Zašto neke zemlje ne žele potpisati globalni sporazum o migracijama?

Konačni nacrt sporazuma dogovorile su sve članice UN-a u julu 2018, osim SAD-a koji je ranije odbio da učestvuje u tome (EPA)

Dokument o migracijama kojeg će predstavnici država iz cijelog svijeta potpisati u Marakešu još jednom je pokazao duboku podijeljenost svjetskih lidera kada je upitanju ovaj globalni fenomen.

Iako Globalni kompakt o migracijama ima deklarativni karakter i govori o ljudskim pravima migranata, sigurnosti i saradnji država, te nije obavezujući dokument, nekoliko zemalja ga je ipak odbilo potpisati na čelu sa američkim predsjednikom Dolandom Trumpom.

O dokumentu o uređenim i regularnim migracijama se pregovaralo otprilike 18 mjeseci, a konačni nacrt dogovorile su sve članice UN-a u julu 2018, osim SAD-a koji je ranije odbio da učestvuje u tome. Zatim su svoje učešće na potpisivanju u Maroku otkazale Australija, Izrael, Mađarska, Austrija, Italija, Bugarska, Slovačka, Češka, Poljska, Latvija i Švicarska, navodeći različite razloge kao što je naprimjer zaštita granica i zadiranje u suverenitet država.

Zašto zapravo neke zemlje odbijaju biti dio ovog sporazuma? Stručnjaci objašnjavaju da one ne žele prepoznati migracije kao globalni fenomen, gdje migranti iz Azije i Afrike pokušavaju doći do Evrope a stotine hiljada ljudi iz Latinske Amerike žele ući u SAD.

Osim toga, lideri ovih zemalja uglavnom su došli na vlast vodeći se antimigrantskom politikom pa bi bilo u suprotnosti sa njihovim političkim stavovima da potpišu ovakav dokument iako je on pravno neobavezujući.

“Njegova je pozadina pokušaj globalne regulacije migracija jer u vremenu globalizacije nacionalne države naprosto nisu više u mogućnosti upravljati procesom migracije i zbog te nemogućnosti svi smo kolektivno upali u jedan tip globalnog društva rizika”, objašnjava profesor Anđelko Milardović iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu i Instituta za evropske i globalizacijske studije.

‘Migracije podijelile Evropu’

Prema njegovom mišljenju, Globalni kompakt je dobra ideja, ali ona se, dodaje, iščitava na različite načine u kontekstu nacionalnih državnih interesa unutar Evrope.

“I sam dokument je podijelio javnost na one koji ga prihvaćaju i protivnike. A ja sam u toj trećoj grupi sa tezom da on nije obvezni i ne treba ga nitko potpisivati ako procjeni da je sadržaj dokumenta takav da ugrožava nacionalne interese država.”

Međutim, i prije ovog dokumenta, kaže Milardović, Evropska unija je bila podijeljena na “globalističku i suverenističku”, a ovaj dokument se naprosto pojavio kao nešto što je produbilo tu liniju.

“EU se po tom pitanju dijeli na Orbanovu Europu i na, recimo, Europu Angele Merkel. Migracije su upravo ono što je podijelilo kontinent. Neregulirane migracije proizvele su snažni konflikt unutar EU i po prvi puta u povijesti političke teorije pojavile su se antiimigrantske stranke koje su na pragu suverenističke političke filozofije. Na toj liniji je niklo dosta vlada u EU. Također, pozadina Brexita je motivirana migracijama”, ističe Milardović.

On zaključuje da su migracije globalni proces kojem se više ne može pristupiti partikularno, jer ono što povezuje Ameriku i Evropu je isti fenomen, fenomen globalnih migracija.

‘Prilika za daljnje unapređenje svijeta’

Radoš Đurović, direktor Centra za pomoć i zaštitu tražiocima azila u Srbiji, ističe da je Globalni kompakt neka vrsta deklaracije gdje se naglašava da ovaj fenomen predstavlja izazov ali i priliku za daljnje unapređenje svijeta.

“Ovaj sporazum ističe rešenost zemalja da sarađuju zajedno u rešavanju različitih aspekata migracije, takođe ističe i suverenost država ali i obavezu u širenju i razmeni informacija. Promoviše ideju ljudskih prava izbeglica i migranata i poštivanje svih konvencija i dogovora što se tiče ljudskih prava, a naglašava i bezbednost. Sporazum ima i jednu kontrolnu komponentu jer će od 2020. godine postojati godišnji skupovi na kojima će se videti dokle se stiglo u njegovom sprovođenju, kako bi se proverilo da li on funkcioniše.”

Sporazum je, dodaje Đurović, ustvari i zamišljen da poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravama iz koje su kasnije nestali obavezujući dokumenti, bude osnova za budućnost za eventualne sporazume i konvencije o migrantima.

Toga su svjesni i lideri koji ga odbijaju potpisati, zato što ako krenu u tom pravcu sa neobavezujućim dokumentom doći će do konvencija o migrantima koje će morati provoditi.

Populistički ciljevi

Đurović se slaže sa Milardovićem da je problem u tome što ove države ne prepoznaju migracije kao globalni fenomen, već ih posmatraju samo iz svoje perspektive te su stoga donijele neke mjere kako bi se zaštitile od nje.

“Bitno je i što se u sporazumu konstatuje u da je migracija jedna neminovnost, nešto što više ne poznaje granice, a ovde se radi o regularnim migracijama. Tim je još čudnije što se ove države ovako ponašaju jer to bi trebalo da bude uređeno polje. One će teško moći da se u sposptvenoj režiji izbore sa nekim izazovima s kojima su se suočili. One se plaše da tim dokumentom migracija ne bude dalje podstaknuta, oni žele da migraciju svedu na minimum, plaše se da ako ona bude uređena da će to otvoriti opciju da mnogi drugi ljudi pokušaju da migrariju.”

Međutim, prema mišljenju Đurovića, to nije osnovano i opet se pokazuje da se te države, rukovode populističkim ciljevima, te da su u rješavanje ovog problema prije svega uključeni političari koji na taj način dobijaju vlast – a ne struka.

Dodaje da je bitno što će predstavnici zemalja regije biti u Marakešu jer to pokazuje njihovu privrženost rješavanju ovog problema, a s druge strane, svjedoci smo migracija i iz zemalja Balkana pa se radi i o njihovoj zaštiti.

U svakom slučaju, zaključuju naši sagovornici, sporazum je ogledalo stanja na terenu i načina na koji se neke zemlje ponašaju prema migrantima. Mađarska koja je zatvarala granice na kojima su migranati bili izloženi nasilju te gradnja zida na granici sa Meksikom u režiji Trumpove administracije neki su od primjera tog ponašanja.

Izvor: Al Jazeera