Zašto Hrvat rado (ne) ide u vojnike

Ako NATO procijeni da mu treba hrvatska pješadija, vojni rok bit će opet obavezan, kažu upućeni (Davor Javorovi? / Pixsell)

Piše: Josip Antić

Prošloga tjedna u hrvatsku javnost nanovo je pripuštena vijestica kako predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović,razmišlja o vraćanju obaveznog vojnog roka. Vijest nije nipošto nova, jer se aktualna predsjednica, u doba dok je još zamrznula dužnost u NATO-u i sudjelovala u predsjedničkoj kampanji, već zborila u sličnom duhu. No, sad kad na njenim ramenima stoje i epolete s ovlastima vrhovne zapovjednice, njezina inicijativa ipak ima nešto veću težinu od blagoglagoljanja u kampanji.

Koliko to ima veze sa zbiljom, odnosno – ide li Hrvat rado u vojnike – to je drugo pitanje, za koje se valja na tren virnuti u bližu povijest. Ona počinje nakon uspješnog završetka Domovinskoga rata, tijekom kojeg je služenje u Hrvatskoj vojsci bilo obavezno. U mirnodopsko doba raspoloženje mladih oko odlaska u vojsku listom se promijenilo. Već nakon 1995. godine sve više novaka (što bi se nekad reklo – regruta, ili “guštera”) pozivalo se na prigovor savjesti, institut koji je uveden usred rata 1991. godine.

Godinu za godinom mira, sve više mladih se prijavljivalo za opciju civilnog služenja vojnog roka, a manjina onih koji su se odlučili za uniformu služila je vojni rok sve kraće i kraće. Nerijetko su vikende provodili kod kuće. Jedan od motiva za ta tri dana kod kuće bio je sve mršaviji vojni proračun. Ročnici su se tako tijekom vikenda hranili i prali na budžetu vlastitih roditelja, pa su se mnogi od njih znali našaliti kako im djeca služe vojsku “kao da su kod privatnika”.

Kad se povukla crta, a učinila je to Vlada današnjeg remetinačkog uznika Ive Sanadera, regrutska računica izgledala je ovako: na kraju 2007. godine na poziv na obavezno služenje odazvalo se samo 10 posto pozvanih novaka (2.500 od 25.000). Svi drugi odlučili su se za  priziv savjesti i civilno služenje unatoč tomu što se na njega poduže čekalo.

Vlada je tada odlučila da od 2008. godine ukine obavezno služenje vojnog roka, a za povijest je ostalo zabilježeno kako je ta odluka donesena jednoglasno, što će reći da je za nju glasovala i tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović. Danas, šest godina kasnije, ona se ne slaže s vlastitim mišljenjem.

Koliko košta vojska?

Prije nego se pozabavimo obratom u predsjedničkoj pameti, evo i nekih činjenica iz zbilje i proračuna. Koliko obavezni vojni rok košta i može li to država  platiti?

Hrvatska vojna kasica u ovom je trenutku znatno manja od iznosa koji se izdvaja za mirovine i ostale potrebe vojnih branitelja, a gospodarstvo jedva financira i jedno i drugo. Prema izvješću Ministarstva obrane, vojni proračun za 2014. godine, prema financijskom planu iznosio je 4,26 milijardi kuna (549 milijuna eura), a izvršenje je bilo 4,17 milijardi kuna, odnosno 1,3 posto bruto domaćeg proizvoda, a za 2015. godinu u iznosu od 4,27 milijardi kuna. (NATO standard je dva posto BDP-a).

Uvođenje obaveznog vojnog roka, izračunali su stručnjaci, značilo bi povećanje proračuna MORH-a za dodatnih 500 milijuna kuna.

Kada bi na godišnjoj razini na služenje vojnog roka došlo oko 25.000 novaka, trebalo bi kupiti isto toliko odora, a svaka stoji oko 5.000 kuna. Za hranu po ročniku treba platiti između 80 i 100 kuna dnevno. Nadalje, mjesečna naknada ne bi smjela iznositi manje od 2.500 kuna.

Za prijam ročnika bilo bi potrebno urediti objekte u kojima bi oni živjeli i radili, a oni su sada u lošem stanju i za njihovo uređenje potrebni su deseci milijuna kuna.

U proteklom je razdoblju brojčano stanje vojske znatno smanjeno te administrativni dio, koji se brinuo o ročnoj vojsci u Oružanim snagama, više ne postoji. Smanjen je i dočasnički i časnički kadar. Za kraj, ponovo uvođenje vojnog roka značilo bi zapošljavanje dodatnih između 1.000 i 2.000 ljudi.

Kad se podvuče crta, Hrvatska u ovom trenutku nema voljnih novaka, nema novaca i teško je povjerovati da predsjednica to ne zna. Zato u javnost šalje dodatna pojašnjenja.

Obrnuta pamet

Govoreći na obilježavanju godišnjice “Krvavog Uskrsa”, redarstvene akcije protiv pobunjenih Srba u Krajini, ona je ustvrdila kako “ponovno uvođenje obveznog vojnog roka za sve vojno sposobne muškarce nije tema o kojoj se trenutačno raspravlja”, nego se radi o njenoj političkoj zamisli. O tome, kazala je, raspravljat će u budućnosti, jer se za “to moraju stvoriti pretpostavke”.

Zašto joj se, ipak, u odnosu na 2008. godinu, obrnula pamet? Koliko s tim ima veze njen boravak u NATO-u?

U daljnjem pojašnjenju “zamisli”, predsjednica tvrdi kako za uvođenje obaveznog vojnog roka treba što prije svega donijeti neke strateške procjene i dokumente, kao što je strategija nacionalne sigurnosti Hrvatske. Iz te Strategije proizlaze plan o dugoročnom razvoju Oružanih snaga, plan obrane i ostali elementi koji su tu potrebni. Posljednja Strategija nacionalne sigurnosti izrađena je još 2002. godine, a od tada su se, tvrdi, “okolnosti promijenile”.

“Ne radi se o mišljenju jedne osobe, ili mene kao predsjednice, radi se o odluci koju moramo donijeti svi zajedno, na temelju procjene ugroza u odnosu na Republiku Hrvatsku i temeljem stručne i javne rasprave”, rekla je predsjednica Grabar-Kitarović te dodala kako smatra da bi trajanje vojnog roka od tri mjeseca “bio možda neki razumni rok”.

Ta zamisao je bliska Tomislavu Karamarku, predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice i dojučerašnjem stranačkom šefu Kolinde Grabar-Kitarović (dok, kao predsjednica, nije zamrznula članstvo u stranci).

“Smatram da Hrvatska, uz profesionalnu vojsku, mora imati i ljude spremne i obučene da u svakom trenutku brane domovinu. Sigurnosna situacija se komplicira. Mislim da o nečemu takvom moramo razmišljati. Naravno, sve ćemo prepustiti stručnjacima i stratezima. U konačnici, mi smo dio NATO saveza te ovisi i što će naši partneri reći”, reče Karamarko.

Služenje globalnom militarizmu

Zbilja, što kaže NATO? U toj organizaciji ogromna većina članica, uz mali broj izuzetaka, ukinula je obvezu služenja vojnog roka. Unatoč tomu, oko tog pitanja ne postoji jedinstven stav, a uvođenje vojnog roka prepušteno je svakoj državi članici da suvereno odlučuje o tome.

“Ono što je važno je da svaka vojska bilo koje države članice bude sposobna učinkovito djelovati uz snage ostalih saveznika u NATO-u te tako doprinosi kolektivnoj obrani i očuvanju sigurnosti euroatlantskog prostora”, izjavio je dužnosnik NATO-a, što su čitači između redova vrlo brzo preveli u formulaciju: “Ako NATO procijeni da mu treba hrvatska pješadija, vojni rok bit će opet obavezan; ako se procijeni da je dovoljna pješadija, koju osiguravamo kroz profesionalnu vojsku, obavezni vojni rok bit će do daljnjega zaboravljen.”

Od toga će i ovisiti  hoće li i kada “zamisao” Kolinde Grabar Kitarović opet biti odaslana u javnost. Tamo će je sigurno podržati dio konzervativnog biračkog tijela, po kojem je služenje vojnog roka vrhunac domoljublja.

No, znatno je upitnije misle li to i njihovi potomci? Čini se da je tom naraštaju, a njega, ne očeve, bi trebalo unovačiti, puno bliža ideja o radu negdje u Europskoj uniji i SAD-u nego li prašinarenje u HV-u. Da nije tako, do 2008. godine hrlili bi u vojarne, a ne čekali u redu za pisarnice, vrtiće, bolnice, staračke domove… u kojim se obavljala civilna praksa.

Ako ih itko bude pitao, bit će zanimljivo vidjeti hoće li oni ono što im se predstavlja kao domoljublje vidjeti na taj način. ili kao služenje globalnom militarizmu. Ma kako strategija nacionalne sigurnosti formulirala to pitanje.

Izvor: Al Jazeera