Zašto bi Erdogan pokrenuo puč protiv samog sebe

Ono što je počelo kao tamna i tragična noć, preraslo je u dan kada su obični građani spasili svoju državu i demokratiju (Reuters)

Piše: Ayse Sozen Usluer

Kada su vojna vozila blokirala ulaz na Bosforski most u Istanbulu 15. jula, Erol Olcak je bio u svom domu s porodicom. Brzo su turski građani shvatili kako je riječ o pokušaju udara i kako je jedini način da se on spriječi izlazak na ulice i izražavanje volje naroda.

Olcak, koji je živio blizu mosta, poveo je svog 16-godišnjeg sina i s njim otrčao na most kako bi se napravio otpor vojnim snagama. Nisu imali nikakvo oružje, niti kakvu zaštitu od napada. S ogromnom tugom i šokom smo saznali kako su ga izdajnici ubili u prvim satima pokušaja udara, samo jer je stao za ono u šta vjeruje: sloboda, demokratija i volja naroda.

Olcak nije bio samo blizak prijatelj predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, već strateška i važna ličnost njegovoga pokreta više od 20 godina. On je pripremao sve izborne kampanje stranke koje su bile ključne za uspjeh Partije pravde i razvoja. Bio je kreativan, hrabar i planirao je jednu od najboljih kampanja u političkoj historiji Turske.

Pa, zašto bi Erdogan pustio da pogine?

Bez poraza 15 godina

Ovo je vrlo iznenađujuće pitanje i može zvučati nečuveno. No, postoji teorija zavjere koja kruži društvenim mrežama, a koja govori kako je sam Erdogan pokrenuo udar na samog sebe. Samo pisanje ovih riječi izgleda smiješno, no neki međunarodni mediji već su se zakačili na to. Zašto bi on to uradio? – možete se zapitati. Pa, ako je suditi ovoj tvrdnji, uradio je kako bi došao do više moći; kao da nije riječ o lideru koji nije izgubio ni na jednim izborima u posljednjih 15 godina.

Kako bi se bolje razumjela situacija, trebamo se prisjetiti dešavanja iz te sudbonosne noći. Frakcija u turskim oružanim snagama prekinula je red komandnog lanca i pokušala izvesti vojni udar u Turskoj. Istanbul i Ankara su bili u fokusu: u Istanbulu, azijske ulaze na Bosforski i most Fatiha Sultana Mehmeta blokirala su vojna vozila, a Međunarodni aerodrom Ataturk i sjedište istanbulske policije bili su opkoljeni.

U Ankari su bombardirane strateške sigurnosne institucije, kao što su sjedišta Nacionalne obavještajne organizacije, policijskih snaga i specijalnih jedinica. Sjedište Generalštaba turske vojske bilo je pod opsadom. Napadnute su i civilne mete, također. Uredi turskog državnog TV servisa TRT-a u Ankari i Istanbulu bile su mete upada, a saopćenje o udaru je uživo čitano na TV-u. U njemu se navodilo kako je vojska preuzela vlast te kako su u državi na snazi vojni zakon i policijski sat.

Mete napada su također bili uredi satelita Turksat i turskog telekoma. Turksat je bombardiran kako bi se prekinuo TV prijenos za cijelu državu. Zavjerenici su imali samo jedan cilj: da prekine sve komunikacijske kanale u cijeloj državi. Predsjednik i premijer pojavili su se na nacionalnim TV kanalima, odbacili pokušaj udara i pozvali građane da izađu na ulice kako bi iskazali otpor.

Tijelima protiv udara

Do tada su se ljudi počeli okupljati na protestima. Kao i Olcak, koji je bio jedan od prvih koji su stigli do mosta, niko nije imao oružje – samo vlastita tijela i glasove protiv pokušaja udara. No, na mirni otpor stigao je odgovor iz vatrenog oružja. Do kraja ove tragične noći država je izgubila 241 građanina, dok ih je 1.537 povrijeđeno.

Pripadnici teorije zavjere također za ljude koji su izašli na ulice kažu kako su Erdoganove “ovce”. Postavlja se pitanje kako su se onda obične “ovce” usprotivile tenkovima i nisu se micale ni milimetar kada su im iznad glava zapucali helikopteri? Ili kako je predsjednik Erdogan mogao dozvoliti mlaznim borbenim avionima da bombardiraju Parlament gdje se nalaze mnogi parlamentarci iz svih stranaka?

Dok su takve neosnovane i nelogične tvrdnje dobila veliku pažnju međunarodnih medija, ono što se zaista desilo ih nije toliko privuklo. Brutalnost pokušaja udara, bombardiranje strateških institucija države i gubitak nevinih života uglavnom prolaze nezapaženi. Mnogi su se odlučili da ne stanu uz tursku demokratiju i njen narod, već su se odlučili za politiku “čekati i vidjeti”. Umjesto direktnih i jednoglasnih osuda pokušaja udara, uglavnom čujemo politizirane komentare i optužbe bez osnova.

Mediji, istina i mučenici

Čak imaju i mišljenja koja kažu kako bi vojna uprava nakon vojnog udara bila bolja od demokratski izabranih zvaničnika, a veoma malo se govori o onima koji zaista stoje iza udara i terorističke mreže u njihovoj pozadini.

Srećom, svi turski mediji – bez obzira na njihov politički stav – oduprli su se udaru, objavljivali su istinu i informirali građane o opasnostima koje prijete našoj državi. Stav velikog broja međunarodnih medija, s druge strane, dolazi kao velika uvreda turskom narodu koji se odupro brutalnom pokušaju udara. Na kraju, mirni otpor običnih građana pokazao se jačim od bombi i pušaka.

Erol Olcak i njegov sin su bili među prvim mučenicima ovog udara. Sjećanje na njih i njihovu žrtvu će uvijek biti njegovano i čuvano. Ljudi su i dalje na ulicama i trgovima, nastavljaju s otporom i pokazuju kako mučenici nisu umrli uzalud. Ono što je počelo kao tamna i tragična noć, preraslo je u dan kada su obični građani spasili svoju državu i demokratiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera