Zašto ISIL napada u Libiji i Tunisu

ISIL i dalje može slati napadače na mnoga mjesta izvan Sirije i Iraka (AP)

Piše: Gregory Aftandilian

Kopirajući politiku Sovjetskog saveza za vrijeme hladnog rata, grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) iskorištava slabosti strategije blokiranja koalicije protiv ISIL-a tako što pokazuje svoju moć koja se prostire van teritorija koje kontroliše u Siriji i Iraku.

Nedavni napadi ISIL-a (ili tvrdnje da su izvršili napade) u Libiji, Tunisu, a možda i u Jemenu, pokazuju potencijalnim regrutima i zemljama koje se nalaze u koaliciji protiv ISIL-a da grupa može izvršiti napad bilo gdje na širem području regije i da je nikakvi zidovi oko nje ne mogu spriječiti.

Nažalost, zbog velikog broja regruta koje privlači i uspjeha da formira podružnice u haotičnim zemljama poput Libije, ISIL i dalje može slati napadače na mnoga mjesta izvan Sirije i Iraka. Brzo širenje te oružane grupe u ljeto 2014. godine – iz istočne Sirije na zapadni, centralni i sjeverni Irak – zaustavljeno je kombinacijom američkih zračnih napada, mobilizacijom šiitskih paravojnih formacija (kojima pomaže Iran) i kurdskih boraca Pešmerga. Tako su Bagdad, šiitski jug i kurdski sjever spašeni, ali ISIL i dalje kontroliše većinu sunitskih područja u Iraku.

Ništa bliže pobjedi

Sjedinjene Američke Države su odlučile oformiti koaliciju u borbi protiv ISIL-a koja uključuje zemlje u susjedstvu, kao i nekoliko njihovih evropskih saveznika. Ideja je bila da se ISIL zaustavi i oslabi zračnim napadima, u nadi da će obučena iračka vojska i umjereni sirijski pobunjenici u konačnici preuzeti borbu protiv ISIL-a na terenu.

Iako je ta strategija u nekoj mjeri bila uspješna – spriječila je ISIL da zauzme više teritorije u Iraku – koalicija i dalje nije ništa bliže pobjedi. Kao prvo, nedavna ofanziva Vlade u Bagdadu da zauzme Tikrit, koji se nalazi u srcu sunitske teritorije, zaustavljena je, a političke posljedice ofanzive – koju su uglavnom predvodili pripadnici šiitskih paravojnih formacija pod zapovjedništvom iranskog komandanta “snaga Al-Qudsa” – potencijalno mogu produbiti sektaške podjele.

Zračne napade koalicije, iako rezultiraju smrću stotina ISIL-ovih boraca, poništava sposobnost te oružane grupe da regrutuje nove borce iz područja koja sada kontroliše, kao i pristalice u  regiji i izvan nje.

Kao drugo, proces stvaranje sirijskih umjerenih pobunjeničkih snaga, koje trebaju da se bore protiv ISIL-a, tek je nedavno započeo i potencijalni broj pripadnika tih snaga – oko 5.000 boraca – nije dovoljan da se suprotstavi ISIL-u. Ono što dodatno komplicira stvari je činjenica da ti pobunjenici ne žele ograniči svoju borbu samo na ISIL, nego žele da se suprotstave i Assadovim snagama.

I kao treće, zračne napade koalicije, iako rezultiraju smrću stotina ISIL-ovih boraca, poništava sposobnost te oružane grupe da regrutuje nove borce iz područja koja sada kontroliše, kao i pristalice u regiji i izvan nje. S vojnog aspekta, situacija je izjednačena.

Kao i Sovjetski savez koji je, za vrijeme hladnog rata, bio okružen prozapadnjačkim državama (takozvanim “bliskoistočnim članicama”) koje su bile pod zaštitom SAD-a, ali koji je pronašao način da zaobiđe tu prepreku, ISIL uspješno “zaobilazi” okolne članice koalicije i širi svoju moć.

ISIL je to uspio uraditi jer: (a) haos koji vlada u nekoliko arapskih zemalja stvorio je nestabilno područje u kojem se ekstremisti mogu razvijati i obučavati; (b) on može poslati strane arapske borce natrag u njihove matične zemlje kako bi izvršavali terorističke napade; i (c) kao najekstremnija džihadska grupa (pobijedivši čak i Al-Kaidu) radikali iz regije će željeti da se asociraju s njim, čak iako nisu otišli u Siriju i Irak.

ISIL je želio poslati poruku tuniskim ekstremistima kojih je oko 3.000, a koji su otišli u Siriju i Irak da se bore, da on ‘brine’ o njihovoj zemlji i da želi da se takozvani halifat i tamo proširi. 

Prema tome, ne iznenađuje činjenica da sve veći broj ekstremnih džihadskih grupa u regiji obećava podršku ISIL-u.

Osim toga, uspostavljanje podružnica izvan Sirije i Iraka ISIL može učiniti obuku terorista pristupačnijom susjednim ekstremistima, što se moglo vidjeti i u nedavnom napadu dvojice Tunižana koji su ubili 21 stranog turistu u muzeju u Tunisu. Navodno su prošli obuku u ISIL-ovoj podružnici u Derni u Libiji.

Ovaj napad je ostvario nekoliko ciljeva. Ciljao je jedinu uspješnu priču takozvanog Arapskog proljeća – Tunis – koji su sekularisti i umjereni muslimani u regiji, ali i zapadne zemlje, često uzimali kao primjer – pokazujući da je i Tunis ranjiv.

ISIL je želio poslati poruku tuniskim ekstremistima kojih je oko 3.000, a koji su otišli u Siriju i Irak da se bore, da on “brine” o njihovoj zemlji i da želi da se takozvani halifat i tamo proširi. Također, cilj napada je bio da uznemiri koaliciju protiv ISIL-a, pokazujući joj da ni jedna zemlja koja govori da je protiv te oružane grupe nije sigurna, nadajući se da će na taj način oslabiti odlučnost koalicije.

Proširenje utjecaja

Kada je Sovjetski savez zaobišao bliskoistočne članice kako bi proširio svoj utjecaj u regiji, SAD i njegovi saveznici su prvo morali prilagoditi svoju strategiju. To je zahtijevalo značajna ulaganja u zemlje regije kako bi se uklonila prijetnja od marksizma, koji je u to vrijeme imao značajan broj sljedbenika među arapskom intelektualnom elitom.

Do sada, u borbi protiv ISIL-a i istomišljenih grupa, Zapad nije napravio sličan napor. Značajno je to što dvojica mladića koja su izvela nedavni teroristički napad u Tunisu (a koji su ubijeni u napadu) dolaze iz siromašnih područja Tunisa – jedan iz radničke četvrti te zemlje, a drugi iz grada Sbeitla, na zapadu zemlje.

Sve dok zemlje poput Tunisa, uz značajnu inozemnu pomoć, ne budu u stanju riješiti ozbiljne socioekonomske probleme kao što je nezaposlenost, mnogi mladih ljudi će biti na udaru grupa kao što je ISIL, koje, preko svojih iskrivljenih metoda, daju smisao životima mladih ljudi i pokazuju im put prema navodnoj utopiji.

Izvor: Al Jazeera