Zašto je Vučiću sasvim normalno (ne) mrziti Hrvate

Aleksandar Vučić danas ne liči na tipa koji je pozivao na odmazde 'sto za jednog' i smatrao normalnim da se neki narod mrzi (Arhiva)

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Naselje Čipuljići kod Bugojna nekada je bilo medijski interesantno po jednoj stvari: tu se rodio pevač Nedeljko Bilkić, čuven po pesmama “Ima jedna krčma u planini” i “Most do zavičaja”. Mada se aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić politikom bavi skoro 25 godina, tek posle njegove transformacije iz “Šešeljevog malog od palube” u pretendenta na mesto “lidera regiona” novinari su počeli da obilaze Čipuljić, ne tražeći korene Bilkića, već Vučića.

Muški deo familije premijera rodom je iz tog bugojanskog naselja. Pa smo tako saznali da je pradeda Rade Vučić bio bogat čovek, koji je mnogo voleo Rusiju te je, sa sinom Anđelkom i bratom Nikolom, jednom prilikom krenuo u Moskvu. Natovarili su bisage i jahali konje ka Moskvi, ali su, umesto u Rusiju, stigli do Doboja. I tu završili putovanje te se vratili u Čipuljiće.

Ta priča je donekle opravdavala činjenicu da je Vučić bio osvedočeni rusofil, sve dok nije otkrio Evropsku uniju u petoj deceniji života. Bila je tu još jedna stvar koja je trebalo da opravda političko bauljanje premijera od ekstremnog nacionaliste do mirotvorca evropejca – kad god je mogao – Vučić je podsećao da su mu pola familije iz Čipuljića tokom Drugog svetskog rata pobile ustaše.

Novinari su počeli da obilaze naselje Čipuljić kod Bugojna, ne tražeći korene Nedeljka Bilkića, već Aleksandra Vučića.

“Sasvim je normalno mrzeti Hrvate”, izjavio je ne tako davno u svojoj prethodnoj inkarnaciji radikalskog dobrovoljnog davaoca tuđe krvi, pre nego što je sam za sebe umislio da je garant stabilnosti i mira u regionu.

Onda mu se ovih dana desilo nešto što niko ko je ikada mislio da je “sasvim normalno mrzeti Hrvate” ne bi voleo da doživi – zagrebački Jutarnji list poslao je reportersku ekipu u njegovu postojbinu, Čipuljiće, i oni su tamo “otkrili” da je Vučićeva porodica, zapravo, primila katoličanstvo te da niko od njegovih srodnika nije stradao u jasenovačkom logoru.

“Laže li čelnik Srbije?”, bio je nadnaslov bezveznog teksta u Jutarnjem, gde se u naslovu tvrdilo da “razotkrivaju Vučićev mit” te da “ustaše nisu ubile baš nikoga iz njegove obitelji!”, a sve na osnovu ćaskanja sa jednim meštaninom Čipuljića.

Ko je spalio crkvene knjige?

Jutarnji je objasnio da je u Čipuljiću sada stotinjak Srba, a da ih je nekada bilo 9.000, te da lokalni svećenik nije mogao da pomogne da se na primeru porodice Vučić rekonstruiše stradanje srpskog življa, jer su u poslednjem ratu stradale i sve crkvene knjige. Reporteri su utvrdili da su Srbe iz sela proterali Hrvati u poslednjem ratu i da su Bošnjaci posle proterali Hrvate, koji su prethodno “najverovatnije” spalili sve srpske kuće.

Zagrebački list krenuo je u istraživanje sudbine članova porodice Vučić verovatno iritiran tvrdnjom srpskog premijera od 10. septembra ove godine u intervjuu Radioteleviziji Srbije da su mu celu familiju pobile ustaše i da je pogrešan čovek za pitanje o kardinalu Alojziju Stepincu. Reporteri Jutarnjeg posetili su i lokalno groblje i utvrdili da Vučić “u najmanju ruku iskrivljuje istinu kad govori o tome, jer nitko u njegovoj obitelji nije stradao od ustaške ruke”.

Cela reportaža Jutarnjeg bila je u sklopu poslednjih trzavica na liniji Beograd – Zagreb. I sama pomisao da se prebrojavaju kosti nečije familije zarad jeftinog senzacionalizma u startu je bljutava.

Cela reportaža Jutarnjeg lista bila je u sklopu poslednjih trzavica na liniji Beograd – Zagreb.

Ipak, Jutarnji list nije prvi koji je doveo sumnju sudbinu Vučićevih predaka – to je u u svojoj knjizi Haške muke prvi učinio Ljubiša Petković, nekadašnji potpredsednik Šešeljevih radikala, načelnik takozvanog ratnog štaba Srpske radikalne stranke. On je bio svedok u Hagu, ali je kasnije suđen zbog nepoštovanja suda. Petković je napisao da niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu.

“Posedujem dokument od 19. septembra 1941. godine iz kojeg se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička porodica. Familije Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku veru u septembru 1941. godine. Rođeni stric Aleksandra Vučića bio je istaknuti ustaša”, tvrdio je Petković u toj knjizi, koja je objavljena pre četiri godine, dodajući da zbog svega toga na spomen-ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića.

Srpski premijer političku karijeru gradio je u stranci čija je uža specijalnost bila kopanje po kostima i tvrdnje da su Hrvati zapravo pokatoličeni, a Bošnjaci poturčeni Srbi. Tako da mu se ta predačka priča, idealna za paljenje nacionalističkog plebsa, sada vraća kao bumerang.

Stradaju čitaoci

Istina, Vučić danas ne liči na tipa koji je pozivao na odmazde “sto za jednog” i smatrao normalnim da se neki narod mrzi. U svojoj reakciji na pisanje Jutarnjeg je objasnio da ne misli da je manje ili više vredan zbog toga što je Srbin pravoslavne vere, da veoma poštuje i Hrvate i sve ljude katoličke veroispovesti i želi da se nikada ne ponove ni 1941. ni 1991. godina. Pismo javnosti on nije potpisao kao premijer, već kao “sin običnog srpskog izbeglice”.

E sad, metodologija rada ekipe Jutarnjeg lista nimalo se nije razlikovala od Vučićevog “službenog glasnika”, beogradskog tabloida Informer, koji redovno na svojim naslovnicama Hrvate naziva “ustašama”, a Albance “Šiptarima”, te objavljuje teorije zavere u koje ne veruju ni deca predškolskog uzrasta.

Metodologija rada ekipe Jutarnjeg lista nimalo se nije razlikovala od Vučićevog ‘službenog glasnika’, beogradskog tabloida Informer.

Cela stvar je ličila na onu od pre devet meseci, kada je Informer tek izabranu hrvatsku predsednicu želeo da kompromituje objavivši porno film sa glumicom koja na prvi pogled liči na Kolindu Grabar Kitarović. Imajući u vidu neverovatnu bliskost Vučića sa vlasnikom i glavnim urednikom tog tabloida, jasno je da ovaj to nije štampao pre konsultacija sa svojim mentorom. Na kraju se ipak urednik sam izvinio zbog ovog gafa, dok se Vučić “pravio lud”.

Ako je za utehu, dobro je što srpski i hrvatski političari 20 godina posle ratova za svoje obračune ne koriste vojsku, već bulevarsku štampu. To je, ipak, vrsta sukoba od koje mogu da stradaju samo čitaoci.

Izvor: Al Jazeera