Zašto EU zaslužuje Nobelovu nagradu za mir
Piše: Davor Gjenero
Da se devedesetih godina bilo koga na Balkanu pitalo koliki je doprinos Europske unije miru, odgovor bi za Uniju bio vrlo nepovoljan. EU nema mehanizama brzog djelovanja i donošenja odluka, a na krize se odaziva relativno polako. Europski posrednici loše su se snalazili u balkanskim prilikama, a za svoje koncepcije zaustavljanja sukoba teško su stjecali potporu svih zemalja članica. Oni skloni teorijama urote tvrde kako je kriza na prostoru bivše Jugoslavije bila potaknuta od onih koji su se bojali efekta europske integracije, učinka “Europe 1992”, pa je potpirivanjem krize na njenoj periferiji usporen proces homogenizacije europske integracije.
Danas je percepcija vrijednosti EU i na Balkanu bitno drukčija, i to unatoč činjenici da su europske institucije, pa i sam integracijski proces, u ozbiljnoj krizi. Nije slučajno niti to da je mirotvorna uloga EU cjenjenija u onim dijelovima Balkana koji su demokratski konsolidiraniji, a da je manje cijenjena ondje gdje se, na ovaj ili onaj način, “vlast valja ulicama” i na prostorima na kojima se snažno osjećaju ratne napetosti ili njihove posljedice.
Eropska unija nema mehanizama brzog djelovanja i donošenja odluka, a na krize se odaziva relativno polako.
Europska integracija pragmatičan je proces započet Schumanovom deklaracijom 8. svibnja 1950. godine, dakle pet godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Samo godinu dana nakon objave inicijative francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana stvorena je Europska zajednica za ugljen i čelik, kojom je integrirana francuska i njemačka, ali i belgijska, nizozemska, luksemburška i talijanska teška industrija. Ključ inicijative bio je jednostavan – teška industrija, koja je tada bila pokretač razvoja, tržišnom je integracijom dobila impuls razvoja, a spriječeno je da kontinentalne sile samostalno razvijaju vojnu proizvodnju i tako se pripremaju za rat, a ratne pripreme iskorištavaju kao impuls ekonomskom razvoju i zapošljavanju.
Da bi se multiplikacijski učinci osigurali dugotrajno, a bez ratne proizvodnje, trebalo je osigurati veliko tržište i ekonomsku kompatibilnost. Isto tako, da bi se osigurala stabilnost mira, bilo je potrebno osigurati političku kompatibilnost europskih zemalja, a taj je proces, odmah nakon rata, započeo Europski pokret, uz pomoć prve europske institucije: Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.
‘Humanitarne intervencije’
Suradnja posredstvom Vijeća Europe, posebno ona parlamentarna, dakle suradnja zakonodavnih vlasti demokratskih europskih država, vodila je prema napuštanju koncepta koegzistencije u Europi, principa koji je uspostavljen još Westfalskim mirom iz 1648. godine, a bio je napuštan zbog intervencija koje su bile pravdane kao zaštita državnih interesa, zaštita nacionalnih zajednica u drugim zemljama, kao “humanitarne intervencije”.
Koegzistencija je funkcionirala samo u razdobljima ravnoteže moći, nakon što je ratom uspostavljeno neko stanje, i trajala je samo tako dugo dok neka od sila nije procijenila da su njene moći nadišle uspostavljenu ravnotežu i da na osnovi moći toj državi pripada legitimno pravo na veći utjecaj. U “dugom” 19. stoljeću konsolidirane su velike europske nacionalne države, a početak 20. obilježen je dvama krvavim svjetskim ratovima. Bez izgradnje mehanizama ekonomske i političke integracije Europe proces europskoga ratovanja vjerojatno bi se nastavio i dalje.
U ‘dugom’ 19. stoljeću konsolidirane su velike europske nacionalne države, a početak 20. obilježen je dvama krvavim svjetskim ratovima.
Druga ključna uloga europske integracije, koja je od Europske zajednice za ugljen i čelik, a zatim Europske ekonomske zajednice, izrasla u EU, konsolidacija je prostora srednje i istočne Europe, koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih bio zahvaćen valom demokratizacije. Na prostoru Jugoslavije doživjela je neuspjeh, ali ostali prostor “Nove Europe” obilježen je velikim uspjehom Unije. Baršunasta revolucija u Češko-Slovačkoj, koja je zakonomjerno vodila raspadu socijalističke kvazifederacije, provedena je posve mirno, bez ozbiljna narušavanja odnosa dviju novih država.
Mehanizam njihove suradnje unutar Višegradske skupine, zajedno s Poljskom i Mađarskom, pri čemu su zemlje apstrahirale sve bilateralne probleme, a koncentrirale se na stvarivanje zajedničkog interesa europske integracije, pokazuje da je model pokrenut za demokratske europske države odmah nakon rata, funkcionalan i danas i da može biti rješenje za regionalne krize. Nažalost, na Balkanu niti danas nema preduvjeta za pokretanje takva modela.
Interesne sfere i ‘koegzistencije’
Pokušali su ga, doduše, 2010. godine ostvariti tadašnji slovenski premijer Borut Pahor i ondašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor, želeći pokrenuti “Proces Brdo”. Nastojali su okupiti balkanske države na putu u EU, predložiti da se te zemlje ne osvrću na međusobne bilateralne probleme, nego da se fokusiraju na zajednički cilj – zadovoljavanje europskih standarda i provođenje pretpristupnih reformi. Nažalost, nešto što je trebalo biti tipična primjena obrasca europske integracije u regiji, propalo je već na prvom koraku, i to zbog tadašnje “halsteinovske” strategije Srbije, koja nije htjela sudjelovati na skupovima na kojima bi bila tretirana ravnopravno s Kosovom.
Nažalost, ovaj model matrične regionalne suradnje nije se nasukao samo zbog pitanja odnosa Beograda i Prištine, nego je ostao neuspješan, prije svega zato što je u regionalnoj politici još uvijek dominantna koncepcija liderskih ili osovinskih odnosa, uspostavljanja interesnih sfera i “koegzistencije”.
Nagrade, kakva je Nobelova, uvijek se personaliziraju. Poistovjetit će ih se ili s trenutnim stanjem institucija, ili s trenutnim nosiocima moći u njima.
Govorimo li o ideji i o temeljnoj matrici suradnje među državama, koncepcija europske integracije sigurno je najveći doprinos svjetskom miru u drugoj polovici prošloga i u ovom stoljeću. Malo je, međutim, vjerojatno da će dodjelu Nobelove nagrade EU većina tumačiti kao potporu ideji i kao prijedlog da se i drugdje usvoji uspješan obrazac koji je dovoljno pragmatičan da može biti primijenjen i u bitno drukčijim okolnostima, u drukčijim kulturama i na drukčijim stupnjevima ekonomskoga i društvenog razvitka. Nagrade, kakva je Nobelova, uvijek se personaliziraju. Poistovjetit će ih se ili s trenutnim stanjem institucija, ili s trenutnim nosiocima moći u njima.
Najvatreniji zagovornici europske integracije – i oni u političkim arenama, i oni u akademskoj zajednici – vrlo su skeptični prema današnjem stanju institucija, koje je ekonomska kriza samo dodatno ogolila, a još su skeptičniji prema kapacitetima vodstva najvažnijih aktualnih lidera europskih država i kreatora politike u europskim institucijama. Kad je na referendumu u Francuskoj (i u Nizozemskoj) pao prijedlog europskog ustava, kreiranog u okviru Konvencije o budućnosti Europe, mnogi ozbiljni analitičari odgovornost za taj neuspjeh pripisali su predsjedavajućem Konvencije, bivšem francuskom predsjedniku Valery Giscardu d'Estaingu, tumačeći neuspjeh kao odgovor naroda na uzvišeno držanje predlagača ustava i elitizam eurokrata.
Demokratski deficit
U odnosu na još uvijek eurooptimističnu atmosferu 2005. godine, samo godinu dana nakon “velikog praska” proširenja, kad su nosioci moći u EU bili kažnjeni zbog tog elitizma, današnje stanje i ugled europske administracije i nosilaca moći u europskim institucijama još je daleko niži. Demokratski deficit EU, u kojoj je samo Europski parlament izravno izabran, ali on nije parlament u pravom smislu riječi, jer izvršna vlast niti ne proizlazi iz njega, niti mu je u pravom smislu riječi odgovorna, a ta izvršna vlast ima i zakonodavne prerogative, jer može donositi direktive koje imaju zakonsku snagu, a ne podliježu parlamentarnoj potvrdi.
Ipak, realno procjenjujući, motiv za dodjelu Nobelove nagrade EU danas je sigurno kombinacija priznanja za dosad ostvareno i poticaja njenoj konsolidaciji. Budu li europski kreatori politike ozbiljno razmišljali o tome zaslužuje li EU Nobelovu nagradu, morat će se vratiti njenim temeljnim vrijednostima. Morat će promisliti u kojoj je mjeri Unija danas doista zasnovana na trima stupovima: vladavini prava, ekonomskim slobodama i ravnomjernom i održivom društvenom razvoju. Morat će razmisliti i o tome u kojoj mjeri Unija provodi svoje temeljne zajedničke politike, a zajedničke su politike i politika europskog susjedstva i politika proširenja. Morat će razmisliti i o obrani EU pred primjedbama o demokratskom deficitu.
Moravcsik: ‘Legitimnost EU ne proizlazi iz biračkih kutija, nego iz toga što građanima osigurava konkretne dobrobiti.’
“Legitimnost EU ne proizlazi iz biračkih kutija, nego iz toga što građanima osigurava konkretne dobrobiti”, pragmatično je primijetio Andrew Moravcsik, princetonski profesor i direktor tamošnjega Europskog programa. Demokratski deficit, koji proizlazi iz delegirane demokracije, ne ugrožava Uniju tako dugo dok građani osjećaju koristi od ekonomske integracije i zone bez pasoške kontrole. Da bi Unija bila uspješna, ona mora građanima osiguravati te povoljne učinke slobodnog tržišta, ali i brinuti se o stabilnosti svoje periferije, svoga susjedstva.
Bude li potez Nobelova komiteta potaknuo europske policy planere da se vrate tim vrijednostima, onda EU svakako zaslužuje najvažniju globalnu mirovnu nagradu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera