Zašto Iran mora ostati američki neprijatelj

Piše: Gareth Porter

Od početka pregovora SAD-a i Irana o nuklearnom programu i izraelski i saudijski zvaničnici upustili su se u pisanja koja privlače veliki publicitet, a u vezi s njihovim uvjerenjem da će takav nuklearni dogovor predstavljati osnovni strateški zaokret u američkoj politici prema regiji nauštrb američkih tradicionalnih saveza s Izraelom i Saudijskom Arabijom.

Ali Obamina administracija nema ništa veće šanse da promijeni odnos s Iranom od ranijih američkih administracija. Razlog je veoma jednostavan: američka nacionalna sigurnosna država, koja ima moć blokirati svaku takvu inicijativu, ima fundamentalne dugoročne interese za nastavak svoje politike tretiranja Irana kao neprijatelja.

Pojedinci su u izraelskom kampu lansirali razrađene teorije o tome kako pregovori Obamine administracije s Iranom predstavljaju stratešku viziju partnerstva s iranskim režimom.

Tipičan primjer takvih priča je nagađanje bivšeg zvaničnika Bushove administracije Michaela Dorana u februaru da je američki predsjednik Barack Obama bazirao svoju politiku otvaranja prema Teheranu na pretpostavci da su Teheran i Washington “prirodni saveznici”.

Stav Rijada

Saudijski odgovor na pregovore bio je još ekstremniji. Princ Turki al-Faisal, bivši šef saudijske obavještajne službe, koji u javnosti priča otvorenije od bilo koje druge javne ličnosti u Saudijskoj Arabiji, rekao je okupljenima u londonskom Chatam Houseu prošli mjesec: “Amerikanci i Iranci flertuju jedni s drugima. Izgleda da su sada obje strane nestrpljive da s flerta pređu na konzumaciju.”

Najvažniji faktor u određivanju politike SAD-a prema Iranu je domaća izborna i birokratska politika – a ne Obamina lična vizija Bliskog istoka.

Iza seksualne metafore kriju se saudijski strahovi od “velike pogodbe” prema kojoj bi se Iran odrekao nuklearnog oružja u zamjenu za ratifikaciju iranske prevlasti nad Irakom, Sirijom, Libanom i Perzijskim zaljevom.

Međutim, ta izraelska i saudijska domaštavanja daleko su od realnosti stvarne politike Obamine administracije prema Iranu. Daleko od fundamentalne strateške revizije u stilu Nixona, diplomatske veze Obamine administracije s Iranom u vezi s iranskim nuklearnim programom predstavljaju kulminaciju niza improvizovanih prilagodbi politika u cjelokupnom okviru prisilne diplomatije prema Iranu.

Obama je prihvatio diplomatsku vezu s Teheranom u okviru svoje kampanje 2008. Ali kada je ušao u Bijelu kuću, politika prema Iranu je bila poprilično drugačija. Zapravo, Obamin cilj tokom prvog mandata bio je da potakne tu zemlju na prihvatanje okončanja svog programa obogaćivanja urana.

‘Bezuvjetni pregovori’

Iako je Obama nudio “bezuvjetne pregovore” s Iranom u pismu vrhovnom vođi Aliju Khamneiju 2009, već je primjenjivao strategiju višestrukog pritiska na Iran da pristane na američke zahtjeve.

Obamina strategija prisilne diplomatije uključivala je planove za nametljivije i žešće ekonomske sankcije, tajni program NSA o cyber napadima Netanayhuove vlade u Izraelu na iranska nuklearna postrojenja.

Obama nije uložio ozbiljne napore da pregovara s Iranom do 2012, kada je vjerovao da će ga nove sankcije koje su upravo trebale stupiti na snagu prisiliti da pristane na neograničenu obustavu programa obogaćivanja.

Odustao je od tog zahtjeva 2013, samo zato što je Iran povećao broj centrifuga u operaciji s 4.000 na 10.000 i počeo je obogaćivati uran do 20 posto.

Na kocki je još veći rudnik zlata za američku industriju oružja. Saudijska Arabija i drugi zaljevski režimi u antiiranskom savezu godinama velikim svotama pune blagajne Pentagonu. 

Od početka pregovora, štaviše, viši zvaničnici u administraciji su u više navrata potvrdili politiku tretiranja Irana kao državnog sponzora terorizma i “izazivača nevolja” i destabilizirajućeg faktora na Bliskom istoku.

U intervjuu koji je dao za Nacionalni javni radio Obama je 7. aprila rekao: “Imao sam čvrst stav kada sam rekao da se naše razlike s Iranom ne mijenjaju ako se uvjerimo da nemaju nuklearnog naoružanja – oni će i dalje finansirati Hezbollah, oni i dalje podržavaju Assada koji baca improvizovane bombe na djecu, oni i dalje šalju oružje pokretu Husi u Jemenu koji je doprinio destabilizaciji te države.”

Na jednom dubljem nivou, najvažniji faktor u određivanju politike SAD-a prema Iranu je domaća izborna i birokratska politika – a ne Obamina lična vizija Bliskog istoka.

Moć izraelskog lobija očito će ozbiljno ograničiti fleksibilnost politike prema Iranu još dugi niz godina. A interesi najmoćnijih institucija u američkoj nacionalnoj sigurnosti ostaju vezani za nastavak politike tretiranja Irana kao glavnog neprijatelja SAD-a.

Veći rudnik zlata

Američko ministarstvo odbrane je od 2002. potrošilo približno 100 milijardi dolara na odbranu od napada projektilima, od čega većina novca ide direktno njegovim vojnim ugovornim partnerima. Taj rudnik zlata ovisi većim dijelom o ideji da Iran ima namjeru prijetiti SAD-u i njegovim saveznicima balističkim projektilima.

Ali na kocki je još veći rudnik zlata za američku industriju oružja. Saudijska Arabija i drugi zaljevski režimi u antiiranskom savezu godinama velikim svotama pune blagajne Pentagonu.

Očekivani prihod od sporazuma sa Saudijskom Arabijom za borbene avione i tehnologiju odbrane od projektila prvi put objavljene 2010. je od 100 do 150 milijardi dolara u nabavci i ugovorima o pružanju usluga u periodu dvije decenije. A taj novčani cunami iz Zaljeva zavisi od identifikovanja Irana kao vojne prijetnje za cijelu regiju.

Ove prodaje su sada ključne za vodeće američke vojne partnere. Lockheed, naprimjer, sada zavisi od prodaja u inozemstvu za od 25 do 33 posto svojih prihoda, kako piše Times.

Izraelski i saudijski strah zbog navodnog Obaminog zaokreta u savezima ne odražava fundamentalne američke političke stvarnosti koje se vjerovatno neće mijenjati u doglednoj budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera