Zašto bi Srbi gradili sliku Hrvatske koja ne postoji

Srđan Milaković
Milaković kaže da se svakodnevno suočava s diskriminiranjem srpske zajednice, a da gradonačelnik ne želi surađivati s predstavnikom srpske zajednice (Arhiva)

Srđan Milaković političar je iz redova srpske manjine u Hrvatskoj, koji je prije dvije godine napustio dominantnu srpsku stranku u Hrvatskoj Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) i nedavno na lokalnim izborima SDSS-u prvi puta od mirne reintegracije ‘oteo’ mjesto dogradonačelnika Vukovara.

Uz to, njegov Demokratski savez Srba (DSS), koji je osnovao s još nekim nezadovoljnicima politikom ‘friškog’ predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i bivšeg predsjednika Vojislava Stanimirovića, osvojio je i dva gradska vijećnička mjesta.

Kaže kako se radi o golemom uspjehu s obzirom na monopolsku poziciju SDSS-a i brojne srpske organizacije koje kontrolira te da se radi o poruci srpskog biračkog tijela SDSS-u u gradu u kojem je osnivan da više neće podržavati ‘bahatu stranačku politiku’ koja ne uvažava realne interese srpske zajednice i naroda u Hrvatskoj.

Za Al Jazeeru govori o problemima srpske zajednice i njezinog predstavljanja, jačanju desnice i njihovih inicijativa poput preimenovanja Trga maršala Tita, podršci srpskih predstavnika Vladi koja nikako da ukloni ploču s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, ulozi koju srpska zajednica u Hrvatskoj treba preuzeti u rješavanju problema…

  • Kako gledate na podršku srpskih predstavnika vladi HDZ-a i njihovog novog partnera HNS-a, s obzirom na to da neka pitanja čije je nerješavanje sa strane predstavnika zajednice isticano kao veliki problem u odnosima, poput ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu?

– Mi smo dosta kritički prema toj ‘a priori’ saradnji s bilo kojom vlašću, a tim pre sa ovakvom vlašću koja nosi probleme, ideološke stvari, nerešavanje pitanja u društvu i nekakve grehe u odnosu na prava srpske zajednice. Ono što je tu posebno problematično jeste to što srpsko biračko telo ne podržava ovakav vid saradnje. Drugi problem je generalno istorijski pristup koji govori o podršci vlasti pod svaku cenu, floskula da manjine uvek moraju biti uz vlast, pokazao se veoma kompromitujući za srpsku političku opciju – gubljenje poverenja srpskog biračkog tela između ostalog, uz druge razloge. Ali ovde se to pokazalo kao problem i zbog toga šta to nije donelo – ako analiziramo efekat koji je trebalo doneti za srpsku manjinu – da smo skinuli sa dnevnog reda neke ključne probleme koji su od interesa za srpsku zajednicu, nego je doprinelo činjenici da je Milorad Pupovac učvrstio svoj monopol u srpskom biračkom telu i generalno u Hrvatskoj i da je on glavni kreator politike srpske zajednice i priče koja se manifestovala i kroz saradnju sa vlašću, na način da je on ojačavao iznad svega Srpsko narodno veće, a da se efekti te saradnje sa vlašću nisu videli u lokalnim sredinama gde stvarno Srbi žive.

Šutnja o dvojezičnim pločama

Srbi su u Vukovaru, kaže Milaković, brojna grupacija, ali marginalizirana i negativno obilježena te ima malo prostora, čak i među mladima, za značajniji razvoj, sudjelovanje i utjecaj na društveni prostor u kojem žive, i to u svakom smislu. To je, kaže, ključan problem srpske zajednice, unatoč brojnosti na tom području, a njegova želja i, kako kaže, posao jest omogućavanje prilike za to te da se stvari prestanu promatrati isključivo kroz prizmu rata.  Što se tiče dvojezičnih ploča o kojima više nitko ništa ne govori, smatra da postoji prešutni dogovor između Pupovca i premijera Andreja Plenkovića na najvišem državnom nivou da se to pitanje ne dira i smatra to dokazom da Pupovac ne radi u interesu srpskog naroda.

“Veoma je teško probiti tu bilo kakvu barijeru jer šta god da učinite, oni se samo pozivaju na formalne razloge: ‘Čekamo Ustavni sud, to je nepristrasna stvar, mi ne možemo na to da utičemo, nećemo da vršimo pritisak na pravosuđe, kad Ustavni sud donese odluku, poštovaćemo je’ itd. Ne otvara se javni prostor – i kad je to bilo u javnom prostoru, bilo je samo u toj meri što je odgovaralo političkim subjektima, ne u srpskoj zajednici, nego u hrvatskoj. Oni su to koristili kao instrument međusobnog obračuna, a mi smo na kraju stradali zbog toga”.

  • Vrlo ste kritični ste prema SDSS-u i Miloradu Pupovcu – što smatrate glavnim problemima u djelovanju glavnih predstavnika Srba u Hrvatskoj?

– Ja sam bio kritičan prema Pupovcu iznad svega iz razloga što kad u politici govorite o dominantnoj političkoj opciji, ne možete govoriti o kolektivu, već o pojednicu. Pupovac je taj koji se izdigao iznad svih ostalih i izgradio tokom godina jednu svoju neprikosnovenu poziciju. Niko od nas, ili puno pre mene, nije imao priliku da utiče, da kreira politiku srpske zajednice u Hrvatskoj. To je jedna od osnovnih mojih zamerki. To je pogrešan pristup. Problem je što je od toga strašnu štetu pretrpela srpska zajednica na prostorima na kojima živi. Pogrešno je usmerio i na loš način upotrebio politički kapital i poverenje koje mu je ona dala. Po meni je u velikoj meri usporio i pacificirao ‘oštricu’ ili kapital koji je stekao na izborima. S druge strane, veoma je neprincipijelno kada dajete podršku vlasti s opravdanjem da čuvate stabilnost države, kako je Pupovac rekao da je to osnovni motiv njegove podrške, a s druge strane da ta vlast nosi težinu izbegavanja suočavanja sa gresima u odnosu na prava srpske zajednice. To se sve svelo na pojedinačna imenovanja nekih ljudi za funkcije državnih tajnika i pomoćnika ministara – to je najveći i glavni domet saradnje SDSS-a s HDZ-om. Činjenica je da SNV dobija 10-15 milijuna kuna na godišnjem nivou i da Pupovac ima veliku političku moć i uticaj u Hrvatskoj. Međutim, to nije interes srpske zajednice. Sve to ide u smeru održavanja političkog monopola.

  • Kako ocjenjujete koaliciju HDZ-a i HNS-a i koliko koristi ona može donijeti interesima i rješavanju problema srpske zajednice?

– Isto nam se tako čini da je ova vrsta saradnje i koalicije neprincipijelna u smislu funkcionisanja dosadašnjeg HNS-a, iz tog razloga se čini da to nije dugotrajno održivo. Što se tiče odnosa i problema srpske zajednice i šta bi ta Vlada mogla njoj doneti, po meni je potreban kontinuitet ne samo jedne, nego puno više vlada da bi se svest, između ostaloga, i u pogledu srpske zajednice promenila. To je ono što je osnovna stvar i osnovni problem kad je srpska zajednica u pitanju – svest većine građana koja preovlađuje u javnom prostoru, a koja je antisrpskog raspoloženja. Etiketa koju Srbi nose je veoma negativna i prisutna, provlači se i otežava svakodnevno funkcionisanje pripadnicima srpske zajednice. Međutim, činjenica je da to ne može da se promeni samo po sebi, to zahteva aktivan pristup kojega do sada gotovo nikada nije bilo. A posebno što umerenije vlade u Hrvatskoj nikada nisu imale kontinuitet. Tu je potrebno aktivno delovanje srpskih predstavnika, političari srpske zajednice moraju da budu mnogo proaktivniji i ‘agresivniji’. Moja je glavna zamerka Pupovcu da upravo zato i jeste na toj poziciji da iskontroliše te zahteve srpske zajednice i da ih maksimalno pacificira i umrtvi da se oni u suštini ne bi niti proveli u kraćem vremenskom periodu.

  • Kako komentirate jačanje i inicijative izrazite političke desnice i s njima povezanih udruga i organizacija? Te strukture kao da se ne bave ključnim problemima države danas, nego potenciraju ideološka pitanja, pogotovo iz prošlosti, i nude ‘rješenja’ isključivo vezana uz njih, a izazivaju potrese na političkoj sceni i čini se da imaju snažan utjecaj na ponašanje ‘većih’ igrača poput Milana Bandića, ali i HDZ-a…

– Desnica nikada nije zamrla u Hrvatskoj, samo je zadnjih godina bila raspršena i razbijena na više frakcija. Vapila je za novim vođom i novim rešenjem koji je, čini mi se, pronađen upravo u Zlatku Hasanbegoviću koji je s tim krenuo još u HDZ-u i on će se verovatno profilisati kao vođa i svih tih nekakvih ogranaka i manjih stranaka u budućim koalicijama. To je nešto što je egzistiralo realno u hrvatskoj političkoj svesti, samo je u pitanju kada se i u kojoj meri ispoljava. Moje mišljenje je da će ta opcija sigurno imati politički opstanak. Posledice su da drugi očigledno moraju da ih slede i teško mogu u tome da se nose jer generalna politika je danas, i u hrvatskoj i u srpskoj zajednici, često nedostatak hrabrosti. A kada imate politiku koja je isključivo usmerena ostanku na vlasti ili dolasku na vlast, a ne ka opštem dobru, onda je posledica da društvo konstatno klizi i kreće se u negativnom smeru – i kada je u pitanju vrednosni sistem, ali i opšti kvalitet života.

  • Preimenovanje Trga maršala Tita, prijedlog ukidanja antifašističkih praznika, upozorenje Europi o navodnom jačanju lijevog ekstremizma u Hrvatskoj konkretni su potezi, odnosno zahtjevi…

– Oni su videli da postoji politički prostor za to u Hrvatskoj. Ali to nije ništa novo – uzmite generalne revizije prošlosti, pa kada je i Bleiburg u pitanju i mnoge druge stvari sada su došle na dnevni red na način da se satanizuju. Ne treba to da iznenađuje, ali je činjenica da ima podršku među hrvatskim građanima. Ono što sam se ja ljutio kao pripadnik srpske zajednice, to je da konstantno inzistiranje političkih predstavnika srpske zajednice na tome i održavanja na životu antifašizma ne treba da bude isključivi prioritet našeg delovanja jer ako su Srbi jedini koji će u Hrvatskoj čuvati antifašizam na životu, onda ga ne trebaju ni oni čuvati u toj meri da troše svoj politički kapital na uštrb zajednice u kojoj živimo. Ako ne treba većinskom narodu Trg maršala Tita, neka ga ukinu – ako ga ne treba, zašto bi mi gradili nekakvu sliku koja ne postoji i koja nema realno uporište? To je realan odraz stanja države i naroda u kojem živite – zašto bi mi ulepšavali stvari, ako one nisu takve? To je posledica stanja koje se održava poslednjih 25 godina i sada ubiremo plodove toga – ne možete imati u javnom prostoru Thompsona, HOS sa ustaškim grbom, rušiti i kidati ćirilićne table utemeljene na hrvatskim zakonima, podržavati sve to i onda se čuditi što sad neko hoće da promeni naziv Trga maršala Tita.

  • U kojem smjeru predstavnici srpske manjine trebaju voditi svoje biračko tijelo, koje dužnosti i odgovornosti srpska zajednica treba preuzeti na sebe da može pridonijeti rješavanju tih brojnih problema?

– Nije svet počeo sa ‘91. godinom i ne možemo sve stvari sagledavati iz ‘91. godine i uloge Srba kako je vide Hrvati u tom ratnom vremenu, nego kroz čitav dijapazon i istorijski period na koji se u krajnjoj liniji Hrvatska poziva za svoju državnost. Treba vratiti srpsku kulturu, srpske predstavnike, srpske naučnike, srpske pisce u obrazovni sistem. To je jedan od načina kako u aktualnom vremenu kroz prošlost pripadnici srpske zajednice mogu doprineti i obogatiti društveni prostor Hrvatske. Što se tiče aktuelnog segmenta, pripadnicima srpske zajednice se mora dati prilika da dele odgovornost za sredine u kojima žive, unatoč celokupnoj političkoj organizaciji i aktuelnom zakonodavstvu. Pripadnicima srpske zajednice se uglavnom ne daje prilika za tako nešto, niti u radnom, aktivnom statusu, posebno ne na nekim značajnijim pozicijama, ali ni u političkom prostoru – unatoč tome što vrše određene funkcije, potpuno su marginalizovani. Ta prilika mora da im se obezbedi jer oni žele odgovornost i mogu da je snose, ali ne mogu sami da je uzmu. Potrebno je mnogo više poverenja pokazati i ne treba se kretati u relacijama rata. Srpska zajednica, pak, treba da se kreće u smeru da se bavi rešavanjem konkretnih problema, a ne visokom politikom, rešavanjem spoljnopolitičkih pitanja Hrvatske i sl.

Izvor: Al Jazeera