Zašto Jerusalem nije glavni grad Izraela

Danas 420 000 Palestinaca u Istočnom Jerusalemu ima isprave s 'trajnim boravkom' (Reuters)

Dvadesetčetvrtog maja Izrael je slavio “Dan Jerusalema”, kako ga u ovoj državi nazivaju, a koji označava dan kada je Izrael okupirao Istočni Jerusalem na kraju rata sa Sirijom, Egiptom i Jordanom iz 1967. godine. Godišnja proslava je dan kada većinom mladi Izraelci desničari divljaju po starom gradu u Istočnom Jerusalemu, noseći zastave i uzvikujući antipalestinske, antiarapske i antimuslimanske rasističke slogane.  

Neki od povika uključuju pozive na ubijanje, uništenje i potpunu eliminaciju Palestinaca u Jerusalemu, kao što je povik “Smrt Arapima!”. Velike grupe obično paradiraju kroz muslimansku četvrt starog grada i provociraju mještane lupajući na vrata palestinskih kuća i dućana.

Izrael, koji je zauzeo zapadnu polovicu Jerusalema tokom Arapsko-izraelskog rata iz 1948. godine, naziva ovaj dan “ujedinjenjem istočnog i zapadnog dijela svoje prijestolnice”. Izraelska okupacija Istočnog Jerusalema cijeli grad je stavila pod de facto izraelsku kontrolu. Nadležnost i vlasništvo Izraela nad Jerusalemom, međutim, ne priznaje međunarodna zajednica, uključujući i SAD.

Status Jerusalema i dalje je jedno od ključnih pitanja u nastojanjima da se razriješi palestinsko-izraelski sukob.

Stav međunarodne zajednice

Prema Planu podjele Ujedinjenih naroda iz 1947. godine, da se historijski prostor Palestine podijeli između jevrejske i arapske države, Jerusalemu je dat poseban status i trebao je biti stavljen pod međunarodni suverenitet i kontrolu. Ovaj posebni status zasnovan je na vjerskom značaju Jerusalema za sve tri abrahamske religije. U ratu iz 1948. godine, nakon preporuke UN-a da se podijeli Palestina, cionističke snage su preuzele kontrolu nad zapadnom polovicom grada i proglasile tu teritoriju dijelom svoje države.

Tokom rata iz 1967. godine Izrael je zauzeo istočnu polovicu Jerusalema, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Jordana, i nastavio ju je pripajati sebi, proširujući izraelski zakon, dovodeći je direktno pod svoju nadležnost, što je protivno međunarodnom zakonu. Izrael je 1980. godine usvojio Jerusalemski zakon, u kojem piše da je “Jerusalem, cijeli i ujedinjen, glavni grad Izraela”, čime je formalizirano pripajanje Istočnog Jerusalema. Vijeće sigurnosti UN-a je reagiralo i donijelo Rezoluciju 478, kojom je ovaj zakon proglašen “poništenim i nevažećim”.

Međunarodna zajednica, uključujući SAD, zvanično smatra Istočni Jerusalem okupiranom teritorijom. Osim toga, nijedna država na svijetu ne priznaje nijedan dio Jerusalema glavnim gradom Izraela, osim Rusije, koja je tokom ove godine objavila da Zapadni Jerusalem priznaje glavnim gradom Izraela. Od sada su sve strane ambasade u Tel Avivu.

Ilegalno izraelsko pripajanje Istočnog Jerusalema krši nekoliko principa međunarodnog zakona, koji kaže da okupatorska sila nema suverenitet na teritoriji koju okupira. Iako je Izrael de facto pripojio Istočni Jerusalem, Palestinci koji tamo žive nisu dobili izraelsko državljanstvo.

Obespravljeni Palestinci u Jerusalemu

Danas 420.000 Palestinaca u Istočnom Jerusalemu ima isprave s “trajnim boravkom”. Oni, također, imaju privremene jordanske pasoše bez nacionalnog identifikacionog broja. To znači da nisu puni državljani Jordana i da nemaju pristup vladinim uslugama i beneficijama, kao što su snižene cijene školarine.

Palestinci koji žive u Jerusalemu u suštini su bez države, zaglavljeni u pravnom limbu – oni nisu državljani Izraela, niti su državljani Jordana ili Palestine. Izraelci tretiraju Palestince u Istočnom Jerusalemu kao strane imigrante, koji tamo žive jer im je to država dozvolila, a ne zato što je to njihovo pravo, iako su tu rođeni. Od njih se traži da ispune određeni set zahtjeva da bi zadržali boravišni status i oni žive u stalnom strahu da će im ukinuti to pravo.

Bilo koji Palestinac koji je određeni vremenski period živio izvan granica Jerusalema, u nekoj stranoj državi ili čak na Zapadnoj obali riskira svoje pravo da tamo živi. Oni koji ne mogu dokazati da je “centar njihovog života” u Jerusalemu i da tu žive u kontinuitetu, gube svoje pravo da žive u svom rodnom gradu. Moraju predati desetke dokumenata, uključujući vlasničke listove, ugovore o najmu i izvode bankovnih računa. Dobijanje državljanstva druge države također vodi gubitku njihovog statusa.

Istovremeno, bilo koji Jevrej širom svijeta uživa pravo da živi u Izraelu i da dobije izraelsko državljanstvo na osnovu izraelskog Zakona o povratku. Od 1967. godine Izrael je oduzeo boravišni status 14.000 Palestinaca, prema podacima izraelske grupe za ljudska prava B'Tselem.

‘Divlja’ jevrejska naselja

Izraelski projekat naselja u Istočnom Jerusalemu, čiji je cilj da učvrsti kontrolu Izraela nad gradom, također se smatra nezakonitim po međunarodnom zakonu. UN je potvrdio u nekoliko rezolucija da projekat naselja direktno krši Četvrtu ženevsku konvenciju, koja zabranjuje državi okupatoru da prebacuje svoje stanovništvo u predjele koje okupira.

Razloga za ovakvo pravilo ima nekoliko: da osiguraju da je okupacija privremena i da spriječe državu okupatora da uspostavi dugoročno prisustvo vojnom vladavinom; da zaštiti okupirane civile od krađe resursa; da spriječi aparthejd i promjene u demografskom izgledu teritorije. Pa ipak, od 1967. godine Izrael je izgradio više od deset stambenih kompleksa za Jevreje Izraelce, neke usred palestinskih naselja u Istočnom Jerusalemu.

Oko 200.000 izraelskih državljana živi u Istočnom Jerusalemu pod zaštitom vojske i policije, a najveći kompleks udomljava 44.000 Izraelaca. Takva utvrđena naselja, često raštrkana između palestinskih kuća, ugrožavaju slobodu kretanja, privatnost i sigurnost Palestinaca.

Iako Izrael tvrdi da je Jerusalem izraelski nepodijeljeni glavni grad, stvarnost za ljude koji tamo žive ne može biti različitija od tog nego što već jeste. Dok Palestinci žive u uslovima koji podsjećaju na aparthejd, Izraelci uživaju u osjećaju normalnosti koji im garantira njihova država.

Izvor: Al Jazeera