Zašto muslimani traže potvrdu Hollywooda?

Muslimani su žrtve kulturnih stereotipa (AP)

Kada je Terry Holdbrooks Jr. prešao na islam 2003., zasule su ga prijetnje smrću i optužbe da je „izdajnik rase“.

Ako ijedna promjena religije zaslužuje divljenje, onda je to Holdbrooksova, i to ne zato što je islam „dobio“ još jednog preobraćenika, već zato što je novom konvertitu dodijeljena uloga ugnjetavača zatvorenika muslimana.

Da, Terry Holdbrooks je bio uposlenik američke vojske kojem je povjereno čuvanje zatvorenika u Guantanamu. Zatvorenici muslimani u Guantanamu, koji su godinama u zatvoru bez sudskog procesa, čime se krše najosnovniji principi ljudskih prava i međunarodnog prava, uglavnom su preživljavali na vjeri.

Na moje zadovoljstvo, upoznao sam jednog od oslobođenih zatvorenika 2013. godine, tokom kratkog boravka u Kataru. Mučenje je malo umanjilo njegovu mentalnu sposobnost, pa ipak, kada je predvodio grupu muškaraca u molitvi, melodično je izgovarao retke iz Kur'ana besprijekornim jezikom.

Vjera ovih zatvorenika probudila je nešto u Holdbrooksu, koji je putovao po državi obučen u tradicionalnu muslimansku odjeću, prenoseći publici „isitnu o Guantanamu“.

Lindsay Lohan se interesira za islam

Naravno, ovdje ne govorim o islamu kao religiji, već o moći vjere da nadiđe ograde i zatvorske rešetke, i ujedini ljude oko ideja koje su daleko kompleksnije i značajnije od ideje vojne dominacije.

Iako je duboka i snažna, priča o Holbrooksovom prelasku na religiju njegovih zatvorenika jedva da je spomenuta u medijima, a u arapskim medijima pogotovo.

Zanimanje Lindsay Lohan za islam, međutim, već je mjesecima neizostavna vijest u medijima. Glumicu iz Opasnih djevojaka, Šašavog petka i niza ne baš prikladnih filmova za cijelu porodicu, pozdravljaju arapski i muslimanski mediji, te brojne društvene mreže kao neku vrstu kulturološke i vjerske spasiteljice.

Lohanino zanimanje i mogući prelazak na islam razgranalo se u razna polja diskusije. I nju, kao i Holdbrooksa, nazivaju „izdajnicom rase“, i podvrgnuta je, prema njenom mišljenju, „rasnom profiliranju“ tokom nedavnog putovanja u SAD.

Miješanje rase i religije često je u zapadnom, posebno američkom društvu. Na stranu činjenica da osoba ne može promijeniti rasu, bez obzira koliko se trudi, kršćanstvo je nastalo u regiji Bliskog istoka. No, izgleda da su zbog kulturološkog prisvajanja, bar u umovima nekih, određene religije sasvim besmisleno svrstane u kategoriju zapadnjačkih, a druge označene kao „etničke“, „obojene“ i „strane“.

Dok se Lohan još premišlja da li će postati muslimanka, nedavno je najavila pokretanje vlastite modne linije.

Ovu najavu na Instagramu pratila je fotografija na kojoj je glumica pokrila glavu i dio lica maramom ukrašenom kristalima. Mnogi, uključujući i neke medije, iz tog zaključuju da će to biti modna linija pristojne, muslimanske vrste.

Pomama oko nebitnih događaja

Istovremeno, prema najnovijim procjenama, broj smrtno stradalih u ratom razorenoj Siriji dostigao je nove vrtoglavo visoke cifre i dotaknuo moralno dno. Prema podacima Sirijske opservatorije za ljudska prava, potvrđeno je da je u ratu smrtno stradala 321 000 ljudi, a 145 000 je nestalo.

Iako su vanjske sile odgovorne za mnoge od ovih smrti, veliki dio pokolja izvršili su muslimani međusobno. Osjećaj lažnog ponosa proizveden mogućim prelaskom na islam holivudske glumice je, možda, bijeg od velike sramote zbog krvoprolića koje muslimani čine protiv svoje braće.

No, situacija je kompleksnija nego što izgleda.

Ovaj problem daleko je indikativniji od pitanja Lohanine vjeroispovijesti i predstavlja ponavljanje ranijeg kolektivnog likovanja zbog braka advokatice arapsko-britanskog porijekla Amal Alamuddin sa holivudskim glumcem Georgem Clooneyjem.

Iako je Amal Clooney odbila istražiti izraelske ratne zločine u Gazi – vjerovatno da ne bi muža dovela u nezgodan položaj uzimajući u obzir njegove snažne veze sa Hollywoodom – Arapi su je nastavili slaviti kao da je njen brak sa poznatim glumcem priznanje i potvrda za cijelu kulturu.

Nažalost, istina je sasvim suprotna. Takva pomama oko nebitnih događaja pokazatelj je većeg problema, neprekidne zapadnjačke kulturološke hegemonije nad muslimanskim nacijama.

Ovo nije pitanje religije. Islam ne da ne izumire, već je religija čiji broj sljedbenika bilježi najbrži rast na svjetskom nivou, to je jedina religija koja se širi brže od rasta svjetske populacije, i prema procjenama bit će najzatupljenija religija na svijetu do 2070. Ovo su neki od rezultata podrobne demografske analize koju je nedavno proveo američki istraživački centar Pew.

Dakle, entuzijazam zbog mogućeg prelaska na islam Lindsay Lohan – kao i intrigu koju je izazvala informacija da je Angelina Jolie nosila hidžab tokom posjete izbjegličkom kampu – trebao bi biti potpuno uklonjen iz religijske komponente ove diskusije.

Hiljade „nezabilježenih“ prelazaka na islam

Hiljade takvih prelazaka na islam dese se u Africi, južnoj Americi i Aziji svake godine; a te cifre ne dobiju mnogo medijske ili kulturološke pažnje u arapskim i muslimanskim državama.

Nije to ni pitanje slavnih muslimana, jer ima mnogo poznatih tamnoputih zabavljača koji su muslimani, neki čak  veoma pobožni. Arapski i muslimanski mediji takve stvari rijetko kad registruju kao važne događaje.

Iako je to možda dijelom i zbog rasizma, on nije dominantni faktor.

Mogući prelazak na islam bijele, zapadnjačke holivudske glumice skroz je druga priča.

Jer se kroz ove aspekte – kulturološke, statusne i rasne – najočiglednije predstavlja zapadnjačka, kulturološka hegemonija. Preobraćenje ovog kalibra slavi se kao simbolični poraz upravo onog sistema koji je demonizirao arapsku i muslimansku kulturu generacijama.

Drugim riječima, preobraćenje Lindsay Lohan mjerilo bi se naspram prezira muslimana prema zapadnjačkim alatima vojnog potčinjavanja, političke dominacije i kulturološke hegemonije.

Međutim, u procesu stvaranja ovog lažnog osjećaja kulturološkog trijumfa, muslimani, zapravo, doprinose svom nesretnom osjećaju inferiornosti koji je ukorijenjen u stotinama godina ropstva, kolonizacije, neokolonijalizma i vojne okupacije.

Kulturalna hegemonija

U svom značajnom djelu pod nazivom Zatvorske bilježnice, teoretičar marksizma Antonio Gramsci opširno govori o odnosu između kulture i moći. On definiše kulturološku hegemoniju kao neupitnu vladavinu neke ideje, osobe ili tijela.

Za razliku od vojne dominacije, kulturološka hegemonija zahtijeva pristanak i taj pristanak se obično dobiva kroz određene alate kulturne manipulacije i kontrole. Ono što je briljantno opasno u vezi kulturološke hegemonije je to što ljudi prihvataju vlastitu potčinjenost kroz proces društvenog konformizma koji se postiže preko književnosti, jezika i institucija poput Hollywooda i njegovih slavnih ličnosti.

Noam Chomsky i Edward Herman su dekonstruisali način na koji je postignut politički konformizam u SAD-u u njihovoj utjecajnoj knjizi Manufacturing Consent. Kroz niz medijskih „filtera“, Amerikancima se prodaje pogrešna ideja o moralnoj nepogrešivosti njihove vlade.

Eto tako je ideja o američkoj izvrsnosti njegovana tokom godina. Ne samo da je „nedvosmisleno lažna“, kaže Chomsky, već nije ni jedinstvena za Ameriku, jer svaka je imeprija u prošlosti zaogrtala svoje krvave radnje plaštom moralne izvrsnosti.

Veza između kulturne dominacije i vojne kontrole i sama je ukorijenjena u dugoj, tragičnoj historiji. Kritika pokojnog profesora Edwarda Saida knjige The Arab Mind kulturnog antropologa Raphaela Pataija, pokazala se relevantnijom dugo nakon što je Saidova knjiga Orijentalizam objavljena.

Pataijeva knjiga  The Arab Mind – redukcionistička studija o arapskoj kulturi i psihologiji objavljena 1973. – postala je „Biblija neokolonijalista o ponašanju Arapa“ prije i nakon američke invazije na Irak 2003.

Pataijeva knjiga – koju, prema preporuci Saida treba koristiti kao „podupirač“ – detaljno obrađuje arapsku podložnost seksualnom ponižavanju, ideju koju su sistematski iskoristili američki zatvorski čuvari i ispitivači u zatvoru Abu Ghraib u Bagdadu 2004.

Zbog toga bi Holdbrooksovo preobraćenje bilo snažnija premisa značajnije diskusije, za razliku od lične potrage Lindsay Lohan za duhovnim ispunjenjem.

Iako Lohan ima pravo da se preobrati, lažni osjećaj kulturnog trijumfa među mnogim muslimanima bez sumnje je uznemirujući, ako i ne sasvim sramotan.

Ovo je pokazatelj da je, dok veliki broj muslimanskih zemalja ponosno priča o svojoj nezavisnosti i slavi dekolonizaiju svojih država uz pjesmu i ples, novi oblik kulturne kolonizacije zamijenio onu fizičku.

Mentalna kontrola

Rad kenijskog teoretičara postkolonijalizma, Ngugi Wa Thiong'a posebno je mjerodavan. U svom djelu Decolonising of the Mind, on zastupa tezu da dok kolonijalizam pokušava kontrolisati svijet koloniziranog – u pogledu bogatstva, rada i resursa – on također pokušava dominirati „mentalnim univerzumom koloniziranog“.

„Ekonomska i politička kontrola nikada ne mogu biti potpune ili afektivne“, smatra on, bez mentalne kontrole koja se postiže kroz kulturološku hegemoniju.

„Kontrolisati kulturu ljudi znači kontrolisati njihove alate samodefnisanja u odnosu prema drugima.“

Tužna činjenica je da, dok mnogi muslimani željno iščekuju konačnu informaciju o Lohaninom preobraćenju kao da je sam taj čin slavna stvar, oni, zapravo, donose kolektivnu presudu koristeći alate koje im je dao Zapad, kroz oblik mentalne kolonizacije. Oni su zaboravne žrtve kulturološke hegemonije.

Ako Lohan, ili bilo ko drugi, zaista želi shvatiti islamsku vjeru, religiju koja je privlačila siromašne, robove i obespravljene kroz historiju i koja je odoljela stotinama godina kolonizacije i ugnjetavanja, trebala bi proučiti vezu između vjere i otpora u Gazi, između vjere i nade među sirijskim izbjeglicama, i između vjere i oslobođenja u Alžiru.

Traženje dodirnih tačaka između istinskog islama i Hollywooda bez sumnje je osuđeno na propast, jer islam i Hollywood predstavljaju vrijednosti koje su u suštoj suprotnosti.

A muslimani koji osjećaj vrijednosti crpe iz pukog zanimanja jedne slavne ličnosti za njihovu religiju, trebaju „dekolonizirati vlastite umove“, u prvom redu odbijanjem da definišu sebe i veze sa svijetom kroz Zapad i njegove sve jezivije alate kulturološke hegemonije.

Izvor: Al Jazeera