Zašto Hrvatska ‘ne čuje’ uporan zov Rusije

Ključno je utvrditi da se hrvatska politika prema Moskvi ne može graditi samo na činjenici da je Rusija prekršila međunarodno pravo anektirajući Krim (EPA)

Preko medijskog istupa svog veleposlanika Anvara Azimova, Rusija je prošloga tjedna po tko zna koji puta poslala poruku da je zainteresirana za ozbiljne investicije i ulazak u hrvatski energetski sektor te da želi pomoći, unatoč hrvatskom ponekad i “nepristojnom” neodgovaranju na ponude.

Azimov kaže i da bi Rusija mogla izdvojiti milijarde, dok za planirani plutajući LNG kod Omišlja na otoku Krku – koji Hrvatska uporno i posebnim zakonom ‘gura’, iako su otpori tome sve jači – 100 milijuna eura iz Europske unije, kaže, nisu dovoljna.

No, unatoč relativno nedavnom posjetu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Rusiji i razmijenjenim željama s Vladimirom Putinom za bližom suradnjom, konkretnijih reakcija na ovakve pozive i dalje nema, a Hrvatska se i solidarizirala u diplomatskim sankcijama Rusiji zbog slučaja Skripalj.

I preko Hrvatske do europskog tržišta

Bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi, Božo Kovačević, objašnjava ove stalne apele time što je Moskva strateški zainteresirana da Europa u cjelini ostane tržište za njezin najvažniji izvozni adut.

“U  tom sklopu treba gledati nastojanja Ruske federacije da na svaki način, pa i preko Hrvatske, pokuša osigurati pristup svojih energenata na europsko tržište. S druge strane, ruski diplomati su sasvim sigurno svjesni činjenice da u pogledu načina vođenja vanjske politike hrvatska vlast ne funkcionira unisono, pa su vjerojatno i zbog toga odlučili pojačati javnu kampanju, javno govoriti o svom interesu za intenziviranje ekonomske suradnje”, kaže Kovačević.

Korištenje političkih pukotina

Rusija, kako je rekao Azimov, razumije da je Hrvatska možda pod određenim pritiscima te istaknuo da Moskva nema namjeru remetiti njezine odnose s EU-om i susjedima te da nema nikakvih geopolitičkih planova u Hrvatskoj i skrivenih motiva. Kovačević, pak, kaže da sve zemlje koje sebe smatraju velikim silama uvijek postupaju i u skladu sa svojim geostrateškim interesima, a Rusija, kaže, ima interese na Balkanu – učiniti sve što može da bi se otežala daljnja euroatlanska integracija tog područja. Također, nakon sankcija protiv Rusije zbog incidenta u Salisburyju, a da, kaže, nije dokazana ruska upletenost, Moskva uočava pukotine u odnosima između SAD-a i Europe te između pojedinih europskih zemalja i pokušava ih iskoristiti.

“Hrvatska diplomacija treba svega toga biti svjesna i sagledavajući naše nacionalne interese i ne dovodeći u pitanje naš status u NATO-u i EU-u, definirati prostor samostalne vanjske politike temeljem koje će definirati i svoje odnose prema Rusiji. Ja mislim da to u Hrvatskoj nedostaje – jer ako mi budemo jasno pokazali da se držimo danih obećanja i prethodno postignutih dogovora i da ne dopuštamo nikakvo protuzakonito ponašanje u Hrvatskoj, onda će nas kao takve respektirati, a ne kao ‘monetu za potkusurivanje’, ne kao državu u kojoj možete predstavnike ove ili one struje u vlasti podmititi da donese ovakvu ili onakvu odluku”.

Davor Štern je još ranije ustvrdio da bi Rosnjeft za INA-u bio idealan partner, no veleposlanik SAD-a u Zagrebu poručio je jasno da se Washington tome protivi. Sa stručnog i komercijalnog gledišta, kaže Štern, bilo bi logično da Rosnjeft uđe u INA-u, no politička komponenta je neizostavna.

“Nama je Amerika saveznik prvenstveno u sigurnosnom sustavu NATO-a i samog bilateralnog odnosa Hrvatske kao članice EU-a s Amerikom i jasno da to isto treba imati na umu u svim tim stvarima. Cijela situacija je dosta složena i tu treba puno diplomatske i ine mudrosti da bi se predlagala takva situacija, u kojoj je Hrvatska relativno mali igrač”.

Osim toga, smatra da neke teme koje hrvatski dužnosnici opisuju kao strateški važne, nisu dobro pripremljene. Primjer je, kaže, terminal za ukapljeni plin (LNG) za koji kaže da ne nema dvojbi da bi pridonio željenoj diverzifikaciji opskrbe plinom.

“Ali isto tako nema nikakve dvojbe da dosad nije napravljeno sve ono što je trebalo da bi se taj projekt mogao realizirati. Očita trenutna neisplativost eventualne veće investicije jedan je od argumenata koji koriste predstavnici Ruske federacije”.

Rusija je ranije dala do znanja da je zainteresirana i za ulazak u vlasničku strukturu INA-e, konkretno se radilo o Rosnjeftu.

Rusi bi, kaže Kovačević, vjerojatno mogli ući u vlasničku strukturu INA-e preko MOL-a, no smatra da bi im bilo draže da na energetsko tržište Hrvatske snažnije nastupe uz suglasnost hrvatske Vlade, pogotovo u okolnostima loših odnosa između MOL-a i službenog Zagreba, koji želi otkupiti MOL-ov udio u INA-i.

‘Spasitelji’ i ‘veliki igrači’

“Sve što detektiraju kao slabost u Hrvatskoj, oni će iskoristiti kako bi sebe prikazali kao mogućeg ‘spasitelja’. Probleme energetske politike treba sagledavati racionalno – treba uvažiti činjenicu da je prirodni plin jeftiniji od ukapljenog plina, isto tako treba uvažiti činjenicu da jednostrana ovisnost o bilo kojem isporučitelju može imati nepovoljne političke posljedice pa se stoga treba opredijeliti za diverzifikaciju opskrbnih pravaca i stoga Hrvatskoj treba biti u interesu – ne samo Hrvatskoj, nego cijeloj EU – razvijati i terminale za ukapljeni plin, kao i plinovode za ruski prirodni plin. Jedno ne isključuje drugo, a u Hrvatskoj, nažalost, stječe se javna predodžba da je riječ o situaciji ili-ili”.

Posrijedi su i interesi ‘velikih igrača’, pri čemu treba imati u vidu da u interesu EU-a nije jednostrana ovisnost o nekom dobavljaču, pa ni SAD-u, koji politikom sankcija protiv Rusije i izazivanjem napetosti između Moskve i Europe želi onemogućiti njihovu gospodarsku, a ponajprije energetsku suradnju te ‘otjerati’ Rusiju s europskog tržišta i otvoriti ga za svoj skuplji ukapljeni plin.

“Nažalost, neke europske zemlje u tome podržavaju SAD, ponajprije Poljska, koja sebe vidi kao središte za distribuciju ukapljenog plina u Europi. Pozicija Hrvatske tu nije sasvim jasna i zbog toga je izložena tako žestokom lobiranju i ruske i američke strane”.

Da bi se u takvim okolnostima odnos promijenio, kaže kako je ključno utvrditi da se hrvatska politika prema Moskvi ne može graditi samo na činjenici da je Rusija prekršila međunarodno pravo anektirajući Krim.

Prekršila su ga, ističe, i neke druge države, poput SAD-a i Izraela, pa Hrvatska ipak ne dovodi u pitanje odnose s njima.

Na razdjelnici interesa

“Jedno je inzistirati na primjeni međunarodnog prava, a drugo je na osnovi pragmatične vanjske politike uspostavljati takve odnose koji neće dovesti u pitanju našu privrženost načelima međunarodnog prava, ali će omogućiti normalnu ekonomsku suradnju”, kaže Kovačević, zaključujući da je problem nejasna definicija nacionalnih interesa i neodgovorno ponašanje najistaknutijih osoba hrvatske politike.

Davor Štern, bivši šef uprave INA-e i energetski konzultant, kaže da je najkraći odgovor na pitanje razloga hrvatske nezainteresiranosti – SAD.

“Prijepor oko izgradnje Sjevernog toka 2 kroz Njemačku, odbijenica Njemačke u odnosu na američki zahtjev da se prekine izgradnja toga projekta koji je već skoro gotov. Bitka za tržište – ukoliko Rusija realizira Sjeverni tok 2, to je dodatnih 30 milijardi kubika godišnje i osvajanje europskog tržišta plina, dok Amerikanci imaju viška plina i pokušavaju ga izvesti u Europu kako bi na neki način konkurirali, prodavali svoj plin, a i smanjili ovisnost Europe o ruskom plinu”, kaže Štern.

Na toj razdjelnici interesa se Hrvatska, kaže, nalazi u nezahvalnoj ulozi, a eventualna uloga LNG-a bi mogao biti dio napora Amerike da se neutralizira utjecaj Rusije u Europi – spoj od Omišlja i prostor između Poljske i Hrvatske mogao bi srednju Europu učiniti dobrim tržištem za američki plin iz LNG-a.

Hrvatska je, ističe, izgubila rezerve koje imala – proizvodnja plina pada, INA je tvrtka kćer MOL-a, a zemlje koje nemaju izvore energije moraju imati dugoročne komercijalne i političke interese sa zemljama koje imaju energente na raspolaganju.

Biznis ide preko projekata, ne medija

Energetski konzultant Jasminko Umičević kaže da Hrvatska i Rusija premalo surađuju u smislu investicija u Hrvatskoj te da je moguće da se to tiče priče oko INA-e i MOL-a – smatra da taj proces dugo traje i da je sve nerealnije da će Hrvatska udio od MOL-a otkupiti. S druge strane, kaže, Rusija je prisutna u svim zemljama u hrvatskom okruženju – Austriji, Italiji, Mađarskoj, Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj, BiH… Hrvatska, napominje, uvozi više od milijardu kubičnih metara plina iz Rusije te, kao i svakom dobavljaču, cilj im je zadržati što veći udio na tržištu.

“Eventualnom izgradnjom LNG terminala ta će se situacija promijeniti. Svaki proizvođač, trgovac ili poslovni subjekt na nekom tržištu naravno da želi što više prodati i ostvariti što veći profit. Otvaranje LNG-a i možda sutrašnja izgradnja jadransko-jonskog plinonovoda koji bi doveo azerbejdžanski plin u našu regiju, NEBI odgovaralo  Rusima. I u tom kontekstu to treba promatrati. Međutim, sigurno je da ima mjesta dubljoj suradnji i rekao bih da se Hrvatska nema što bojati Rusa – Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, EU ima striktnu regulativu koja se tiče energetike, dakle osiguran je slobodan pristup energetskim tijekovima na hrvatskom tržištu, to je djelatnost koja je regulirana i mislim da tu nema straha”.

Ipak, ističe da nije čuo za neke konkretne projekte koji su stigli iz Rusije i koji su navodno odbijeni od hrvatske države ili hrvatskih tvrtki. Ono što je ključno je, ističe, da se energetska i ekonomska politika te biznis ne vode preko medija, kako to čine neki veleposlanici, dok je razina politike, pak, sastavni dio takvih nastojanja.

Okviri mogućeg i pitanje Agrokora

“U jednoj pametnoj energetskoj politici koja je unaprijed smišljena i u skladu s energetskom politikom svake zemlje, tu bi se trebao način taj odgovor na osjetljivo pitanje snabdijevanja energijom na dulji rok, imajući u vidu sve moguće potrese i krize koje bi se mogle pojaviti upravo u tom duljem roku”.

Hrvatska suradnja s Rusijom, kaže, treba postojati i biti u okvirima mogućeg. Potpisan je 10-godišnji ugovor o opskrbi ruskim plinom u dijelu koji nedostaje Hrvatskoj i on joj za sada osigurava plinsku energetsku neovisnost. No, situaciju je, napominje, teško gledati samo kroz jednu dimenziju jer su odnosi s Rusijom prilično složeni –Agrokor je, kaže, druga tema, ali i neodvojiva.

“I nakon postizanja nagodbe u Agrokoru, Agrokor će morati dalje raditi i funkcionirati, a bojim se da bez otvaranja ruskog tržišta za proizvode Agrokora i njegovih vjerovnika, neće tu biti nekih spektakularnih dobrih događanja”, zaključuje Štern.

Energetski stručnjak Milan Puharić smatra da nema razloga za izostanak tješnje energetske suradnje Hrvatske s Rusijom, kad s njom radi i Njemačka.

Svaka razumna država, kaže, procjenjuje strateški utjecaj zainteresiranih strana i evaluira svoju korist te stoga ističe nerazumijevanje ruskog pristupa, odnosno što nisu plasirali ideje na pravo mjesto.

“Moraju uspostaviti uže veze s hrvatskim kompanijama. Preko koga oni rade, ja ne znam, ali mislim da je to nedovoljno da se cijeli opći dojam o ruskoj energetskoj politici i koristima koje bi Hrvatska polučila promijeni”, kaže Puharić.

Rusiji je, kaže, odrednica plasiranje plina na dugoročnoj osnovi, a Hrvatska bi trebala pregovarati da ga dobije što jeftinije i osigura se za dogledni period jer količine plina koje je crpila pale su gotovo ispod 50 posto hrvatskih potreba – ruski plin cjenovno je konkurentan i Hrvatskoj strateški potreban.

‘Korist prije svega, ostalo je sekundarno’

“Ako Europa, SAD itd. žele graditi LNG, neka investiraju. Mi smo tu otvoreni, međutim ne možete uzimati plin po 20 i više posto skupljoj cijeni iz LNG-a samo zbog sigurnosti. To je jedan faktor, međutim mi ćemo dobiti od Azerbejdžana plinovod za nekoliko godina i onda bi Hrvatska imala i LNG i svoj plin i ruski plin i plin iz Azerbejdžana. Tako da tu hrvatska prije svega energetska politika mora biti jasna i odrediti koji su hrvatski interesi”.

Hrvatska u svemu tome treba strahovati jedino od toga ima li dostatne količine energenata – stvari se s Rusijom po tom pitanju ne odvijaju kako smatra da bi trebale, postoje razni lobistički krugovi, no svoj put, ističe, treba racionalno utvrditi.

“Ja sam apsolutno da se Rusi uključe u hrvatsku energetsku politiku, međutim naravno da Hrvatska tu treba imati svoj stav i svoju stratešku politiku i korist prije svega – korist je tu najvažnija, sve ostalo su sekundarni efekti”, kaže Puharić i zaključuje da je energetska sigurnost zapravo nacionalni interes prvog reda.

Izvor: Al Jazeera