Zašto Ahmadinejad komplicira iranske izbore

Ahmadinejad je ranije dao podršku svom bivšem potpredsjedniku Hamidu Baghaeiju (desno), pa se predomislio (AP)

Tvrdo krilo iranske politike ozbiljno se priprema za predsedničke izbore u maju, uz ambiciju da skloni sadašnjeg reformističkog šefa države Hassana Rouhanija, koji je doprineo nuklearnom sporazumu s velikim silama, čime je omogućen izlazak Irana iz višedecenijske izolacije. Zato je veliko iznenađenje, čak i šok, unutar teokratskog krila izazvala kandidatura bivšeg predsednika Mahmouda Ahmadinejada, koji se otvoreno suprotstavio upozorenju Vrhovnog vođe, čija je reč konačna u teokratskom establišmentu.

Ajatolah Sayyed Ali Khamenei na seminaru za studente u Teheranu u septembru izjavio je da ne nalazi da je preporučljivo da se Ahmadinejad vrati u politiku. “Rekao sam mu da ne izlazi jer mislim da to nije ni u njegovom ni u interesu zemlje”, izvestila je državna agencija Irna. “To bi stvorilo bipolarne suprotnosti i podele u zemlji, a mislim da je to štetno.” Činilo se da je Ahmadinejad uvažio savet da ne polarizuje Iran. Samo nedelju dana pre nego što se registrovao izjavio je da nema planove da se kandiduje i da podršku kao “najboljem kandidatu” daje svom bivšem potpredsedniku Hamidu Baghaeiju. Onda se predomislio.

Novinarima je izjavio da ostaje veran “moralnom obećanju” datom Khameneiju da se neće kandidovati, a agencija Mehr citira ga da se registrovao “samo da bi podržao Baghaeija”. Odluku da se suprotstavi volji vrhovnog autoriteta moći u Iranu prokomentarisao je rečima: “Lider me savetovao da ne učestvujem na izborima i to sam prihvatio. Njegov savet, međutim, ne treba da znači da sam zabranjen.” Time je otvorio neizvesnu igru sa Khameneijem, koji je Ahmadinejada svojevremeno hvalio kao “hrabrog, mudrog i vrednog”, ali je pred kraj njegovog drugog četverogodišnjeg predsedničkog mandata s njim često ulazio u konflikte.

Optužbe za izbornu krađu

Ahmadinejad je prvi put bio izabran za predsednika 2005. godine, kad je pobedio favorita reformističkog krila, uticajnog bivšeg predsednika Alija Akbara Hashemija Rafsanjanija. Odmah je – nasuprot reformistima – maksimalno zaoštrio odnose sa Zapadom i ostao upamćen po najoštrijoj retorici protiv SAD-a, negiranju Holokausta i pozivima da Jevreji budu proterani u more. Ponovo je pobedio 2009. godine, ali uz optužbe za izbornu krađu, zbog čega su izbile masovne osmomesečne demonstracije reformista po gradovima Irana, koje su završene uz desetine ubijenih i stotine uhapšenih.

Nakon što je funkciju 2013. godine predao Rouhaniju, Ahmadinejad, po Ustavu Irana, ima pravo da se ponovo kandiduje, čime se pridružio listi od 197 osoba (uključujući i osam žena) koje su se prijavile pre konačnog zaključenja registracije kandidata u subotu. Sve kandidature prethodno mora da potvrdi konzervativni Savet čuvara (revolucije), čiju polovinu čine šestorica članova koje je imenovao Vrhovni vođa. Konačna lista biće utvrđena do 27. aprila – verovatno bez ženskih kandidata jer nijednoj ženi to dosad nije bilo dopušteno.

Da li će Khamenei rizikovati i sprečiti Ahmadinejadovu kandidaturu, čime bi posredno potvrdio da Savet čuvara nije nazavisno telo? I ne samo to. Ako bude diskvalifikovan, za očekivati je da će Ahmadinejad svoje pristalice pozvati da podrže Rouhanija. Ili će Khamenei prihvatiti drugi rizik, da Ahmadinejad, svojim miksom šiitskog islama, nacionalizma i tehnokratije, ugrozi “principaliste”, kako Iranci nazivaju konzervativce, ali i da svojim antizapadnim stavovima uzdrma temelje politike koju je Vrhovni vođa poslednjih godina aminovao?

Pražnjenje državnih kofera

Analitičari su podeljeni, mada većina smatra da Khamenei neće oprostiti Ahmadinejadu što se usudio da osporava njegov status i ugled niti zaboraviti kako je zbog njihovog sukoba 2011. godine predlagao da predsednik, bez obzira na to što ne kreira politiku već na nju može samo da utiče, ne bude biran na direktnim izborima. “Savet čuvara sigurno ga neće kvalifikovati”, izjavio je za Tehran Times Hassan Lasjerdi, politički analitičar blizak principalistima.

Ahmadinejad, bivši gradonačelnik Teherana, popularnost je sticao predstavljajući se kao zaštitnik siromašnih, posebno iz unutrašnjosti zemlje, a značajan deo uticaja gradio je na nekadašnjoj pripadnosti elitnim snagama Revolucionarne garde, koja je, uz konzervativne imame, moćna formacija koja drži pod kontrolom industriju nafte i finansijske tokove. Veliki je broj onih, i među reformistima i među principalistima, koji ne zaboravljaju da je Ahmadinejad politikom potrošnje i državnog intervencionizma ispraznio državne kofere i da su dvojica njegovih bivših potpredsednika uhapšena zbog korupcije otkad je napustio funkciju.

Dok ultrakonzervativci sada traže “čvrstog” kandidata oko koga bi se okupili u suprotstavljanju predsedniku SAD-a Donaldu Trumpu, njihovi rivali podsećaju se da je Ahmadinejad antizapadnom retorikom i nespremnošću na saradnju u vezi sa spornim iranskim nuklearnim programom doprineo da Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija Iranu zavede tri paketa finansijskih i trgovinskih sankcija. Koliko su snage koje su Ahmadinejada nekad podržavale uticajne danas i da li su pripravne da iza njega stanu? Mnogi su ga napustili tokom četiri godine otkad se povukao, a njegova iznenađujuća kandidatura dodatno doprinosi tome da gubi podršku dela konzervativaca.

Ebrahim Raisi kao favorit

Krajem decembra objavljeno je formiranje konzervativne formacije Narodni front islamskih revolucionarnih snaga, čiji je cilj okupljanje iza jednog kandidata kako bi se stvorio zajednički front protiv aktuelnog predsednika na izborima 19. maja. Ako iza ove formacije stane moćna iranska Revolucionarna garda, bez obzira na to što ne bi smela politički da se angažuje, onda bi Rouhani dobio moćnog protivnika. Front je nedavno imenovao petoricu svojih kandidata, od kojih će uoči izbora odabrati jednog.

Najviše glasova dobio je miljenik Vrhovnog vođe, uticajni imam Ebrahim Raisi, koji trenutno predvodi dobrotvornu organizaciju Astan Qods Razavi. Ova bogata verska fondacija upravlja donacijama namenjenim jednom od najsvetijih šiitskih centara u severoistočnom svetom gradu Mashadu. “Režim ne bi dopustio nekome kao što je Raisi da se kandiduje bez želje da on pobedi”, procenjuje analitičar Sanam Vakil iz Chatham Housea.

Odluka da se kandiduje istovremeno je Raisijeva prilika i rizik. Pobeda bi uvećala njegove šanse da nasledi Khameneija, koji je imao dva predsednička mandata u vreme ajatolaha Khomeinija, lidera Islamske revolucije 1979. godine. Neuspeh bi značio kraj takvih ambicija. Dok konzervativci strahuju da Ahmadinejadovo prisustvo može da podeli njihove birače, i Rouhanijeve saveznike brine privlačnost populističkog kandidata s nacionalističkim, antiestablišmentskim sloganima.

Vuk u janjećoj koži

Rouhaniju, čija se kandidatura još čeka, daju status favorita, ali svakako mu predstoji teža borba u poređenju s lakom pobedom pre četiri godine, kad je već u prvom krugu osvojio više od 50 odsto glasova, dok nijedan od drugih kandidata nije imao više od 17 procenata. Iako se izbori doživljavaju kao prilika da se odgovori na obnovljene američke pritiske, Rouhanijev osnovni kapital među 80 miliona Iranaca jest nuklearni sporazum iz 2015. godine.

Mohammad Reza Aref, vođa proreformske parlamentarne formacije Nada, pozvao je uglednog šiitskog imama Mehdija Tabatabaeija da iskoristi svoj uticaj i ohrabri birače da u što većem broju izađu na izbore, a očekuje se da izlaznost bude blizu 70 odsto. Problem je što izlazak iz izolacije i obazrivi ulazak stranog kapitala nije umanjio nestrpljenje mladih Iranaca, koji čekaju poboljšanje ekonomske situacije i smanjenje nezaposlenosti, čemu liberalizacija izvoza nafte još nije uspela da pruži značajniji doprinos.

Neizvesno je i na spoljnom frontu. U SAD-u i po zemljama Zaliva nisu svi sigurni da li bi da se raduju Rouhanijevoj pobedi. “Nasuprot tome, Rouhanijeva prava misija jest da anestezira Zapad od pretnje Islamske Republike i slomi jedinstvo odgovora na tu pretnju. Postoji snažan argument da bi suprotstavljanje Iranu bilo lakše njegovim odlaskom s političke scene”, piše komentator Gulf Newsa. “Ako je briga u osiguravanju da SAD i saveznici preduzmu neophodne korake u pravo vreme kako bi zaštitili svoje interese, onda je možda bolje suočiti se s vukom nego s vukom u jagnjećoj koži.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera