Zašto kažeš Pelivan, a misliš na sladoled?

Sladoled u slastičarni "Pelivan" se već decenijama pravi po istom porodičnom receptu (Al Jazeera)

Ako je san svakog preduzetnika da mu potomci nastave biznis koji je započeo, onda se san Mustafe Pelivanovića ostvario.

Jedan od najboljih rvača Srbije sredinom 19. veka, posle pobede na jednom velikom takmičenju, iskoristio je novac od nagrade i otvorio poslastičarnicu u centru Beograda, nazvavši je “Pelivan”, kako su tada zvali rvače koji su se borili u specijalnim kožnim pantalonama, namazani uljem.

Prošlo je od tada 167 godina, a poslastičarnica je već petu generaciju u rukama iste porodice, čiji je predak u Beograd došao iz Zlipotoka, sela u oblasti Gora, na Šar planini u Srbiji. Nadživela je dinastije Obrenovića i Karađorđevića, komunizam, kao i nekoliko država na ovim prostorima.

Danas posao vode trojica Mustafinih čukununuka – Mussab, Baraa i Suhaib Al-Shukeir.

Poslastičarnica je, kaže Mussab Al Shukeir, otvorena 1851. godine na današnjem Trgu Republike, u neposrednoj blizini Narodnog muzeja Srbije i mesta gde će, nepune dve decenije kasnije, biti izgrađeno i Narodno pozorište.

Ketering u 19. stoljeću

Na tom mestu kupovali su se kolači i točile boza i limunada punih 90 godina. Radila se i preteča “keteringa” – na dvor, koji se nalazio u blizini, isporučivala se alva po narudžbini. Posao je fino krenuo, pa su otvorene još dve poslastičarnice. Posao je prešao u ruke Mustafinog sina Mehmeda, a potom i unuka Malića Pelivanovića, koji je je bio i narodni poslanik neposredno posle Prvog svetskog rata.

Malić je posao vodio sa svojim bratom Azirom, koji potpuno preuzima porodični biznis u najnezahvalnije vreme – na početku Drugog svetskog rata.

U aprilskom bombardovanju Beograda 1941. godine, srušena je i poslastičarnica preko puta Narodnog pozorišta. Azir odmah nalazi lokal preko puta Glavne pošte, u neposrednoj blizini zgrade parlamenta i na toj lokaciji nastavlja posao.

Planove o širenju biznisa zaustavila je komunistička vlast po završetku rata. 

“Dedi Aziru su oduzeli kuću na Slaviji, koju je još ranije kupio, sa namerom da u njoj otvori još jednu poslastičarnicu, a on je jedno vreme proveo u zatvoru”, kaže za Al Jazeeru njegov unuk Mussab.

Mussab Al Shukeir sa braćom nastavlja poridičnu tradiciju dugu stoljeće i po

Ipak, Azir nije bio obeshrabren onim što je snašlo porodicu. Čim se našao na slobodi, odlazi u Italiju odakle uvozi savremene mašine za pravljenje slatkiša i sladoleda, a negde u to vreme je osmislio i sopstveni recept za pravljenje sladoleda, po kojem je poslastičarnica postala čuvena posle Drugog svetskog rata i po kojem se i danas pravi. I to nije bila jedina novina koju je doneo.

Tajna porodičnog recepta

“Prvi put je tada u Srbiji uveden sladoled na kugle”, kaže Mussab Al-Shukeir, objašnjavajući da mu je deda bio izuzetno vredan čovek.

Recept se i dalje čuva u porodici i prema rečima Mussaba, odoleo je novim trendovima.

Sirijac koji je u Beograd došao da bude ljekar, a vratio se kao slastičar

Braća Al-Shukeir, porodični posao preuzeli su nakon smrti majke i odluke oca Ahmada da se vrati u Siriju, gde mu je ostao veliki deo porodice.

Njihov otac je osamdesetih iz Sirije došao u Beograd da studira medicinu, ali, kada je u poslastičarnici upoznao svoju buduću suprugu, odlučio je da beli lekarski mantil zameni poslastičarskim.

“U Damasku je već nekoliko godina. Čujemo se redovno. Taj deo porodice je vezan za Siriju i nisu hteli da napuste zemlju”, kaže Mussab.

Prema njegovim rečima, otac je iskoristio povratak u Siriju da u poznim godinama završi studije arapske književnosti i teologije, a potom i da doktorira.

“Mi još koristimo klasične namirnice za pravljenje sladoleda, kao što su mleko i jaja, dok je početkom ovog veka uveden trend pravljenja sladoleda na italijanski način – na bazi paste, a od pre nekoliko godina ponovo je došlo do promena u toj oblasti i promena sirovina koje se koriste za sladoled, ali mi ne menjamo našu metodologiju”, kaže Mussab.

Od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka kreće novi “zlatni period” za poslastičarnicu “Pelivan”.

“To je period kada se dnevno prodavalo na stotine kilograma sladoleda i na stotine litara limunade i boze”, navodi Mussab.

Dolazile su mnoge poznate ličnosti – od političara iz obližnje Skupštine Jugoslavije, do glumaca. Kažu da su među najvernijim mušterijama bili Danilo Bata Stojković, Nikola Simić i Predrag Ejdus, koji i danas svrati.

Tih godina bilo je dana kad se na sladoled čekalo u redu, pa od tada datira i anegdota da je Bata Stojković zavodio red, odnosno da je imao običaj da vraća na začelje one koji bi probali preko reda da dođu do svoje poslastice.

Još se prepričava anegdota kako je glumac Danilo Bata Stojković pazio da niko ne uzme sladoled preko reda

Poslastičarnicu je od Azira nasledila njegova kćerka Seija, koja se brinula o njoj uz pomoć svog muža Ahmada.

Komad istorije uz kuglu sladoleda

Najmlađi potomci Mustafe Pelivanovića od ove decenije vode porodični posao. Školovali su se za druga zanimanja, ali su porodični zanat učili još kao deca. Stariji Suhaib i Baraa, kao nekad njihovi preci, sami prave sladoled, dok je najmlađi Mussab zadužen za druge poslove.

“Posao ne ide kao nekad, ali uspevamo da živimo od toga”, kaže Mussab.

Iako su uz kafanu “Znak pitanja”, jedan od najstarijih ugostiteljskih objekata u Beogradu, nemaju, kažu odgovarajući tretman kod državnih organizacija koje bi trebalo da promovišu zdanja i firme koje su već deo istorije prestonice. Tako, na primer, za razliku od pomenute kafane, koja se na sajtu Turističke organizacije Beograda (TOB) pominje kao jedna od atrakcija glavnog grada, poslastičarnice “Pelivan” nema.

“Boli me takav odnos. Recimo, kad je ekipa kineske nacionalne televizije snimala reportažu o Beogradu, iz TOB-a su im preporučili da svrate u jednu poslastičarnicu koja postoji svega tri godine. Međutim, oni su malo guglali, pa su nas pronašli na internetu i došli da snime i nešto o nama”, kaže Mussab Al-Shukeir.

S druge strane, na sajtovima koji promovišu Beč, zainteresovani za tradicionalne poslastice lako će pronaći preporuku za poslastičarnicu Demel i kafé Saher, čija je tradicija takođe duža od 150 godina (oba mesta poznata po Saher torti).

Trojica braće, međutim, ne odustaju od posla koji je obeležio živote čitavih generacija u njihovoj porodici i nastavljaju da uz svaku kuglu sladoleda ili baklavu, serviraju i deo istorije Beograda.

Sadašnji vlasnici čuvene poslastičarnice, koja ima tradiciju dugu koliko i New York Times, ne zaboravljaju ni druge, pa su i ove godine, kao i prethodnih, povodom rođendana organizovali besplatno deljenje sladoleda, ali i ostavili kutiju za dobrovoljne priloge namenjene udruženju NURDOR, koje pomaže deci oboleloj od raka.

Izvor: Al jazeera