Zašto Madrid bježi od političkog dogovora s Barcelonom?

Temeljni problemi Katalonije, kad je riječ o odnosu prema Madridu, politički su i fiskalni, piše autor (EPA)

U narednim ćemo tjednima saznati do koje je mjere Španjolska doista konsolidirana demokracija. Europska unija pravi se kao da se nje katalonska kriza ne tiče i ustraje na tome da je njen jedini sugovornik vlada u Madridu, a da Unija podupire raspravu utemeljenu na „snazi argumenta“, a ne na „argumentu sile“.

Ono što španjolski premjer čini sve vrijeme krize, formalno je, doduše, unutar ustavnih okvira, pa je tako u ustavnim okvirima i dokidanje autonomije Katalonije, ali politika nikad, a pogotovo u kriznim situacijama, ne može biti puka primjena prava.

Kad su katalonska društvena elita, njeno građansko društvo, ali i „politička klasa“, dakle “Generalitet“, institucionalni sustav autonomije Katalonije, što ga čine Parlament, predsjednik Generaliteta i izvršna vlast, pokrenuli pitanje položaja Katalonije unutar Španjolske, pitanje stupnja njene autonomije – političke i fiskalne, Rajoy se ponašao kao da je pred njim pravno, a ne političko pitanje.

Ustavnom je sudu prepustio da odluči da referendum o neovisnosti nije u skladu sa španjolskim Ustavom, pa je Ustavni sud i zabranio održavanje referenduma. Pritom nije stao na „provođenju zakona“, nego je, kad su policijske snage u Kataloniji odbile poslušnost središnjoj vlasti i pokušale zaštititi mirno provođenje referenduma, odlučio nastaviti nepolitički djelovati, i to represijom nacionalne policije.

Metoda građanske neposlušnosti

I predsjednik Katalonije i Katalonski parlament nastojali su dodatno ne zatezati odnose i tražili su nišu za političko rješavanje problema odnosa Madrida i Barcelone, ali Madrid sustavno nije pristajao na taj razgovor, ponavljajući, kao svojevrsnu mantru, formulaciju o pravnoj državi.

Pritom je službeni Madrid barem dva puta ozbiljno ušao u „sivu zonu“ represije – jednom kad je dan prije referenduma izveo policiju iz drugih dijelova države na ulice Katalonije, te kad je na referendumski dan primijenio stupanj represije kakva, kategorijalnim aparatom zaštitara ljudskih prava, ne bi izdržala test razmjernosti. Drugi put djelovanje Madrida ponovno je bilo „nerazmjerno“ kad je onemogućeno djelovanje katalonske televizije i prijenos govora predsjednika Generaliteta Carlesa Puigdemonta.

Kad „jača strana“ u političkom sukobu sustavno odbija prihvatiti politički razgovor, koji se uvijek može voditi ravnopravno i uz uvažavanje temeljnih interesa svih dionika, i insistira na „provođenju zakona“ pravosuđem i represivnim aparatom, suprotnoj strani ne ostaje alternativa nego djelovanje metodom građanske neposlušnosti.

Temeljni problemi Katalonije, kad je riječ o odnosu prema Madridu, politički su i fiskalni. Naime, u političkom smislu Madrid sustavno odbija priznati katalonsku političku nacionalnost, i ustraje na konceptu jedinstvene španjolske nacije – države. U ekonomskom smislu riječ je, prije svega, o disproporciji u prikupljanju i potrošnji fiskalnih prihoda, jer se u bogatoj Kataloniji ubere bitno više poreznog novca nego što ga država javnom potrošnjom i investicijama vraća u tu regiju.

Dodatan problem nastao je u toku ekonomske krize krajem prošlog desetljeća, koju je vlada Mariana Rajoya uspješno prevladala restriktivnom fiskalnom politikom i striktnom kontrolom zaduživanja. Pritom su se sve regije, pa tako i bogata Katalonija, našle u lošem položaju, jer je mogućnost međunarodnog zaduživanja ostala samo središnjoj državi.

Kad je temeljni razlog neslaganja središnje države i neke regije pitanje javnog novca i njegove distribucije, racionalnim političarima, pogotovo u godinama gospodarskog rasta, nalaženje racionalnog rješenja dijalogom ne bi smio biti problem. Naime, za razliku od uvjeta uređenih odnosa, koji su povoljni za očuvanje rasta, svaki politički sukob može ozbiljno ugroziti privredne tokove i time dramatično umanjiti porezne prihode svima, i središnjoj državi i lokalnoj zajednici.

Očuvanje ekonomske stabilnosti, dakle, sve dionike u sporu jednostavno tjera na kompromise i razgovor, a nitko osim politike, niti pravosuđe, niti represivni aparat, ne mogu probleme riješiti tako da osiguraju „win – win“ situaciju, rješenje koje bi svaka od strana mogla tumačiti kao svoju pobjedu, a koje bi ujedno bilo takvo da svima osigura veće prihode.

Da se španjolski premijer Rajoy ponaša ciljno racionalno, ne bi zabranio održavanje referenduma i nakon njega ne bi „tjerao mak na konac“ svojim zahtjevom o jasnom određivanju katalonskog Generaliteta u odnosu na ishod referenduma koji Španjolska ne priznaje.

Inertnost Evropske unije

Umjesto proglašavanja neovisnosti, katalonski Generalitet, predsjednik Puigdemont i Parlament, htjeli su s Madridom pokrenuti razgovor o pitanju priznavanja statusa katalonske nacije unutar jedinstvene, ali asimetrične španjolske države i raspravljati o drukčijem, za regiju povoljnijem modelu diobe fiskalnih sredstava.

Time bi se osigurao socijalni mir i očuvanje dobrih ekonomskih pokazatelja, a „prazna“ politička napetost Barcelonu i Kataloniju, ali i Madrid i cijelu Španjolsku, učinila bi samo dodatno turistički atraktivnom.

Europska unija ponovno je inertna i ne želi razmišljati o tome što se događa na spoju Pirineja i ostatka kontinenta. Doista, na početku krize Španjolska je djelovala kao demokratska država, a Katalonci su bili integrirani u španjolski politički sustav. Imali su, doduše, svoje sukobe i napetosti s Madridom, nastojali su se nacionalno emancipirati i postići priznanje katalonske nacionalnosti i popraviti fiskalnu poziciju svoje regije, ali njihovo pravo na autonomiju i samoupravu nije bilo dovedeno u pitanje, jednako kao što nisu bila dovedena u pitanje njihova temeljna građanska i politička prava.

Primjenjujući ustavnu soluciju preuzimanja izravne uprave nad državom Katalonijom, Madrid ulazi u proces čiji je konačni ishod nepoznat. Činilo se da bi sadašnji Generalitet Katalonije i Madrid mogli postići kompromis i da bi sam predsjednik Puigdemont mogao raspisati nove parlamentarne izbore i tako omogućiti novi početak razgovora s Madridom, s novom političkom većinom koja bi imala provjereni izborni legitimitet.

Tu je soluciju Madrid, međutim, također odbacio i čini se da sve ide prema „stavljanju Generaliteta izvan zakona“. Formalno se već tjednima političkim vođama Katalonije prijeti krivičnim progonom, a progon aktivista građanskog društva za neovisnost, ali i javnih službenika, koji su otkazali poslušnost Madridu, već je započeo.

Nepristajanje na komunikaciju

Odluči li se Madrid za radikalan nastavak puta kojim je krenuo, vrlo bi se brzo moglo pokazati da Katalonci nemaju samo „animus“, dušu ili volju za neovisnost, nego da bi oni mogli stvoriti i „corpus“, a corpora te neovisnosti mogla bi biti postojeća tijela koja bi otkazala pokornost Madridu i ostala vjerna Generalitetu, iako je ovaj stavljen izvan zakona.

To bi bio početak vrlo širokog fronta „građanske neposlušnosti“, a takva bi neposlušnost mogla dovesti i do široke primjene represije. Već se na referendumski dan pokazalo da Madrid nije sposoban kontrolirati represiju i da mu „test razmjernosti primjene represije“ ne ide od ruke.

To bi u konačnici moglo dovesti do toga da temeljna ljudska prava pripadnika katalonske nacije ozbiljno dođu u pitanje, da započne proces njihova političkog isključivanja, a tada primjena neovisnosti više ne bi bila opcija koja dovodi u pitanje cjelovitost i jedinstvo španjolske države, nego, prije svega, borba za očuvanje političkog identiteta i temeljnih ljudskih prava. A kad su na vagi, s jedne strane, državni suverenitet, a s druge zaštita temeljnih ljudskih prava, ona uvijek mora prevagnuti na stranu zaštite ljudskih prava.

Najgore, što se Španjolskoj može dogoditi, nastavak je sadašnjeg stanja nepristajanja na komunikaciju s Kataloncima i na razgovor s dionicima u procesu koji je započeo referendumom o neovisnosti.

Politički dijalog uvijek osigurava mogućnost nalaženja kompromisnih rješenja, a sukob uvijek zaoštrava odnose oko alternative – ili neovisnost ili pokoravanje središnjoj državi. Ako se takav diskurs nastavi, izgubit će svi, a samo je pitanje vremena kad će i katalonska strana, koja sada još uporno nudi dijalog, prestati biti spremna za političke razgovore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera