijetu što olakšava saradnju sa njima, dok one težište u traganju za strateškim saveznicima stavljaju na Zapad u političkom smislu. Navedeno, ne mogu prikriti čak ni žestoke parole koje obje strane iznose u javnost.

Ono što možemo kazati jeste da zadovoljstvo, obostrano dakako, pa čak i savezništvo Zapada i šiita, nikako neće dokinuti šiitske patriotske i moralne tokove koji su uvijek prisutni kroz historiju. Isto je sa sunitima danas, kada se također ne može govoriti o apsolutnoj moralnosti i patriotizmu, što je jasno kroz refleksije arapskog proljeća i rezultate jasnih kontura svih snaga, opcija i usmjerenja.

‘Tamni scenariji’

Spomenuto su brze opservacije koje želim iznijeti istraživačima i naučnim radnicima kako bi se kroz razgovore naslutio razvoj događaja u arapskom svijetu i izbjegli “tamni” scenariji političkog sektaštva.

Složenost ovog razdoblja u velikoj mjeri proizlazi iz instrumentalizacije historijskih dilema kojim se prikrivaju suštinski povodi sukoba, a to je dominacija regionalnih i globalnih sila koje ustrajno pokušavaju oblikovati stvarnost regije prema onome što odgovara njihovim nelegitimnim ciljevima.

Zapad je zbog toga pogazio čak i dugo obećavanu demokratiju jer će na scenu stupiti snage utemeljene na lojalnosti njenim interesima, posvećene partnerstvu i međusobnom poštovanju.

Sve navedeno trebaju uvažiti istraživači čije je ovo polje interesovanja posebno kada se uzme u obzir trenutno američko-iransko približavanje na račun arapskih naroda, njihovog mira i stabilnosti koje smatraju opasnošću nelegitimnim ciljevima Zapada i Irana.

Njihov neumitni potez jeste uvlačenje čitave regije u političku nestabilnost i podsticanje sektaških neprijateljstava narušavanjem ravnoteže, kao što je bio slučaj u Libanu i Iraku, čime se resursi regije iscrpljuju, a kompaktnost društvenog tkiva i politička stabilnost u cjelosti uništavaju.  

Izvor: Al Jazeer